Umjesto da pravodobno najavi ciljano vrijeme izbora, kako se to običava u pristojnim demokratskim zemljama, Zoran Milanović do posljednjeg trena nastoji zatajiti mogući ili planirani datum raspuštanja Sabora, kao da je to njegova osobna stvar. Normalno je da vladajući izborni ritam pokušavaju prilagoditi vlastitim interesima i potrebama, ali i u tome valja imati mjere.
Tajming izbora nije ničija privatna prćija. Silno mistificiranje tamo gdje je nužna transparentnost izraz je nepoštovanja javnosti.
Jer, suprotno Milanovićevom stavu, raspisivanje izbora ne može se ticati samo vlasti i opozicije ni njegova rivalstva s Tomislavom Karamarkom. U toj utakmici postoji i treći, a to su birači, koji se sada pretvaraju u kolateralnu žrtvu premijerova taktičkog nadmudrivanja s HDZ-om. Kao što se u igre oko roka održavanja izbora sasvim nepotrebno i neprimjereno svojim kreativnim (čitaj: nategnutim) tumačenjem Ustava uključio savjetnik predsjednice države Vladimir Šeks, tako i najave iz Vladinih izvora da će Kolindi Grabar-Kitarović biti ponuđena tri datuma idu u red spinova, odnosno prodavanja magle. Banski dvori ne određuju niti nude datum izlaska na birališta. Parlamentarna većina odlučuje samo o tome kada će raspustiti Sabor, a šefica će države potom odrediti datum izbora, vodeći računa o ustavnim rokovima.
Oko nebitnog
Natezanje oko dana održavanja izbora jasan je znak da će se kampanja ovoga puta razigravati oko nebitnoga. Ako je posljednje, ovoga tjedna objavljeno istraživanje agencije Ipsos puls točno, onda je premijer Milanović već izgubio utakmicu. Bez obzira kada će se izbori zaista odraditi. Kupovanjem vremena izgleda da se više ništa ne može dobiti. Ovomjesečni rezultati, naime, pokazuju priličan raskorak između HDZ-a i SDP-a (skoro 32 prema 23 posto, što je razlika od gotovo devet posto) te između desne i lijeve koalicije (34 prema 29 posto). Još gore po vladajuće, pokazuju da im se ni dobri potezi više ne honoriraju. Milanović bi mogao ponoviti sudbinu Ivice Račana, koji je kao premijer prve posttuđmanovske vlasti u velikoj mjeri sredio naslijeđeni rusvaj u državi, potom i pokrenuo visoki gospodarski rast, doduše pumpajući ga steroidima, izgradnjom autocesta, ostvarenjem nacionalnog sna generacija hrvatskih integralista … Ali sve to bilo je uzalud. Uzalud, jer je putem pogubio vlastite birače. Udaljili su se revoltirani neostvarenim izbornim obećanjima i prešutnim mirenjem s privatizacijskim kriminalom. Kad je kucnuo dan izbora, SDP-ovi su glasači ostali doma.
Milanović je također razočarao vlastito biračko tijelo. Tri godine njegova se vlada pokazuje nesposobnom te socijalno indiferentnom i ledenom. Proizvela je more nezadovoljnika. Premijerovo recentno redizajniranje, njegovo pretvaranje u pristojnog, dostupnog i populistički stiliziranog političara, ponešto je ublažilo katastrofu. Ali vlastito biračko tijelo nije vratio, barem ne u dovoljnom broju, ni nizom dobrih poteza koji su mu se u posljednje vrijeme posrećili: ni čvrstim stavom u drami oko arbitražnog postupka sa Slovenijom, ni vojnom paradom koja je u javnosti dobro odjeknula, ni socijalnim bombončićima koje njegova vlast sada naveliko dijeli biračima. Ljevica je nekonsolidirana, njen je elektorat fragmentiran i raspršen na više strana, od Kukuriku bloka do OraH-a i novopokrenute stranke Ive Josipovića, koja SDP-u krade kadrove. Još gore, Zoran Milanović više ni svoje koalicijsko jato ne uspijeva držati na okupu. IDS je faktički u razvodu, u procesu otkazivanja vjernosti. Tek treba vidjeti hoće li mu i koliko pomoći potvrđeni rast BDP-a, Vladin argument za pretjerano optimističnu tvrdnju da u Hrvatskoj napokon raste sve što bi trebalo rasti, kao i najavljeno rješavanje, za dio populacije dramatičnog, problema sa švicarcima.
Ne pomaže, čini se, ni serija gafova koje je konkurencija u međuvremenu počinila. Šef HDZ-a već nekoliko mjeseci pacerski uprska sve čega se dotakne, ali - kao da je od teflona - ni jedna se od tih blamaža ni njega ni stranke ozbiljnije ne prima. Ni javne optužbe o udbaškoj prošlosti, ni propast šatoraške politike, ni neuspješna opstrukcija vojnog mimohoda u Zagrebu… Indisponirani Karamarko već se neko vrijeme nalazi u drugom planu, ali utakmicu za HDZ vodi šefica države i to, izgleda, vrlo uspješno. U dijelu javnosti njena potpuno bezsadržajna turneja po Hrvatskoj proizvodi hipnotički efekt. Doduše, taj angažman i njegovo medijsko napumpavanje počinje, čini se, nagrizati dosadašnji manifestni sklad između Pantovčaka i HDZ-ove središnjice. Mahanje činjenicom da Kolinda Grabar-Kitarović vodi izbornu bitku za HDZ već je dobilo odgovor. Umjesto zahvalnice, šefici je države proslijeđena narogušena poruka. Karamarko prihvaća pomoć, ali nije spreman tolerirati njeno razglašavanje.
Varljiva obećanja
Izborna će utakmica biti krajnje neizvjesna, pa stoga vrlo vjerojatno maksimalno gruba, beskrupulozna i prljava. I dosad su se mlatili ispod pojasa, u kampanji sva će se sredstva smatrati dopuštenima. Publici će prodavati konfabulacije i bajke. Umjesto pravih pitanja, u fokus će se gurati lažne teme. Nužne i neizbježne reforme neće se spominjati. Na sve će strane - opet! - frcati varljiva obećanja. Programi će služiti samo da se žedni prevedu preko vode. Ono što zaista slijedi nakon izbora ostat će prešućeno. Milanović će kombinirati program lijeve inspiracije, utemeljen na temama radništva i socijalne pravednosti, izrađen u kabinetu barda hrvatske socijaldemokracije Antuna Vujića, s otklizavanjem u retoriku Franje Tuđmana. Ali veliko je pitanje hoće li se to smatrati dokazom ljudske i državničke širine ili izrazom političke konfuzije. U svakom slučaju, plan o potpunom potiskivanju HDZ-a u prostor radikalne desnice, kako ta stranka ni nosom ne bi mogla proviriti do centra, zaslugom se šefice države ne uspijeva realizirati. Ako Karamarko zaista ima nekakav ozbiljan gospodarski program, o njegovom sadržaju u kampanji neće govoriti. Prolazak dolinom suza sigurno više neće spominjati. Restrikcije i bolni rezovi na obje su strane zabranjena tema. Kukuriku tvrdi da je Hrvatsku upravo izveo na pravi put. HDZ-ova koalicija da se samo njihovim dolaskom na vlast zemlja spašava. Ništa se u kampanji neće razbistriti, samo će se dodatno mutiti. Istina na dnevni red dolazi tek nakon izbora.
Grlom u jagode
Sve je, dakle, krajnje neizvjesno. Ne samo rezultati izbora. Premda se u uvjetima dugotrajne krize lakše mobiliziraju glasači za promjenu vlasti nego za faktički status quo, u izbornu se kampanju ipak ulazi bez jasnog favorita. Prognoza o tome tko bi mogao sastavljati novu vlast još je neprohodnija. Ako se izborni pobjednik još i može predviđati, budući je mandatar, kao i način na koji bi mogao skovati svoj kabinet, potpuna nepoznanica. Sigurno je samo to da će se nova vlada vrlo teško formirati. U tom su pogledu moguća razna iznenađenja i različiti, u Hrvatskoj još neviđeni scenariji: od sklapanja manjinske vlade do konstruiranja velike koalicije. Ali, najveća je enigma što se od nove vlasti, bez obzira tko je činio, može očekivati. Pokušati to dešifrirati na osnovu izbornih programa ili kampanje uzaludan je posao. Sve je to ples pod maskama. Što ne mora značiti da ključne političke ličnosti, pretendenti na funkciju premijera, ciljano skrivaju svoje prave namjere. Moguće je da ni Tomislav Karamarko ni Zoran Milanović ni sami nemaju pojma što Hrvatsku zapravo čeka. Tim gore po državu. Vodili bi zemlju kao grlom u jagode.