Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?
Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će on biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da ga zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi?
Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana s više od 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, 2011. godine 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru.
Gubitak vremena
2002. godine donesen je novi Zakon o potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu, koji je nastojao ujednačiti visine poticaja po zasijanoj površini, dodatno proširio obuhvate i kategorije za koje će se plaćati poticaji, te uveo modele potpore dohotku, kapitalnim ulaganjima i ruralnom razvoju uz već postojeće poticaje proizvodnje. Model potpore dohotku već je iduće godine koristilo 1945 osoba, te je za njega izdvojeno 13,93 milijuna kuna, što je predstavljalo 0,65% sredstava za potporu poljoprivredi. Najveći dio sredstava, 95%, isplaćen je kao subvencije poljoprivredne proizvodnje.
Sve izraženije navedeno lobiranje radi dobivanja državnog novca u svijetu , a posebno Hrvatskoj nije nepoznanica, no u svakom slučaju gubljenje vremena na pisanje dokumentacije kako bi se zadovoljili komplicirani birokratski uvjeti za ograničena proračunska sredstva potpuno je kontraproduktivno i štetno na više načina. Kao prvo, država mora potrošiti resurse kako bi ubrala poreze od građana, zatim mora utrošiti resurse na raspisivanje natječaja za ta sredstva. Potom počinje lobiranje za ograničena proračunska sredstva u kojem prijavljeni proučavaju pravila i popunjavaju dokumentaciju, te na kraju nekolicina odabranih prima zatraženi novac. U cijeloj igri profitiraju uglavnom oni s najboljim političkim vezama. Poreznim obveznicima u konačnici je ostalo manje novca za trošenje prema vlastitim željama, a potencijalni rentijeri potrošili su dragocijeno vrijeme pišući dokumentaciju. Tako je prošle godine svaki stanovnik Hrvatske subvencionirao poljoprivredu s više od 900 kuna, a da pritom na obiteljski stol nije stavio barem jednu ribu, kruh, jabuku ili komad mesa. Kada takvo trošenje resursa na lobiranje i rentijerstvo proizvođačima postane prioritet nad stvarnim radom proizvodnja i tržište u propadaju.