Josipa Lisac: Nisam bježala na neki pusti otok, nego sam si svoj napravila sama

Tek ujutro kada sam pregledavao bilješke intervjua s našom poznatom pjevačicom Josipom Lisac, shvatio sam što se dogodilo. Došao sam u četvrtak na golf-igralište nakon mukotrpnih višednevnih priprema - razgovora s novinarkama koje su s njom već radile intervju, kopanja po internetu, preslušavanja starih i novih pjesama - da bih doživio sljedeće. Josipa mi je u jednom trenutku rekla. “Pa vi ne znate reći slovo R.” I to nije sve, na završetku intervjua rekla mi je da ona inače ne čita novine pa da će ovaj intervju osobito razveseliti njenu tetu.

A ja sam joj tepao, govorio kako su se moji roditelji uvijek razveselili kad bi ona i Nela Eržišnik nastupale na televiziji i govorili: “Evo naše Ličanke”. Čak sam i izmislio svoj opis kako je “jedinstvena, unikatna, transformirajuće elegantna i intepretativno mistično fascinantna”. Ona se na to samo nasmijala, kao i na priču o mojoj slobodi u kojoj sam zarobljen. Točno mi je, govorom tijela, pokazivala koja joj se pitanja ne sviđaju, ali ja sam navaljivao i tako ipak dobivao neke važne odgovore. Ukratko, ujutro mi je bilo žao što joj na “R” nisam odgovorio. Ne zato što mi to smeta, nego jer me uhvatila na krivoj nozi.

“A vi ste opevivali nos dok sam ja bio mali”, to bi bio super odgovor. Ali kao što je jednom zapisao Vlatko Stefanovski: “pravih se riječi uvijek kasno sjetim, odgovor znam kad ostanem sam”. No, iskoristio sam svoju prednost da mogu napisati uvod, ali ne zato da bih bio zloban. Nego da vam dočaram kakva je Josipa, koliko je razigrana i otvorena da s jednim, do tada potpuno nepoznatim čovjekom, može doći do toga da se prepire s njim kao što to rade djeca u vrtiću.

Naše nadmudrivanje počeo sam inspiriran Daliborom Martinisom, koji je na televiziji odgovarao na pitanja koje je sam sebi postavio prije 31. godinu i tada snimio. Na You Tubeu našao sam intervju koji je s njom, tada 19-godišnjom djevojkom, radio Zvonko Zmazek na TV Zagreb 1970. godine. Glumio sam Zmazeka i pročitao sam joj ista pitanja s njezinim odgovorima plus današnji odgovori. Taj dio je u okviru dolje, a ovo je početak razgovora koji je zapravo nastavak okvira. Vauu.

Što danas kažete o toj Josipi prije 40 godina?

- Vidi se da je ona jedna djevojka koja zna što hoće.

Ili neće?

- Da, i to je bitno. Tada sa 18, 19 godina znala sam što se meni sviđa, ali ja sam tražila ono što hoću. Jer vi ne možete znati što hoćete ako ne tražite. I to traje, traje dok ne nađete. Ali interesantno je da uvijek vidiš nešto što nećeš - to je lakše uzeti. Ali ja sam to ostavljala po putu i tražila svoj izričaj.

Svi smo kao mali poželjeli pobjeći s cirkusom, ali vi ste otišli i napravili svoj oko sebe?

- Tako je. Lako je reći: dosta mi je svega, želim otići na pusti otok. Lako je otići na pusti otok, ali treba znati napraviti svoj. Na kojem možeš ostati.

Kako vi to uspijevate? Vi ste kao Arsenov “ko brod u boci putujem”. Svaka vaša izvedba “Ave Maria” je drukčija?

- Mislim da jest. I u tome je čar. Prepustiti se trenutku i reći: sad je taj trenutak u kojem želim sudjelovati.

Kako se pripremate za taj trenutak. Recimo, priprema za koncert; od izbora haljine, šešira do nakita, šminke?

- To dugo traje. Dolazi u hodu i ovisi o raznim sitnicama. Može se dogoditi i ovdje na golfu. U razgovoru te može nešto inspirirati. Ako je to koncert, planiram, ovisno o prigodi...

To je ono što vas je približilo golfu? Koncentracija, vizualizacija, udarac po lopti, let, pad i ulazak u rupicu, zapravo na binu?

- Tako je, to ste lijepo rekli. Treba doći do toga kako udariti lopticu da se ostvari cilj. Ne odalamiti, nego izabrati način.

Kao na koncertu?

- Baš kao na koncertu. Zato volim reći da mi je golf život. Baš kao koncerti.

Može se pomisliti da ovdje tražite svog Tigera Woodsa.

- Ima ovdje dosta talentiranih igrača, ali ne može se reći da su vrhunski, u toj klasi.

Nisam mislio na te kvalitete.

- Aha, na one. Ma niti govora.

Nemate nikakvih udvarača?

- Ne.

Ne mogu vjerovati?

- Moje je srce napunjeno s dovoljno ljubavi od moje 21. godine.

Sad ste me sjetili na Vesnu Parun, koja je svoju lijepu pjesmu “Ti koja imaš nevinije ruke” u novoj zbirci parafrazirala i nazvala knjigu “Ja koja imam nevinije ruke”.

- Nisam znala. To je divno. Ona mi je fascinantna. Taj njen način na koji govori o ljubavi.

Ona sada čovjeku koji ju je napustio kaže “Ja koja imam...”. To je pobjeda njene ljubavi, zar ne?

- Apsolutno. Ona mi se jako sviđa, nekoliko sam puta razgovarala s njom. Cijeli život je tako slobodna. Morat ću je posjetiti... Eto vidite kako imamo fantastične umjetnike, a da li ih dovoljno volimo? Brinemo li se za njih? To što ste rekli može se ticati i mene.

Kako?

- Može, ali ne treba misliti o sebi. Treba misliti o drugima pa ćeš vidjeti kako je teško opstati kao umjetnik. I onda se pitaš da li ova sredina to prepoznaje, da li to zaslužuje?

Vi ste iz faze kad se rugalo vašem odijevanju uspjeli doći do toga da se to zove vašim stilom. Kada se dogodio taj trenutak?

- Uh, to je išlo polako. Trebalo je dosta vremena. Dugoročan je to proces dok sam došla do toga da sam se mogla i našaliti da sam konačno došla u modu. Kad ti stojiš iza svojih stavova, na svom putu, kada ti se ideali ne ruše i ne nasjedaš na provokacije, onda tek možeš uspjeti.

Kako je to danas kod nas? Imamo s jedne strane takozvane dive...

- Mislim... (okreće očima) Alergična sam na taj izraz. Ne želim da me se stavlja u dive.

Tako javnost klasificira. Dame poput Gabi...

- Ja sam bila mala dok je Gabi pjevala, jao, jao jao...

Ajmo onda naopako. Ove mlade koje dolaze sa stilom, traže svoj izričaj: Jaja, Natali...

- Ivana Kindl.

Pa reperska propovjednica Remi. Ili Maja iz Detoura, što bi u prijevodu - de-tur - moglo biti daj guzice...

- Ha, ha ha. Da, one su jako slatke. I pokušavaju biti svoje.

Čini mi se da je njima sada lakše jer ste im vi prokrčili put. Vi ste bili naša Lady Gaga prije Lady Gage.

- Nisam baš nešto informirana o mladim stranim pjevačicama. Već me netko nešto pitao o njoj.

To vam je ono: za neke se kaže da su otišli prije vremena, a za neke da su došli prije vremena?

- Da. Ako želite reći da sam bila ispred svog vremena, to da. Na to sam ponosna. ako je itko u meni pronašao bunt i rekao sebi: ako može ona, mogu i ja - onda sam ja svoju misiju obavila.

Eh, da, zaboravio sam. Tu je i Tamara Obrovac.

- Upravo je možda Tamara karakteristična. Autentičnost je bitna.

Kad se ona na bini zalaufa, pjeva, baca se po bini, odvede vas u svoj svijet. Kao i vi?

- Da, da to je to. Ali s tim se rodiš. To je identitet. To želim mladim generacijama, da izgrade svoj identitet.

Kako se to može prepoznati?

- To treba imati, izgraditi, nositi. To se vidi po načinu na koji se ophodiš, kakav dojam ostavljaš, kakav svjetonazor nudiš. A ne biti kao mnogi.

Ako imaš tu sreću da te ne uhvate u mašinu, smelju i oblikuju?

- Ako imate vlastiti identitet, nitko vam ga ne može oduzeti.

Prije intervjua sam slušao “Hir, hir, hir”. Pjesma je iz 1980., a već tada zvuči kao zarazni rap. “Hir, hir hir...”.

- Pa vi ne znate reći slovo r?

Pomalo. Zašto?

- Ispada ovako kao da pjevate “Hiv, Hiv, Hiv”. Kao da je riječ o zaraznoj bolesti, ha, ha, haha-haa..

Hm, pa rekao sam vam da je zarazno. Da se vratimo na vašu mješavinu stilova: pop, rock, etno, opera, blues, sevdah... Kako to uspijevate?

- Znate kako se to zove?

Ne.

- Muzikalnost!

To bi bilo kao da sam ja miks svega što sam pročitao i doživio pa sada tako pišem.

- Da, ali nisu svi glazbenici isti, kao ni oni koji pišu. Neki misle da su pronašli svoj izričaj i ne usude se probati nešto drugo. Nemaju hrabrosti. Naprosto, nema rizika.

Ne rade na sebi?

- Treba se pitati što ja sad mogu sa svojim glasom. Ne da netko kaže - kako je to božanski glas. Bogomdan je, ali ja moram s njim napraviti jednu zadaću. Moram pokazati što ja mogu s tim glasom.

Kao David Byrne, koji putuje svijetom i prenosi nam zvukove zemalja koje posjeti. Ne krade nego prenosi?

- Da, on. A ja slušam pjevače koji, kako se to sad kaže, copy- -paste. Njima se nešto sviđa pa prenesu i tako pjevaju. Ja recimo četrdeset godina slušam Ala Jarreaua, al’ ja vam nemrem dočarat’ njegov glas. Ja ga nikad nisam slušala da ga skidam, nego se pitam: Isuse Bože, kaj taj čovjek sve može. Kak je talentiran. Muzikalan. Pa kad počne ono s prstima, pa ritmovima, uuuuu...

Kako vi to radite?

- Evo na novom albumu je pjesma “Zvira voda”. To je etno s kojim sam ušla u new age. Ta bol, taj međimurski blues. To se mora osjetiti. U toj pjesmi se osjećam kao Međimurka, a ne moram biti Međimurka. Mogu pjevati i sevdah. Uzeti ono nešto iz sevdaha i prilagoditi, iskoristiti u svakoj ekspresiji glazbe.

Kao i makedonske pjesme?

- Da, u suradnji s Garom i Tavitjan Brothers napravila sam jednu divnu makedonsku pjesmu. Treba ući u makedonsku dušu...

Vi na neki način pripitomljujete različite stilove i poslije žonglirate s njima?

- Tako je!

Kada ste zadnji put bili razočarani?

- Razočarana. Što to znači?

Razočarana nečim ili nekim. Može i ovako: kada ste se zadnji put oduševili?

- Ne znam odgovarati na takva pitanja.

Zato vas ni ne pitam takva pitanja. Nešto, oko vas, što primjećujete?

- Pitam se zašto ljudi tako razmišljaju, u takvim relacijama.

Pa evo, recimo, meni je neugodno kad vidim razočarane ljude oko sebe, a ja sam raspoložen.

- Blago vama.

Gledam kako moja generacija ostaje bez posla, a imaju djecu, i ne mogu otplaćivati kredite... A ja nemam tih problema.

- Lijepo je kada imate tu slobodu.

Da, nemam što izgubiti, a s druge strane mi nedostaje ono što nemam zbog te slobode.

- Vi imate jedno veliko ništa, a u njemu imate sve, vauuu.

Nisam baš ponosan na to.

- Sloboda je nešto što bi se trebalo poštovati. Ima ta sloboda svoju cijenu.

Dosta sam toga izgubio zbog svoje slobode, jer zapravo nisam imao ništa izgubiti.

- Da, ali ste slobodni.