Ma, ni govora, šta ti je? Ne dolazi u obzir. Vraćaj novčanik u džep, ja sam tebe zvao. Ne, ne, ja inzistiram da platim. Uvrijedit ćeš me, čuješ li? Ako ti sad platiš, ja više u životu neću sjesti s tobom. Konobaru, molim vas, ne uzimajte novac od ovoga čovjeka...”
Poznate su vam svakako ove rečenice iz malog igrokaza koji muškarci u nas vole napraviti kad u gostionici dođe trenutak namirenja računa, kad se otimaju i goloruki dave koji će platiti. U većini je to zaista izraz velikodušnosti, ali katkad se u to zna umiješati i ružniji motiv. Plaćanje postaje latentna igra moći, atavistički, nagonski sukob mužjaka koji pred ženkama demonstriraju svoju sposobnost za parenje. Upravo kao što se jeleni rogovima zalijeću na suparnike, Balkanci poput Željka Keruma se nadmeću koji ima više para.
Profinjen i delikatan
Nekadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader srećom je prosvijećena osoba. Živeći u inozemstvu usvojio je krasne manire, naučio kako je neukusno pokazivati novac te ga nije ni pokazivao. “Ne, Ivo, oprosti...”, rekao bi tkogod za stolom, a Ivo bi samo pomirljivo slegnuo ramenima i rekao: “Pa, dobro, onda ti plati”, i nikad, baš nijednom se nije pobunio da mu je uskraćena prilika da se isprsi. Profinjen, delikatan, gospodski suzdržan, samozatajan, obazrivo gledajući da koga ne uvrijedi, čitavih dvadeset godina on nije izvadio novčanik iz džepa. Njegovu smeđu kožnu Louis Vuitton lisnicu viđali su rjeđe nego Halleyjev komet. Objašnjavajući podrijetlo nemalog imetka koji je stekao, u utorak je sve u sudnici zatekao tvrdnjom kako je mogao lijepo uštediti jer je dva desetljeća jeo i pio o tuđem trošku.
Zamislite taj nevjerojatni slučaj - dvadeset godina! Kad je Ivo Sanader zadnji put nešto platio, još ni kuna nije bila uvedena. Ugledao bi možda tu i tamo nekakvu nepoznatu novčanicu i zamolio da je pobliže osmotri. “Kako si ono rekao da se zove? Euro”, raspitivao bi se znatiželjno. “I čitava Europa, kažeš, plaća s ovim? Jebem ti miša, šta neće izmisliti. A reci mi, koji je tečaj? Sto eura, na primjer, koliko je to hrvatskih dinara?”
Sudsko vijeće bilo je nešto sumnjičavo za Sanaderovu priču o besplatnim objedima, ali meni se stvar uopće ne čini nemogućom, poznavajući naše običaje s čašćavanjem, naročito uđe li u lokal netko poznat, omiljen među ženama i omladinom. Hrvati obožavaju takve prilike, duša im je ako sa šanka mogu doviknuti: “Džiboni, prijatelju, štaš popit?” A sad pomislite kako je to moralo izgledati kad je posrijedi Ivo Sanader, koji je u svojim najboljim danima bio popularan kao, otvorite zagradu, Zlatan Stipišić Gibonni, plus Mate Mišo Kovač, plus Oliver Dragojević, plus Mario Mandžukić, pa zatvorite zagradu i sve na kvadrat? Kakva je jagma bila tko će obožavanog predsjednika Vlade počastiti restoranskim obrokom?
‘Ivo, ja, ja, ja’
Trebalo je nekad mnogo državničke mudosti i strpljenja da Sanader to raspetlja, izabere jednoga među muškarcima koji su stolom dizali ruke kao štreberi, uglas vičući: “Ivo, ja! Ivo, ja! Ivo, ja, ja, ja!” Vjerujem da je čak vodio evidenciju, kako se ne bi dogodilo da se na nečiji konto gosti svaki treći dan, a nekakvu sirotu dobričinu nehotice sasvim zapostavi. Pregovori koji su završavali solomonskim “Ti, Luka, plati biftek s tartufima, a ti, Jerko, čokoladni souflle” znali su mu biti mučniji od pregovora o kolektivnom ugovoru s predstavnicima sindikata zdravstvenih radnika.
Gospođa Mirjana
Kao naš poznati pisac, osoba koja je iskusila komadić slave u nečemu Hrvaticama i Hrvatima tako beznačajnom kao što je književnost, mogu posvjedočiti kakvi nasrtljivci u kafićima vrebaju da vas počaste, a samo naslućujem kako su čudovišne proporcije toga fenomena ako je netko premijer. Ivo Sanader jednostavno nije imao prilike izvaditi novčanik. Nikad. Njega su vjerojatno i inkasatori častili. Došao bi netko, na primjer, očitati potrošnju struje, a supruga Mirjana bi građanski savjesno pripremila novac. Međutim, ni čuti. Čovjek ne da. “Ne, ne, gospođo”, kaže inkasator, “ja inzistiram.”
Pa i u frizerskom salonu, ista stvar. “Gospođo Mirjana, molim vas, spremite novac”, reče frizerka ponosno. “Nakon svega što je vaš muž napravio za sve nas, sve naše usluge za vas su besplatne.” Nigdje, da ne duljim, Ivo Sanader i njegovi ništa nisu plaćali. Dobijali su, istina, i plaće, i dnevnice, i topli obrok, i regres, i božićnicu i uskrsnicu, ali nisu imali blage veze što bi sa šarenim pravokutnim papirićima s portretima historijskih ličnosti. “Uvijek se upitam”, priznao je jednom Ivo Sanader supruzi točeći gorivo na benzinskoj pumpi, “ovi brojevi što se vrte, šta to znači?”
Političar često tako pogriješe. Moć im otupi instinkte, laskanje pomuti razum do mjere da povjeruju u budalaštine kakve ni djeca u nižim razredima osmoljetke ne bi vjerovala. Bivši hrvatski premijer živio je tako dvadeset godina u čudesnom prozirnom balonu gratis stvarnosti i našao se neugodno zatečen kad se on rasprsnuo. Nema besplatnog ručka, kažu praktični Amerikanci, a Ivo Sanader je to shvatio na teži način.
Kad se čarolija jednom završila, otkrio je kako ništa od svega nije bilo istinito. Svaki ručak i večera, svaka kuna i lipa bila je zabilježena, tvrdo i neumoljivo, sitničavo kao na fiskalnoj kasi Slavka Linića. Pišem sedam, pamtim dva, sve je na ruke Đavo, obijesno se cerekajući, u sjenovitom kutu restorana, gdje ne snima nadzorna kamera, njemu zaračunao. I sve mu sada, skriven u tijelu suca zagrebačkog Županijskog suda, s kamatama naplaćuje.