StoryEditor
VELIKA PJEVAČICA

JOSIPA LISAC 'Iskreno, nisam ja ljepotica. Ali, ja sam interesantna žena. I slaba sam i nježna i - snažna zvijer...'

 Neja Markičević/CROPIX

Josipa. Primadona hrvatske glazbene pozornice. Rock, pop, jazz, soul njezin su način mišljenja i pjevanja. Josipa Lisac može pjevati sve. Ima nevjerojatan raspon glasa. Ta čudesna žena, djevojka, gospođa nikad neće prestati pjevati. Lijepa je, naročita, zagonetna... Šutljiva. Već gotovo pola stoljeća pjevamo, radujemo se i tugujemo s njom zajedno. Mršava, čvrsta, visoka, izgleda poput spomenika samoj sebi. Ima božanski glas. Prije 24 godine napustio ju je njen voljeni Karlo Metikoš. Umro je mlad. Svake godine Josipa u prosincu pjeva svom bijelom princu. I ove će godine, petog prosinca...

- Esplanada je famozan hotel, tu je divno, ali bojim se klime. Osjećam dašak vjetra. Bojim se vjetra. Čuvam glas. Strah me čak i obične lepeze. Možemo li iskopčati sve te gumbiće klima uređaja? Tamo su, na zidu...

Naravno. Evo, sve sam isključio.

- Ne pijem i ne jedem ništa što je hladno. Pijem samo vodu i to - mlaku.

Želite vrući čaj?

- Ne, ništa osim vode. Doručkovala sam, kasno. Nisam ranoranilac. Jako volim spavati. Dugo spavam. To je potrebno kako bih imala kristalno čist glas.

Vi ste mezzosopran? Alt?

- Ja sam kontraalt, po definiciji. Dotičem muške baritonske dubine, a i ženske sopranske visine. Nikad ne pjevam isto. Uvijek sam drugačija. Igram se svojim glasom. Ovisi o mojem trenutnom raspoloženju. Glazba je vrhunska igra. Gušt. Ja uživam na vlastitom koncertu. Iznenađujem i sebe samu. Doma vježbam uz klavir. To je Karlov klavir, zapravo od njegovog oca, stari ‘Petrof’. Danas sam svirala.

Imati koncert podrazumijeva i - putovati...

- Je. I to spada u moju ‘službu’. Ne volim baš putovati, iako puno putujem, autima, avionima... Najsretnija bih bila kad bi me se moglo ‘teleportirati’ iz mog stana ravno na pozornicu pa onda opet odmah natrag doma... To bi bilo genijalno.

Uskoro će i to biti moguće.

- Nadam se.

Što radite kad dođete doma s puta?

- Ispraznim kofer, čistim stvari... pa za tjedan dana opet punim kofer i odem...

Svaki dan vježbate?

- Daaa. Kobno je ništa ne raditi. Moram uvijek biti spremna, bit ‘unutra’, u glazbi. A, želim biti i malo u - tišini.

Tišina je dio glazbe...

- Apsolutno se slažem. Tišina je sadržaj.

Kako reagiraju vaši susjedi dok doma glasno vježbate?

- Sjajni susjedi, divni. Ne bune se.

‘Ave Maria’, ‘Magla’, ‘Omer beže’... vaše su antologijske izvedbe...

- I ja ih volim.

Najdraža mi je ‘Magla’. Tko je pisao tekst, tko glazbu?

- Moj suprug Karlo Metikoš glazbu, Ivica Krajač tekst... Magla je, zapravo, angažirana ljubavna pjesma. ‘...Iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas...’ jedva ga čujem od svih tih preglasnih zlih jezika... To je poznata hrvatska priča... Pjevam: ‘kriknula bih poneku psovku...’. Karlova glazba mi daje ogromnu slobodu. Ja se širim, ubrzam, usporim, mijenjam se. Nikad na isti način ne pjevam famoznu ‘Maglu’. 1994. godine sam pjevala ‘Maglu’ sa Simfonijskim orkestrom maestra Kuljerića. ‘Magla’ je tada zaista zvučala kao što magla jest, fantastična, mistična, magična. Ta pjesma traje već 35 godina... I danas je ‘Magla’ hit. Pjevam je uz gitaru ili s rock-bandom ili uz simfonijski orkestar ili pak ‘a cappella’... samo moj glas.

Sklad teksta, interpretacije i glazbe vam uvijek uspijeva... Vi ste - čudo...

- Ja čudo? Ma nisam. Ja imam glas, jako puno radim i normalna sam osoba. Mnogi misle da sam ekstravagantna ali nisam, to je tek moj pojavni lik.

Lik s blještave pozornice...

- Da. Moram se lijepo urediti za nastup pred publikom. Ja sam darovita. Trudim se održavati svoj dar. Postoje muzikalni i nemuzikalni glazbenici. Imam mašte. Znate, svaku moju pjesmu i vizualno doživljavam. Vidim planinu, cvijeće, vodu, jezero... To je vrsta meditacije. Nije mi svejedno kako će pjesma izgledati i zvučati. Hrabro se borim protiv klišeja. Nastojim doprijeti do ljudi. Jednom me Lazo Goluža pozvao da otpjevam ‘Vilu Velebita’ u njegovoj poslijepodnevnoj TV emisiji, u živo. Nisam nikada prije pjevala ‘Vilu Velebita’, velim mu ja. Pokušajte, kaže on. Izazvala me ta naša famozna planina i otpjevala sam ‘Vilu’. Pjevala sam o cvijeću o ljepoti, a i o surovosti tog velebnog brda, ogromne i ponosne planine. Uspjela sam.

Dugo ste na pozornicama...

- Uskoro ću imati obljetnicu. Godine 2017. slavit ću 50 godina na pozornicama Hrvatske i svijeta. Puno, ha? Smisao mog postojanja je - pjesma. Pjevam da živim, živim jer pjevam. To je velika odgovornost. Kažu mi: tolike godine već pjevaš... ja odgovaram: znam, a sutra je - novi dan. Ja ne znam što će biti sutra. Ne pjevam iz navike ni rutine. Sutra sve ide ispočetka. Sve je novo. I ja sam nova. Jača. Ostavljam trag iza sebe... To sam ja.

Halje, frizure, boje kose, volšebni šeširi, ešarpe... make up... to ste također vi?

- Jesam. Treba imati hrabrosti tako se pojavljivati na sceni. Hrabrosti i vraške mašte. Imala sam i grane u kosi, lavandu, cvijeće, mijenjala boju kose, imala žice po glavi, prave ribarske mreže na sebi... Ja sam slika sebe. Slika koja prati moj glas i moje ponašanje. To sve zajedno je - priča.

Osjećate sebe na koncertu? Slušate li samu sebe?

- Jako. A, tada se događaju neke stvari koje se ne bi smjele događati... Čujem sve. Ogolim se na pozornici, predajem se pjesmi, upadam u nju... totalno. Slušam se. Kontroliram se. Moja emocija ne smije izbjeći kontroli.

Zašto se kontrolirate? Pa ne možete - fulati...

- Mogu. Sve je moguće. Sjećam se kako je Meša Selimović pustio suzu dok sam mu pjevala ‘Omer beže’ u jednoj, baš vašoj, televizijskoj emisiji... Ja vidim publiku, pola njih vadi ‘rupčeke’ i - plače. Kako se publika može rasplakati ako i ja ne plačem? Plačem, dušo, plačem i ja... ali dolazi ta strašna kontrola: ne smiju mi suze doći na oči. Ne mogu pjevati i plakati. A, zapravo pjevam i plačem. Fascinantna je ta tanašna granica na kojoj ja ekvilibriram... Kad završim koncert - nitko ne zna kako se ja osjećam u maloj sobici iza scene.

Potpuno ste - drugačiji... od svih ostalih?

- Drugačija? To sam ja. Ipak, stalno si postavljam bitno pitanje: mogu li bolje?

Možete?

- Mogu.

Mama i tata su živi?

- Nisu.

Karlo je otišao prije 24 godine... Zašto?

- Imao je infarkt. U snu. Kraljevska smrt. Infarkt u snu. Imao je samo 51 godinu...

Sad ste sami na svijetu?

- Nisam sama. Imam sestru koja mi je i najbolja prijateljica. A, ja i volim biti sama.

Ne viđa vas se u gradu, na špici...

- Ne, ne. Nema me. Nisam usamljena, sama jesam. Volim biti u društvu sa - sobom. Treba znati biti u društvu sa samim sobom. To je teško, jer neki trenuci uvijek vrebaju...pogotovo kad smo najslabiji. Tuga je uvijek prisutna, nikad ne odlazi... Ranjena sam, nikad neću zacijeliti... Znate, ja sam i slaba i nježna i - snažna zvijer. Ne dopuštam nikakve depresije. Znam se kontrolirati. Karlo je znao reći: Josipa? Ona je tako divna, tako nježna... ali na pozornici je zvijer. Tada je to neka druga Josipa. To je istina.

Volite Karla?

- Jako, jako. Vidim njegov osmijeh. Osmijeh mi je ostavio zauvijek. Puno smo se smijali. Govorio bi: kako je divna ova kiša što pada. Ja bih rekla: ma joj, grozna je, mrzim kišu. On bi nastavio: tako je divna... Karlo je moj najveći prijatelj. Bio i ostao.

Vidio sam na internetu sliku vas dvoje, mladih... Imate dugu crvenu kosu...

- Da. I debela sam...

Niste. Možda ne govorimo o istoj slici... Oboje ste lijepi...

- Karlo je bio najljepši muškarac na svijetu. Šarmantan. Duhovit. Fakin. Karlo je osvajao sve, žene i muškarce. Obožavali su biti s njim u društvu, slušati njegove dogodovštine i priče. I danas sam zaljubljena u njega. To mi daje snagu. Slavim njegov život. Imat ću 5. prosinca ove godine koncert za Karla u Maloj dvorani sportova. Ostavio je Karlo za sobom veliki trag...

Vas?

- Mene. Više je od mene same želio da - ja uspijem. Gledam danas taj naš svijet, ljude, taj strašni ego koji cvate i stvara kaos, sve tegobe i nedaće... Karlo nije imao taj ego. Ja sam bila njegov ego. I te noći je otišao, predao mi palicu da trčim dalje. Sama.

Pričate priču o velikoj ljubavi...

- Ja živim tu ljubav.

Uplašili ste se kad je Karlo zaspao zauvijek?

- Jesam. Moram priznati.

Vjerujete li da ćete Karla jednom ponovno sresti?

- Ja to ne znam. Kad saznam, ako se sretnemo, ja ću vam to javiti... Da li bih to željela? Vrlo sam svjesna što je smrt. Jedino u što silno vjerujem je - ta energija koja ostaje. Energija ne može nestati. Osjećam to. I sada dok razgovaramo. I vi ste svjedok tog vremena. Pitate me stvari koje ja, zapravo, živim i koje su istinite.

Josipa Lisac je pjevačica, a i glumica... U teatru i u filmovima...

- Jesam, dobra. Prvi put u filmu Saše Vojković ‘Tri metka za susjeda Gerbera’ u TV filmu po noveli Kurta Vonneguta. Glumila sam i pjevala uvodnu pjesmu. Lustig me pak pozvao u film ‘Wallenberg: A Hero’s story’ o Raoulu Wallenbergu, švedskom diplomatu koji je spasio tisuće mađarskih Židova. Imala sam malu ulogu špijunke, uz slavne Richarda Chamberlaina, Kennetha Colleyja i Bibi Andersson. Volim glumiti.

Atraktivna ste osoba. Smatrate li se lijepom ženom?

- Ne, ne. Iskreno, nisam ja lijepa žena. Nisam ljepotica. Ali, ja sam - interesantna žena. Meni je Greta Garbo ljepota... za sva vremena. Zanimljiva sam žena, i sebi samoj zanimljiva... Dobro je imati svijest i realnu sliku o sebi. Ja imam. Njegujem se, pazim na sebe, uređujem se...vježbam. I za ovaj razgovor s vama sam se pomno dotjerala.

Jeste, zaista. Kupate se u mlijeku još uvijek?

- Sve i svašta radim. Upotrebljavam fine kreme i veselim se kad kupim tisuću puta istu. Ne želim dopustiti da loše izgledam, to je istina. Radim na sebi. No, nisam prototip ljepotice. I ne pokušavam to biti. Vama sam lijepa?

Lijepa, intrigantna, čedna i skromna. Tajnovita...

- Jesam. Ponizna sam jako. Zahvalna sam... Penjem se na pozornicu kao da mi je to prvi put. To je vrijednost. Hvala Bogu što mi je omogućio tu spoznaju o sebi samoj. Uspjeh je silan test za ego. To treba znati izdržati i odgonetnuti. Mnogi misle da sam zvijezda? Ma, kakva sam ja zvijezda? Ja sam - radnik.

Imate tremu?

- Ja sam - uzbuđena, pred svaki nastup. I ovo sada je moj javni nastup... Ja sam normalno biće. Nitko se ne ‘smrzne’ od moje ljepote. Ali, vole me.

Odakle su vaši Lisci?

- Ličani. Ličanka sam.

Razmišljate o životu?

- Ako se pitam koji je smisao i da li život uopće ima smisla - to ne vodi nigdje. Meni se pojavljuje to pitanje, ali ga odmičem od sebe. Može se javiti misao kako ništa nema smisla, da je sve besmisleno. Ja ne mislim tako. Mislim da svaki trenutak ima smisao, radost. Koja je svrha mog postojanja? Možda to netko prepoznaje. Ja ostavljam poruku. Nadam se da će moja poruka trajati dugo... Mislim da se događa što se mora dogoditi i to - kad se mora dogoditi.

Nema slučajnosti?

- Nema slučajnosti. U mom životu nije bilo slučajnosti. Ali, svaki dan imam novi ispit.

Rođeni ste na Valentinovo...

- Jesam, ali to nije namjerno... haaahaaaa... Inače, Valentinovo je kič. Nije to naš tradicionalni praznik.

Kako ste sačuvali sebe od zlih jezika i od tračeva... Nisam ih nikad čuo.

- Ma, ima ih... ima. Nisam skandalozna osoba. Nisam ekshibicionist, u društvenom smislu... Držim do sebe. Ne upuštam se u konflikte. Ne reagiram, ne dam se izazvati. Nema me u žutom tisku. Nemam afera. Ako se dogodi neki spor riješim ga u četiri oka. Ne dajem to u javnost. Ljudi su slabi, većina. Obračunavaju se putem medija. Ja imam i ponos i sram. A, tračevi su - glupost.

Vozite auto?

- Da. Ali, gradom se ne vozim, grad je mali. Uzmem taksi. Inače, volim voziti. Dobro vozim. Ipak, koji put mi viču: ‘’ko ti je dal volan u ruke’... kad zaboravim dati žmigavac.

Imate li poroka?

- Na primjer?

Bilo koji...

- Nemam. Ne pušim, ne pijem, ne uzimam droge, ne kockam. Možda ipak imam... Ja cijeli život nešto riskiram. Čim izađem na pozornicu ja riskiram. Igram golf, ali to nije porok.

Primjećujem jednu neobičnu pojavu: privlačim - ne znam čime - ljude pa mi, često, povjeravaju svoje vrlo intimne probleme.

Dobivam takva pisma i mailove... Odem u dućan pa mi nepoznata djevojka ispriča svoj najdirljiviji trenutak. Razgovaram s njom, ali ne prenosim dalje... Neću ni vama.

Imate koju životinjicu doma?

- Nemam. Često sam na putu. Imam biljke. Razgovaram s njima... Velim Benjaminu: Benđi, kaj si danas takav, okreni se prema suncu... pogladim ga... Imam osjećaja i prema karfiolu. Pazim na srnu, na cesti, pa svi iza mene trube...

Neki dan sam naglo ‘zaštopala’ auto da ne pogazim mačku i skoro se zabušila u stup. Ne jedem crveno meso. Ljudi su zvijeri. Jedu životinje, ubijaju druge ljude, odrubljuju im glave i onda od toga prave performans... Strašno.

Zanima vas politika?

- Apolitična sam osoba. Ipak, imala sam lijepih trenutaka s predsjednikom Tuđmanom, koji me pozivao na koncerte. I Mesić. Josipović mi je napisao ‘ispričnicu’ što nije došao na jedan moj koncert jer je imao obvezu ići na sprovod Nelsonu Mandeli. To je fini osjećaj uljuđenosti.

Politika je naš svakodnevni život...

- Politika jest život. Utječe na našu egzistenciju. Koji put fino koji put grubo. Čitam novine.

Imam jedno važno pitanje: da li se ljudi, kad idu glasati na izborima, upitaju - snosim li i ja odgovornost za svoj izbor osobe koju sam zaokružio olovčicom?

Mislim da ljudi o tome ni ne razmišljaju. Zaokružiš tog čovjeka, izabrao si ga, pa ti se nakon tri mjeseca on više ne sviđa. Pa onda drvljem i kamenjem po njemu. Čovječe, ti si glavni, ti biraš - ti snosiš veliku odgovornost. Treba dobro razmisliti prije nego zaokružiš nečije ime ili broj. Jesi li važan?

Bitan si. Ti izabireš. Moraš misliti prije izbora, a ne poslije napadati čovjeka kojeg si baš ti odabrao. Tu je osnovna greška i neodgovornost pojedinca. Kako objasniti biraču da baš on odlučuje?

Tako kako ste upravo rekli.

- Mi smo jako mala zemlja. Ako je istina da je politika život, a jest, onda ja želim vidjeti u politici naše najbolje umove, pametne i čestite. To je moguće, tvrdim. Mi smo bogata zemlja, a ne živimo dobro. To je apsurd. Ali, nije lako biti dobar političar. Kod nas je politika emocionalna disciplina, a morala bi biti racionalna.

I dalje tvrdite da se ne bavite politikom?

- Rekla sam tek nekoliko riječi, razmišljajući o politici. No, moje poslanje je potpuno drugačije. Ja sam pjevačica. Ne želim vladati, želim učiniti ljudima život ugodnijim i ljepšim. Doduše, to bi i političari morali željeti...

Posebna ste osoba...

- Ja sam sretna, jako sretna žena. A, proživjela sam svašta. Ružno, teško i - lijepo...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 18:06