VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Ne dirajte mi cimer fraj: Taj predmet kulturne poruge jedan je od rijetkih grudobrana protiv koloniziranja

Jakov Prkic / Cropix

Zanimljivo bi bilo istražiti kada se točno u hrvatskoj/jugoslavenskoj kulturi uvriježio ironični, podrugljivi naziv “cimer fraj”. Moralo je to biti negdje ranih sedamdesetih, otprilike u onoj eri kad su se višak uprihođene uštede i višak slobodnog vremena socijalističkih trudbenika počeli prelijevati u ono jedino u što su tada mogli: niti u vrijednosne papire, ni u dionice, nego u kvadratne kubuse diljem Jadrana.

Moralo je to biti nekako u ono doba kad se stekla konstelacija nužnih uvjeta da bi cimer fraj nastao. Sredinom šezdesetih sagrađena je magistrala. Ranih sedamdesetih počeli su pritjecati gastarbajterski novci, a titovski “joy ride” na jeftinim kreditima još nije udario u krizno dno. Negdje u to doba jadransku su obalu počeli poput gljivične napasti inficirati nizovi i nizovi vikendica i apartmanskih zgrada. A ispred njih na kartonskim bi “panoima” stajale reklame grubo narisane flomasterom: SOBE CAMARE ZIMMER, ili: ZIMMER FREI, ili SOBE UBYTOVANIE. Bakice rustikalnog izgleda s kartoncinima s natpisom ZIMMER spopadale bi turiste po izlasku iz busa ili bi pak sačekivale trajekte, što je prizor koji ću - mnogo kasnije, no navlas isti - vidjeti u talijanskom filmu “Terraferma” Emanuelea Crialesea. Taj prizor - međutim - nije se zbivao ni u Makarskoj, ni Biogradu, ni Pakoštanima, nego na Lampedusi.

Rasizam ‘izvrsnosti’

Gotovo istodobno kako je i nastao, termin “cimer fraj” postao je posprdan. U desetljećima koja su dolazila “cimer fraj” je postao radni, slikoviti naziv za jeftini i diletantski turizam, za sumnjive smještaje, sivu ekonomiju, a - kako je vrijeme dalje išlo - i za (navodni) lagodni turistički život bez rada. Kao takav, do dvijetisućitih “cimer fraj” je postao kulturološko opće mjesto. Bolski konceptualni umjetnik Ivica Jakšić Puko nazvat će tako po cimer fraju svoju predstavu komunalnog terapeutskog teatra, predstavu u kojoj su svoju svakodnevicu teatralizirali građani gradića tako krucijalno ovisnog o “sobe camare zimmer”. Sredinom 2007. “Cimmer fraj” dobit će i svoj sit-com na TV Novi, a u pjesmi “Zimmer Frei” Hladno pivo će se izrugivati s pinokijovskom džabalebaroškom arkadijom turizma: “cijela će zemlja samo od ljeta/ živjeti kao bubreg u loju” pjevali su Kekin i društvo, te proročanski najavili imanentni rasizam turističke “izvrsnosti”: “Posebni zakoni za vrijeme sezone/sa naše će plaže micati one/zaraćene, napaćene, izluđene, otuđene/i ostale blamaže sa naše lijepe plaže”.

Ali - “cime fraj” nije s vremenom postao samo predmetom kulturne poruge. On je - kako je vrijeme išlo - postajao sve više i trn u oku mladom hrvatskom kapitalizmu. Slika nekih tamo trogloditskih domorodaca koji ubiru rentu od svog zavičaja u nekim izbama pod cementnom dekom jednako je - izgleda - živcirala rafinirane kulturnjake, krupni hotelski biznis, ekonomske teoretičare i turističke stratege. Cimer fraj je najednom - kao Pucko iz čitanke - bio kriv za sve. Bio je kriv za unakaženu betonizaciju Jadrana, kriv za prekratku sezonu, kriv što je mala izvanpansionska potrošnja, kriv što smo destinacija od tri zvjezdice, što naša mala mista nemaju teniske terene i wellness, a imaju manjak parkinga i armature koje strše u nebo. No, duboko sam uvjeren, cimer fraj je bio kriv najviše zbog jedne stvari: što su njegovom krivnjom (ili zaslugom) od Jadrana zarađivali “oni”. A ne - primjerice - “mi”.

Jer, sve se to događa u vremenima kad je Jadran - koji je pored svega ostalog i nečiji zavičaj - postao predmet predumišljenog, a dijelom i realiziranog institucionalnog grabeža. Događa se u vremenima kad od Srđa do Istre tisuće apartmanskih jedinica kane preoteti lokalcima cimer fraj biznis, slijedeći istu ekonomiku, ali tako da iz nje isključe domoroce. Događa se u eri kad lakomisleni novinari i pseudoanalitičari hvale crnogorski turistički razvoj i “otvorenost za investicije”, premda je priobalna Crna Gora (uz iznimku zaštićenog kotorsko-risanskog zaljeva) postala groteskni primjer razvojnog samoubojstva. Događa se u epohi kad krupni dioničari velikih turističkih firmi u novinama fingiraju neovisne analitičare i zagovaraju “floridizaciju”, to jest resorte koji bi posisali sav turistički prihod, a lokalnim indijancima ostavili - ništa. Događa se u epohi kad pisci turističkih strategija javno govore da bi male iznajmljivače trebalo zatvoriti ili natjerati da ono što imaju napokon prodaju. U tim okolnostima, moram priznati da za cijelo to buržujsko, elitističko, prezrivo gnušanje prema cimer fraju ja osobno više nemam živaca.

Smještajni šik

I zato - ne dirajte mi cimer fraj! Ne dirajte ga, nego mu sagradite spomenik kakav je zaslužio. Priznajte mu zasluge koje je imao i ima. Jer, cimer fraj stvorio je prvotnu akumulaciju malog poduzetničkog kapitala - dakle, točno ono što danas jedan Hvar ili Pelješac ima, a tako prokleto treba jednoj Županji ili Valpovu. Cimer fraj odškolovao je neku djecu, poslao ih na neke studije, financirao neke diplome u Zagrebu ili Bologni. Zahvaljujući njemu dobili ste seljake koji znaju dva-tri jezika. Zahvaljujući njemu ljudi iz najvećih zabiti upoznali su druge i drukčije, prihvatili su da su ljudi različiti i da s tim treba živjeti. Cimer fraj stvorio je turizam s ljudskim kontaktom, a u nekim slučajevima i dugodesetljetna ljudska prijateljstva. Stvorio je naraštaj djece težaka i ribara koja se danas komforno snalaze u Pragu, Beču ili Milanu kao da su doma. Osim toga, cimer fraj se znao mijenjati. Dočekao je epohu booking.coma, stvorio svoju vlastitu konkurenciju, svoju vlastitu ekonomiku i razvoj, te postupno od potleušica pod cementnom dekom postao mali, ručno modelirani smještajni šik. A na koncu, postoji ono posljednje i najvažnije zbog čega cimer fraju ne treba pakovati. Jer, zahvaljujući njemu upravo su lokalni domoroci oni koju vuku dobrobit od vlastitog prostora i zavičaja. Zahvaljujući tome, neka mala, uvijek gladna i očajna mjesta akumulirala su nešto s čim su pregrmjela godine krize. Zahvaljujući cimer fraju, dobrobit od turizma u Hrvatskoj je ostala (i još ostaje) u prostoru u koji turisti dolaze. Koji mi se put čini da je baš to razlog zašto je cimer fraj tako omražen. Odnosno - da je omražen među onom velegradskom elitom koja bi tu dobit rado povukla u Zagreb, Split ili Klagenfurt.

Sve to pišem u Splitu, gradu kojem se zadnjih godina tepa kao šik-destinaciji za mlade bo-bo-e, gradu koji Forbes proglašava najboljim mjestom za biznis u Hrvatskoj, te gradu koji je - kako je rečeno - postao “role model hrvatskog turizma”. Riječ je o gradu koji već petnaest godina kotrlja dvoznamenkaste postotke rasta turizma godišnje, a da čak ni sada - u jeku tog hajpa - nema mnogo više od 3000 turističkih kreveta, što je manje od osrednjeg istarskog resorta. Sva ta armija furešti koja u trenutku dok ovo čitate Splitom rola, biciklira, kupa se, vozi kajake i segwaye, jede škampe, grdobine i pizze, napučila je neke od inačica tog zloglasnog cimer fraja. Ovisno o cijeni i želji, žive u bivšim garažama, bivšim mesnicama, neopisivim izbama, ali i u upicanjenim stanovima u gotičkim i romaničkim palačama. Sve se to događa u jednom gradu koji je do jučer doslovce bio na koljenima, koji se probudio iz snova “rumenih zora” i zatekao se usred tranzicije kao prljavi, narkotizirani, zapušteni Gotham u kojem je do jučer industrija bila sve, a onda se industrija svela u ništa. I tada su moji susjedi, rođaci i znanci uzeli jedino što im je preostalo - a to su pejzaž, kulturna baština i urbani prostori naslijeđeni iz prošlosti. Počeli su ih koristiti kao žeton za vlastito preživljavanje, dobitnu kartu koja im drži glavu iznad vode, dakle - točno ono što danas nema jedan Sisak ili Slavonski Brod, a tako im prokleto treba. Tako danas moji susjedi i znanci puštaju na tržište svoje garaže, dućane i palače, vuku dobit od svog zavičaja, a cijela jedna urbana mrcina osuđena na propast danas od toga preživljava od decembra do decembra. Vjerujem da bi građevinskom i turističkom biznisu bilo puna draže da ta dobit nije tako demokratski raspršena, da bi radije ta “noćenja” i taj profit kanalizirali u hotelske monstrume i hijerarhijsku vertikalu, umjesto da on nerazumno curi u tlo tim trogloditima. Ali, pitajte troglodite - i oni će vam o tome ispričati drukčiju priču.

Protiv koloniziranja

I zato - ne dirajte mi cimer fraj! Govorite o njegovim manama, kažite kako je prostorno rastrošan, kako je često estetski odbojan, kako nerijetko proizvodi rezervate dirljive građevne ružnoće. Ali, priznajte mu i ono dobro što treba braniti. Priznajte mu - među ostalim - da je grudobran protiv koloniziranja. Uzgred: jedan od rijetkih takvih koji su preostali.

Izdvajamo