U trenutku kad je 1985. godine prvi put prikazan njegov danas klasični, osmosatni dokumentarac o holokaustu “Shoah”, Claude Lanzmann (1927.) u vlastitoj je domovini Francuskoj bio poznat po mnogo čemu, no ponajmanje kao filmaš. Lanzmann - dijete pariških Židova i borac pokreta otpora u 2. svjetskom ratu - imao je ugled istaknutog novinara, bio suurednik Sartreovih “Modernih vremena”, slavan (ili: zloglasan) kao zagovornik alžirske borbe za samostalnost, ali i zagovornik Izraela, što mu mnogi kolege s ljevice nisu mogli oprostiti. Imao je za sobom pun, kompletan i bogat publicistički život, bio uvažen i cijenjen.
Pa ipak, ono po čemu danas znamo Lanzmanna neće biti ni članci ni časopisi. Ono po čemu ćemo ga pamtiti je njegov magnum opus, dokumentarac o stradanjima Židova u Drugom svjetskom ratu koji je Lanzmann počeo pripremati u 50-im godinama života i pripremao punih 11 godina. U tom razdoblju prikupio je i snimio stotine svjedočenja preživjelih, svjedoka i (u manjoj mjeri) počinitelja genocida.
Dugih jedanaest godina snimaoje Lanzmann njihova svjedočenja, pet je godina montirao 350 sati materijala, i na koncu snimio dokumentarac bez i jedne sekunde arhivskih snimaka, sačinjen jedino od žive riječi svjedoka i praznih, pustih pejzaža Poljske . Iako će “Shoah” katkad biti i kritiziran (ponajprije u Poljskoj), “Shoah” se danas drži dokumentarnim klasikom, a sam Lanzmann za taj je film dobio najviše francuske ordene i nagradu za životno djelo berlinskog festivala.
To je ostalo od ‘Shoah’
Lanzmann je i nakon “Shoah” nastavio karijeru dokumentarista, koristeći često materijale koje je prikupio tijekom jedanaest godina intervjua, ali koji nisu stali u finalni rez “Shoah” ili koji su sami za sebe činili zasebnu tematsku cjelinu. Snimio je film o jednoj od rijetkih pobuna logoraša - onoj u Sobiboru (2001.). Jedan je dokumentarac posvetio Jozefu Karskom, poljskom obavještajcu koji je prvi ušao u varšavski geto i izvijestio zapadne političare o tome što se zbiva sa Židovima u Poljskoj i Ukrajini. Unutar 300 sati grubog materijala “Shoah” ostalo je mnoštvo sudbina i likova koji nisu ušli u završeni film.
Među tim materijalom našao se i dugi, devetodnevni intervju koji je u ljeto 1975. u Rimu Lanzmann vodio s Benjaminom Murmelsteinom, glavarom logoraške samouprave u koncentracijskom kampu Terezin (Theresienstadt) u Češkoj. Murmelstein je tijekom rata bio tzv. židovski starješina, kao takav punih je sedam godina redovito komunicirao s Eichmannom, a među starješinama geta bio je jedini koji je preživio rat. Lanzmann ga je snimao na terasi njegova stana u Rimu, gdje je Murmelstein živio u progonstvu nakon što je u poslijeratnoj Češkoj uhićen kao izdajnik.
Intervju s Murmelsteinom snimljen tog ljeta u Rimu Lanzmann nije uvrstio u “Shoah”. Priča o pripadniku židovske elite koji je nosio nezahvalnu zadaću starješine geta i koji je zato preziran kao izdajnik opsjedala je Lanzmanna. Stoga je četrdeset godina kasnije sada već 85-godišnji filmaš od rimskog materijala izmontirao film od 220 minuta koji opet tematizira holokaust, ali njegovu donedavno malo spominjanu, specifičnu i politički kontroverznu dimenziju: onu židovskih starješina, ljudi koji su voljno ili silom morali obnašati “političku dužnost” u getima, koji su komunicirali s nacistima i davali genocidu privid legaliteta, no koji su također imali tešku i nužnu ulogu organiziranja svakodnevnog života u getima. Tema “starješina Židova” - ukratko - moralno je složena, te već pola stoljeća pobuđuje raspre i među samim Židovima i među povjesničarima.
Diljem Europe nacisti su u židovskim getima organizirali svojevrsne “samouprave” koje su se sastojale od dvanaest odabranih, uglednih Židova i koje su trebale služiti kao most između nacista i židovske populacije. Preko njih su nacisti prenosili naređenja, a straješine su bili i kanal za molbe, koje su rijetko uvažavane. Starješine su u getima bili dužni ustrojiti svakodnevni život: liječenje, higijenu, skrb za starije, škole, poštu, te - ono što je nacistima bilo najvažnije - radne aktivnosti. Jedan od morbidnih poslova “židovskih starješina” bilo je i tehničko organiziranje - smrtnih kazni.
Nije čudo da su ljudi koji su nosili tu dužnost pokatkad gledani s podozrenjem. Jedan od oštrih, zajedljivih kritičara sustava židovskih starješina bila je Hannah Arendt, koja je pobudila ogromno ogorčenje (ne samo u) Izraelu kad je u svom glasovitom “Eichmannu u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla” (1963.) gotovo pa optužila Židove iz geta za suradnju sa svojim ubojicama. Posebno je u tom kontekstu kao negativca izdvojila starješinu geta u Lodzu Mordechaija Chaima Rumkowskog (1977. - 1944.), kojeg su čak zvali “Krol Chaim” (Kralj Chaim), častohlepnog lidera koji je u Lodzu organizirao pravu malu industrijsku zajednicu, novčani sustav, osnovne i srednje školstvo, te čak tiskao marke s - vlastitim likom! Preziran kao autokrat, optuživan za suradnju s nacizmom, Rumkowski je po mišljenju mnogih (ukljucujući Prima Levija) bio zaslužan što je geto u Lodzu likvidiran posljednji, što je Lodz grad iz kojeg je najviše poljskih Židova preživjelo i što su živjeli u donekle boljim uvjetima nego drugdje. Rumkowski je ostao, međutim, kontroverzna figura i predmet negativne fascinacije, a upravo njegovim likom bavi se i zapaženi roman “Ubogi u Lodzu” švedskog pisca Stevea Sem-Sandberga koji je kod nas objavljen u izdanju Frakture. Rumkowskom, kao i drugim židovskim starješinama - međutim - “kooperativnost” nije pomogla. Rumkowski je ubijen u Auschwitzu, kao i svi starješine samouprava u getima osim jednog. Taj jedan bio je Lanzmannov sugovornik, Benjamin Murmelstein.