ZAGREB - Mirno subotnje popodne na terasi jednog kafića u zagrebačkim Gajnicama. Pijem kavu i promatram ljude. Za susjednim stolom tri srednjoškolke okupljene oko mobitela naizmjence slušaju red narodnjaka, red Eminema. Zvuk je prodoran, plehnat, tanak i iritantan. Meni, naravno. Njima je super jer u glazbi svojih miljenika uživaju gdje i kad požele. Teško mi je shvatiti zašto bi itko istodobno slušao narodnjake i Eminema, ali drago mi je da je moja teza iz jednog članka otprije nekoliko godina o 50 Centu, čiji sam gangsta-rap usporedio s turbo-folkom, potvrđena u praksi.
Sve je dostupno
Ta “zbrka u glavi” i “šum na kanalu” nije ništa drugo nego posljedica činjenice da danas klinci glazbi pristupaju površno, pabirčeći pojedine pjesme i hitove mora izvođača iz estetski i sadržajno dijametralno suprotnih žanrova, sukladno (nasumičnom) surfanju po YouTubeu, mobitelskim aplikacijama i sličnim “servisima”. Sve je dostupno, u svakom trenu i s bilo kojeg mjesta.
Skok u prošlost. Te tri tinejdžerice podsjetile su me kako sam u srednju školu ujutro obavezno nosio mali crveni tranzistor ne bi li u 12.15 sati poskrivečki u zadnjem redu učionice čuo neki novi album u emisiji “Po vašem izboru”.
U to vrijeme to je bio moj YouTube. Naravno, s mnogo manjim mogućnostima negoli ovaj današnji, ali kanalizirana kvaliteta te glazbene emisije, zaslugom starijih kolega poput Dražena Vrdoljaka i Ante Batinovića, solidno je formirala glazbeni ukus dijela moje generacije. Manje ponekad jest više.
Okorjeli tradicionalist?
Podsjetimo, u to vrijeme ne samo što nije bilo interneta, kompjutera, mobitela i iPoda nego još nismo dočekali ni Sonyjev walkman. U to vrijeme nije bilo ni LP ploča u onoj mjeri, količini i ponudi u kojoj to danas u Zagrebu nude CD shopovi s CD izdanjima, pa nam se kartonska kutija s “originalkama” (LP ploče iz uvoza, op. a.) koju je Darko Bratinčević vadio “ispod pulta” pri kraju radnog vemena dućana Muzička naklada u Mesničkoj činila poput prozora u svijet. Buvljaci LP ploča na Cvjetnjaku također su bili magičan “izvori” informacija o glazbi.
Zašto sve to navodim? Iz vrlo jednostavnog razloga. Iako smo i tada mogli biti oslonjeni samo na tranzistore i top-liste radiopostaja, imali smo potrebu doći do gramofona i čuti glazbu barem otprilike onako kako su to zamislili oni koji su je stvorili. Imali smo potrebu skupljati LP ploče i ponositi se svojim “kolekcijama”. Imali smo potrebu profilirati svoj ukus. Glazba je bila bitna, možda i zato što smo žudjeli za njom.
Glazba je bila identifikacijski kod tinejdžera, posebice od vremena punka i novog vala do eksplozije grungea i pojave techna.
Nova vremena, naravno, stvaraju nove navike. Nisam okorjeli tradicionalist. Lako sam se navikao na iPod, bez kojeg ne izlazim iz kuće i doista ga smatram “magičnom kutijom” u kojoj nosim u džepu nekih 1000 albuma, a servise poput iTunesa i Spotifyja smatram gotovo ostvarenjem sna pokojnog kritičara Lestera Bangsa o diskofilskim zbirkama u kojima bi bila pohranjena sva dosad objavljena glazba. Ipak, u nas legalni download i streaming servisi gotovo i ne postoje. Primat je preuzeo YouTube, ali ne samo ovdje nego u cijelome svijetu, barem kod klinaca. I mobiteli.
Unatoč nekim prednostima streaminga i dowlo-adinga, “glazbe u pokretu”, “cloud computinga”, SoundClouda, MySpacea, Spotifyja, iTunesa te iPoda u odnosu na moj crveni tranzistor s početka 80-ih, čini se da klinci danas nemaju potrebu graditi i profilirati vlastiti glazbeni ukus pa čak ni glazbu čuti kako spada.
Loša kvaliteta
Na mobitelu, kompjutoru, pa čak i TV-u, ako ga nisu spojili u surround sistem, tinejdžeri glazbu danas slušaju u daleko lošijoj kvaliteti nego što su moji vršnjaci to činili na gramofonima i stereo pojačalima koje smo početkom 80-ih mogli nabaviti u nas - poput tada kultnih Rotela, Sansuija ili Marantza. K vragu, čak je i zvuk LP ploče na RIZ-ovu gramofonu Tosca bio bolji od zvuka s današnjih hi-tech mobitela i kompjutorskih zvučnika. Uostalom, danas većina ljudi bolji zvuk ima u autu nego kod kuće.
Ipak, klinci ne voze automobile, ali zato njihova glazba vrišti s mobitela po tramvajima, busevima i ulicama. No, atmosfera je nešto drugačija od stihova “Pogledaj, ulice su pune ljudi/Dječaci koračaju s tranzistorom na uhu/Muzika dolazi iz podruma, iz krova/I čitav grad pleše kao da je lud, lud, lud” iz pjesme “Zamisli život u ritmu muzike za ples”.