ZAGREB - Hrvatski inozemni dug - koji je na kraju premijerskog mandata Ive Sanadera dostigao nevjerojatnih 40 milijardi eura - najveće je ograničenje u traženju manje bolnih izlazaka iz aktualne gospodarske krize. Štoviše, tolika prezaduženost postala je Damoklov mač koji visi nad glavama sadašnjeg i budućih hrvatskih pokoljenja.
Prvo ograničenje tog izuzetno visokog vanjskog duga je nemogućnost vođenja klasične antirecesijske politike.
Naime, još od posljednje velike ekonomske depresije, iz 30-ih godina prošlog stoljeća, prema receptu velikog engleskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa prihvaćen je koncept po kojem nagli pad potrošnje stanovništva i poduzeća, izazvan urušavanjem financijskog sektora, mora nadoknaditi država snažnim upumpavanjem novca u gospodarske tokove, i to na temelju povećanja javnog duga.
Dug iznosi 83 % BDP-a
Međutim, kako Hrvatska nema vlastitog kapitala, uz vanjski dug koji je dostigao visokorizičnu razinu od 83 posto BDP-a te u uvjetima svjetske ekonomske krize, kada su inozemni izvori financiranja naprosto presušili, to znači da nemamo sredstava za pokretanje novog investicijskog ciklusa, pa nam jedino preostaje da se protiv krize borimo bolnim smanjenjem javne potrošnje.
Drugo, dostignuta rizična razina inozemnog duga, s izuzetno velikim godišnjim obvezama za servisiranje glavnice i kamata, latentno otvara opasnost od ponavljanja argentinskog slučaja iz 2002., odnosno proglašenja ogluhe (engl. defaulta) ili moratorija na otplatu dospjelih inozemnih obveza, što bi zemlju moglo financijski baciti na koljena.
Zadnja crta obrane
Stoga uredna otplata inozemnih zajmova postaje zadnja crta obrane sadašnje krhke makroekonomske stabilnosti zemlje. Važno je što Hrvatska status urednog dužnika u međunarodnim financijskim krugovima još nije dovela u pitanje, a i aktualna vlada premijerke Jadranke Kosor to bi morala smatrati svojom prvom zadaćom.
U trenutačno nezavidnoj gospodarskoj situaciji doista bi bilo zanimljivo analizirati tko je kriv za takvu prezaduženost zemlje, odnosno mogu li se veliki skokovi u rastu inozemnog duga zemlje izravno ili neizravno pripisati potezima nositelja ekonomske politike države u posljednja dva desetljeća.
Računska analiza
Usporedna računska analiza krajnje je jednostavna. Naime, na kraju mandata pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, u prosincu 1999., vanjski je dug Hrvatske iznosio 10,2 milijarde eura. Četiri godine poslije, krajem 2003., poslije izbornog poraza koalicijske vlade koju je predvodio tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan, vanjski je dug narastao na 19,9 milijardi eura.
A nakon nedavne iznenadne ostavke HDZ-ova premijera Ive Sanadera posljednji raspoloživi podaci pokazuju da je inozemni dug dosegnuo 39,1 milijardu eura, ne računajući učinak nedavne prodaje euroobveznica.
Dakle, pojednostavljeno rečeno, Tuđman nas je u svojih deset godina zadužio za 10 milijardi eura, Račan je u četverogodišnjem mandatu taj je dug povećao za još 10 milijardi eura, a Sanader je u svojoj petipolgodišnjoj eri dodao još 20 milijardi eura vanjskoga duga.
Je li bilo alternative
Suočeni s dramatičnim posljedicama takve dugoročne politike, postavlja se logično pitanje jesmo li takvu eksploziju inozemnog zaduženja mogli izbjeći, odnosno jesu li bivši i sadašnji nositelji središnje državne vlasti imali alternative.
Tuđmanu bi se samo naizgled moglo u zasluge pripisati što je Hrvatska na kraju njegove desetljetne vladavine, od kojih se prvih pet godina odnosilo na otvoreni ili prikriveni rat, bila umjereno zadužena za “samo” 10 milijardi eura.
Pritom, Hrvatska je 1995., kao ulaznicu za pristup međunarodnom kapitalu, morala preuzeti dio ukupnog duga bivše Jugoslavije, čija je glavnica uoči raspada države iznosila 16 milijardi dolara ili 14,6 milijardi eura. Tada preuzeti dugovi prema Pariškom klubu (krediti inozemnih vlada) i Londonskom klubu (krediti komercijalnih banaka) iznosili su 2,55 milijardi dolara ili 1,32 milijarde eura.
Dakle, “čisto” vanjsko zaduženje Hrvatske u Tuđmanovo doba bilo je manje od 9 milijardi eura ili prosječno godišnje oko milijardu eura. Međutim, vanjski dug je u to vrijeme bilo relativno malen ne zato što se to htjelo, nego zato što se nije moglo zadužiti.
Naime, tek nakon preuzimanja dijela duga bivše države, Hrvatska je krajem 1996. dobila ocjenu kreditnog rejtinga, pa je odmah nakon toga s konzorcijem stranih banaka sklopila sindicirani kredit od 200 milijuna njemačkih maraka da bi u veljači 1997. plasirala prve euroobveznice vrijedne 300 milijuna dolara.
Posljedice tajkunizacije
U ukupnom Tuđmanovu vanjskom dugu, mora se priznati, država je sudjelovala sa 3,9 milijardi eura, što čini udjel od 38 posto. Međutim, zbog teških poslijeratnih prilika većina je državne potrošnje bila kanalizirana u obnovu stradalih područja, na socijalna prava najugroženijih skupina stanovništva, ali i na sanaciju bankarskog sustava.
Vanjski dug banaka (2,1 milijardu eura) i poduzeća (3,6 milijardi eura), nažalost, nije potrošen u gospodarski razvoj, nego uglavnom za financiranje uvoza i velikih apetita građana za povećanom osobnom potrošnjom.
Međutim, pogubne ekonomske posljedice Tuđmanove ere nisu toliko bile izražene u vanjskom dugu koliko u tajkunskoj privatizaciji, porastu nezaposlenosti te urušavanju industrije i bankarskog sektora. Posljednju godinu njegove vladavine obilježila je snažna recesija, propala turistička sezona zbog NATO-ovih zračnih udara na Srbiju, ogromna nelikvidnost od 26 milijardi kuna, neplaćena dugovanja ministarstava i javnih fondova od 9,5 milijardi kuna i treća bankarska kriza, započeta propašću Dubrovačke banke.
U tim nezavidnim okolnostima pobjedu na trećesiječanjskim izborima 2000. osvojila je koalicija na čelu sa SDP-om Ivice Račana. Najveći hendikep novog premijera bila je težina naslijeđene situacije u gospodarstvu i državnim financijama, ali mu je u prilog išla izrazita naklonost međunarodne političke i financijske zajednice, koja je Hrvatsku, dotad u statusu poluprikrivene izolacije, preko noći prigrlila kao miljenicu.
Račanova vlada i njezin ministar financija Mato Crkvenac to su znali iskoristiti i snažno su zagrabili u inozemnu blagajnu. Do kraja mandata vanjski se dug popeo na 19,9 milijardi eura, uz povećanje od 9,7 milijardi eura u odnosu na kraj Tuđmanova razdoblja. Međutim, Račan je Hrvatsku zaduživao više nego dvostruko bržim tempom od Tuđmana, prosječno godišnje za 2,4 milijarde eura.
Vlast kao zrela kruška
Najveća mana Račanove koalicije bila je u tome što joj je vlast - na valu narodnog nezadovoljstva, dobrano podgrijanog dugogodišnjim otvorenim pisanjem nezavisnih medija o bezbrojnim aferama neučinkovite i korupcijske vlasti - pala u krilo kao zrela kruška, a da oni nisu imali pripremljenu gotovu i zaokruženu gospodarsku strategiju kojom bi se pokrenuli mrtvi kapitali države.
Umjesto toga, parcijalnim su rješenjima i s malim uspjehom pokušavali srezati nabujalu proračunsku potrošnju, pri čemu sa socijalnim partnerima nisu postigli društveni konsenzus o širini i dubini potrebnih reformi.
Osim toga, gotovo prva polovica mandata protekla im je u sređivanju stanja u opustošenim državnim financijama, ali tu su našli relativno bezbolno rješenje u naglo olakšanom vanjskom zaduženju.
Novi Vladin slogan
Riješivši problem nelikvidnosti, Račanova se vlada napokon okrenula ubrzanju gospodarskog razvoja. Međutim, neodlučna i nedovoljno osmišljena kampanja revizije privatizacije, pokrenuta pod pritiskom javnosti, nije dala nikakav rezultat, ali je zbog progona i antipoduzetničke klime otuđila poslovnu zajednicu od Račanove vlade.
U tom trenutku, na polovici mandata, Račan je, potpomognut vizijom Radimira Čačića, odlučio potpuno prigrliti aktivnu investicijsku politiku države u gradnji cestovne infrastrukture kao glavni, a nažalost i jedini motor novoga razvojnog ciklusa.
Nova autocesta od Zagreba do Splita u tri godine za tri milijarde eura, postao je novi Vladin slogan, s kojim se nadala pobijediti na sljedećim izborima. Procvat hrvatskoga graditeljstva, koji je uslijedio, donio je razdoblje stabilnog i relativno visokoga gospodarskog rasta i povećanja zaposlenosti.
S vremenske distance, Račanu i Čačiću mora se priznati da su bili relativno uspješni u kontroli troškova njihova megaprojekta jer je prosječna cijena sagrađenog kilometra autocesta u to vrijeme iznosila od 2 do 4 milijuna eura.
Međutim, količina posla, s napadom na nekoliko dionica autoceste istodobno, rezultirala je velikim ukupnim troškovima, koji su se preslikali na snažan porast inozemnog duga, koji je već potkraj Račanova mandata postao veliko ograničenje nastavku provođenja dotadašnje ekonomske politike.
Populistička politika
Unatoč tome, Račanova vlada nije 2003. izgubila izbore zbog lošeg ekonomskog stanja, nego zbog neodlučnosti i kolebljivosti u djelovanju, čestih i nepodnošljivih svađa između koalicijskih partnera te neuspješnosti u nepotrebnom licitiranju oko zaštite nacionalnih interesa, kao u slučaju naknadno odbačenog pokušaja rješavanja graničnog problema sa Slovenijom.
Kada je Ivo Sanader, Tuđmanov nasljednik na čelu HDZ-a, preuzeo svoj prvi mandat u Banskim dvorima, očarao je i dio nesklone mu javnosti svojim proeuropskim, reformskim i civilizacijski progresivnim stavovima. Međutim, od početka do nedavnog kraja njegova je ekonomska politika bila pročitana knjiga.
Nedovoljno se baveći ekonomijom, iako bi to trebala biti glavna preokupacija jednog premijera, samo je nastavio voziti Račanovim tračnicama. Zbog komfornog punjenja proračuna nije se odustajalo od uvozničke i potrošačke ekonomije, što je nastavilo generirati velike manjkove u robnoj razmjeni s inozemstvom, a koji su se pokrivali novim rastom zaduženja.
Nadalje, populistička socijalna politika upravo je u Sanaderovo vrijeme doživjela vrhunac kroz nekontrolirani rast državne potrošnje i snishodljivo udovoljavanje svim zahtjevima povlaštenih socijalnih skupina, koje su percipirane kao prirodno biračko tijelo HDZ-a. Posljedično, ukupni proračunski manjkovi tijekom njegove vladavine premašili su 16 milijardi kuna, a i to je nekako trebalo financirati, pretežno u inozemstvu.
Gubitak kontrole
Naposljetku, oslanjanje na državne investicije kroz građevinski sektor, u mrežu cesta, autocesta, mostova i sportskih dvorana, nastavljeno je nesmanjenom žestinom. Izgleda, međutim, da se pritom, za razliku od Račanova mandata, potpuno izgubila kontrola nad troškovima, pa je cijena gradnje kilometra autocesta narasla na prosječno 5 do 8 milijuna eura.
Ukupno, vanjski je dug tijekom Sanaderova mandata narastao na 39,1 milijardu eura, uz povećanje od 19,2 milijarde eura. Pritom, Sanader se puno brže zaduživao i od Tuđmana i od Račana s obzirom na to da mu je prosječan godišnji rast vanjskog duga iznosio 3,85 milijardi eura.
U ukupnom “Sanaderovu” vanjskom dugu država, doduše, sudjeluje manje od desetine (3,6 milijardi eura), dok četvrtina otpada na banke (10,1 milijardu eura), a više od polovine na poduzeća (20,3 milijarde eura). Međutim, riječ je samo o drugoj strani medalje, odnosno o neuspjehu njegove ekonomske politike da napravi raskid s uvozničkom i potrošačkom ekonomijom, u kojoj smo navikli puno više trošiti nego stvarati, odnosno živjeti na kredit.
Istodobno, ukupni državni dug Sanader je povećao na 13,9 milijardi eura, što je u odnosu na Račana povećanje od 3,4 milijarde eura. Pritom je vanjski dug države smanjen za 2,4 milijarde eura, ali je povećana domaća komponenta državnog duga, i to za 5,8 milijardi eura.
Nojeva taktika
Najkraće, Sanaderov autokratski model upravljanja razbio se o hridi svjetske ekonomske krize, ali je samo njegova greška što je uporno ignorirao upozorenja da ekonomski model temeljen na vanjskom zaduženju ne može trajati unedogled. Umjesto da iskoristi izrazito povoljne proračunske godine od 2005. do 2007., priguši rast državne potrošnje i stvori proračunske pričuve za teška vremena, odabrala se nojeva taktika zabijanja glave u pijesak.
Sanaderovim nasljednicima ostaje da odrade težak posao što su im ga u naslijeđe ostavila sva tri hrvatska “oca utemeljitelja”.
Prvo što bi trebali odraditi je kratkoročna prilagodba, s drastičnim smanjenjem državne potrošnje, uključujući i plaće i mirovine, s ciljem dolaska u zonu proračunskog viška, iz čega bi se stvorile vlastite pričuve za otplatu inozemnog duga. Drugo je izgradnja dugoročnog modela razvoja, uz očekivani spori rast BDP-a od oko dva posto, uglavnom temeljen na investicijama bez zaduženja, poput koncesija, joint venturea i izravnih ulaganja.
Dražen Rajković
|
više iz
rubrike MAGAZIN |
Naime, još od posljednje velike ekonomske depresije, iz 30-ih godina prošlog stoljeća, prema receptu velikog engleskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa prihvaćen je koncept po kojem nagli pad potrošnje stanovništva i poduzeća, izazvan urušavanjem financijskog sektora, mora nadoknaditi država snažnim upumpavanjem novca u gospodarske tokove, i to na temelju povećanja javnog duga.
Dug iznosi 83 % BDP-a
Međutim, kako Hrvatska nema vlastitog kapitala, uz vanjski dug koji je dostigao visokorizičnu razinu od 83 posto BDP-a te u uvjetima svjetske ekonomske krize, kada su inozemni izvori financiranja naprosto presušili, to znači da nemamo sredstava za pokretanje novog investicijskog ciklusa, pa nam jedino preostaje da se protiv krize borimo bolnim smanjenjem javne potrošnje.
Drugo, dostignuta rizična razina inozemnog duga, s izuzetno velikim godišnjim obvezama za servisiranje glavnice i kamata, latentno otvara opasnost od ponavljanja argentinskog slučaja iz 2002., odnosno proglašenja ogluhe (engl. defaulta) ili moratorija na otplatu dospjelih inozemnih obveza, što bi zemlju moglo financijski baciti na koljena.
 |
|
Vanjski dug:
10,17 milijardi eura Državni dug: 6,02 milijarde eura Za što ga se tereti: - nije se volio baviti ekonomijom unatoč završenoj trgovačkoj školi i intendantskom smjeru vojne akademije - izraženo autokratski stil liderstva, ali posjeduje sklonost okupljanja sposobnih i stručnih ljudi - netransparentno financiranje rata - nekritično prihvaćanje doktrine ekonomskog neoliberalizma - tajkunska, “pajdaška” privatizacija (po konceptu “200 bogatih obitelji”) - prepolovljavanje industrijske proizvodnje i deindustrijalizacija - masovni gubitak radnih mjesta i nezapamćena nezaposlenost - stvaranje trgovačke, potrošačke i uvozničke ekonomije, što je dovelo do povećanja vanjskotrgovinskog deficita - početak politike proračunskih deficita, financiranih javnim dugom, ali i neplaćanjem - populistička ekonomsko-socijalna politika uz protežiranje određenih skupina stanovništva - nelikvidnost dosegnula 26 milijardi kuna - neplaćeni računi ministarstava i javnih fondova veći od 9,5 milijardi kuna -urušavanje, skupa sanacija, stečaj i privatizacija velikog broja banaka - snažna recesija u 1999. (pad BDP-a -1,5 posto) Olakšavajuće okolnosti: - teškoće u tranziciji iz socijalističkog u kapitalistički način privređivanja - teškoće u razdruživanju federacije i izgradnji institucija samostalne države - veliki troškovi rata i poraća - uspješno svladavanje hiperinflacije - uspostava stabilne kune - početno otvaranje pristupa inozemnom kapitalu - velika očekivanja stanovništva |
 |
|
Vanjski dug (povećanje):
9,71 milijarda eura Državni dug (povećanje): 4,41 milijarda eura Za što ga se tereti: - navike i bioritam neprilagođeni potrebama operativnog upravljanja gospodarskom politikom - neodustajanje od ekonomskog neoliberalizma - neuspješna revizija privatizacije pod pritiskom javnosti - nepostizanje društvenog konsenzusa kod polovično provedenog smanjenja javne potrošnje - antipoduzetnička klima kao negativni popratni učinak - odustajanje od dugoročne razvojne orijentacije prema poduzetništvu, proizvodnji, štednji i izvozu - odluka da se u brzom roku negativni trendovi preokrenu aktivnom investicijskom politikom države - prenaglašavanje brzog razvoja cestovne infrastrukture - produbljivanje vanjskotrgovinskih i proračunskih manjkova - ubrzano povećanje vanjske zaduženosti Olakšavajuće okolnosti: - teško zatečeno stanje gospodarstva - teško zatečeno stanje državnih financija - naslijeđena nelikvidnost pokrivena dostupnijim i jeftinijim inozemnim zaduženjem - Hrvatska nakratko postala pozitivno čudo u krugovima međunarodne politike i financija - državne investicije prekinule pad BDP-a i utjecale na porast zaposlenosti - cijena kilometra autocesta prosječno 2-4 milijuna eura - razdoblje relativno stabilnih i visokih stopa gospodarskog rasta |
 |
|
Vanjski dug (povećanje):
19,24 milijarde eura Državni dug (povećanje): 3,43 milijarde eura Za što ga se tereti: - autokratski stil liderstva - politika ekonomskog neoliberalizma - maksimalno oslanjanje na trgovačku, potrošačku i uvozničku ekonomiju - deficiti u vanjskotrgovinskoj razmjeni - bliskost s građevinskim lobijem - cijena km autocesta 5-8 milijuna eura - populistička politika podupiranja nekih socijalnih skupina na teret državne blagajne - ustrajavanje na deficitarnom financiranju proračunske potrošnje - nesposobnost predviđanja ograničenosti modela razvoja financiranog inozemnim zaduživanjem - nepostojanje strategije stvaranja stabilizacijskog fonda za teško razdoblje - nesposobnost predviđanja negativnih posljedica krize na američkom tržištu hipotekarnih zajmova u ljeto 2007. - izostajanje poduzimanja nužnih zaštitnih mjera nakon krize američkog bankarskog sektora krajem ljeta 2008. - nijekanje negativnih posljedica svjetske ekonomske krize na domaće gospodarstvo - zakasnjelo donošenje, nedostatan obuhvat i aljkava primjena mjera iz antirecesijskog programa - nelikvidnost dostigla 21 milijardu kuna - dospjeli dugovi javnih poduzeća i fondova veći od 10 milijardi kuna - pad BDP-a u prvom kvartalu 2009. od 6,7 posto Olakšavajuće okolnosti: - pritisak socijalnih slojeva, prirodnog biračkog tijela HDZ-a, na prava i dotacije iz državne blagajne - angažiranost u pregovorima o pristupanju euroatlantskim integracijama s polovičnim uspjehom - zavodljivost razdoblja jeftinog zaduživanja na međunarodnom tržištu, koje je bez presedana u svjetskoj povijesti |
Zadnja crta obrane
Stoga uredna otplata inozemnih zajmova postaje zadnja crta obrane sadašnje krhke makroekonomske stabilnosti zemlje. Važno je što Hrvatska status urednog dužnika u međunarodnim financijskim krugovima još nije dovela u pitanje, a i aktualna vlada premijerke Jadranke Kosor to bi morala smatrati svojom prvom zadaćom.
U trenutačno nezavidnoj gospodarskoj situaciji doista bi bilo zanimljivo analizirati tko je kriv za takvu prezaduženost zemlje, odnosno mogu li se veliki skokovi u rastu inozemnog duga zemlje izravno ili neizravno pripisati potezima nositelja ekonomske politike države u posljednja dva desetljeća.
Računska analiza
Usporedna računska analiza krajnje je jednostavna. Naime, na kraju mandata pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, u prosincu 1999., vanjski je dug Hrvatske iznosio 10,2 milijarde eura. Četiri godine poslije, krajem 2003., poslije izbornog poraza koalicijske vlade koju je predvodio tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan, vanjski je dug narastao na 19,9 milijardi eura.
A nakon nedavne iznenadne ostavke HDZ-ova premijera Ive Sanadera posljednji raspoloživi podaci pokazuju da je inozemni dug dosegnuo 39,1 milijardu eura, ne računajući učinak nedavne prodaje euroobveznica.
Dakle, pojednostavljeno rečeno, Tuđman nas je u svojih deset godina zadužio za 10 milijardi eura, Račan je u četverogodišnjem mandatu taj je dug povećao za još 10 milijardi eura, a Sanader je u svojoj petipolgodišnjoj eri dodao još 20 milijardi eura vanjskoga duga.
 |
|
Za što ga se tereti:
- kao dugogodišnji čelni čovjek Upravnog odbora HFP-a izravno odgovoran za ukupne rezultate privatizacije - Tuđmanov “čudotvorac” koji je uvijek nalazio izvore prihoda za sve poglavarove rashodne prohtjeve, ne usuđujući mu se prigovoriti da “nema besplatnog ručka” - previsoko utvrdio stopu PDV-a od 22 %, koja je 1998. rezultirala većim prihodima od 7 milijardi kuna - umjesto vraćanja dospjelih i neprikazanih državnih dugova i smanjenja stope, popustio zahtjevima za povećanje socijalnih prava - proračunska potrošnja u njegovu mandatu narasla sa 22,6 milijardi kuna (1994.) na 48,9 milijardi kuna (1999.) - proračunski deficit u tri godine njegova mandata narastao na 3,8 milijardi kuna - državni dug na kraju njegova mandata dosegnuo 46,3 milijarde kuna - zajedljivo prijetio nasljedniku da mu neće ostaviti bilježnicu s kontaktima inozemnih investicijskih banaka - nekritički tvrdi da smo “za vanjski dug svi odgovorni jer volimo puno toga besplatno”, nastojeći umanjiti odgovornost provoditelja ekonomske politike Olakšavajuće okolnosti: - vrsni makroekonomski analitičar s Ekonomskog instituta u Zagrebu, s dobrim kontaktima u realnom gospodarstvu - sudionik teških pregovora s Pariškim i Londonskim klubom o preuzimanju dijela jugoslavenskog duga - prvi plasirao državne obveznice na europskom i japanskom tržištu - pitanje koliko je Vlada u Tuđmanovo doba imala utjecaja na svakodnevno donošenje gospodarskih odluka |
 |
|
Za što ga se tereti:
- prevelik oslonac na teoretske makroekonomske modele, a nedovoljna predanost poticanju konkretnih poduzetničkih projekata na mikroekonomskoj razini - proračunska potrošnja u njegovu mandatu narasla sa 48,9 milijardi kuna (1999.) na 77 milijardi kuna (2003.) - ukupni proračunski deficit u četiri godine njegova mandata narastao na 8,6 milijardi kuna - povećao državni dug za 33,5 milijardi kuna - podržao oslanjanje na državne investicije kao motor gospodarskog razvoja - nije uspio nametnuti trajne i dalekosežnije reforme koje bi rezultirale značajnim smanjenjem državne potrošnje - nedovoljna kritičnost prema razvojnom modelu koji je generirao pojačano inozemno zaduživanje i rast državnog duga Olakšavajuće okolnosti: - uvaženi profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, predavač ekonomske politike - mandat započeo nužnim, ali dugoročno nedostatnim smanjenjem javne potrošnje, što je uključivalo i smanjivanje plaća u državnim i javnim službama - prvu polovicu mandata sanirao je naslijeđene proračunske rupe (9,6 milijardi kuna), a drugu osiguravao izvore za ekspanzivni program gradnje autocesta, pa nije ni imao vremena za dugoročnu strategiju na zdravijim temeljima |
|
|
Zašto ga se tereti:
- nedovoljno uporno suprotstavljanje i preveliko popuštanje naglom rastu proračunske potrošnje, koja je u njegovu mandatu narasla sa 83 milijarde kuna (2004.) na 127 milijardi kuna (2009., prije rebalansa) - ukupni proračunski deficit u prvih pet godina njegova mandata narastao na 16,3 milijarde kuna - povećao ukupni državni dug za 21,6 milijardi kuna, a domaći državni dug za 40,3 milijarde kuna Olakšavajuće okolnosti: - smanjio inozemni državni dug za 18,7 milijardi kuna - u listopadu 2008. smirio bankovnu paniku podizanjem limita osigurane štednje na 400 tisuća kuna - nedavno uspješno plasirao državne euroobveznice vrijedne 750 milijuna eura - osigurao urednu otplatu inozemnog duga do kraja 2009. - nakon Sanaderova odlaska iskazao veliku odlučnost za veliko smanjenje proračunskih rashoda |
Je li bilo alternative
Suočeni s dramatičnim posljedicama takve dugoročne politike, postavlja se logično pitanje jesmo li takvu eksploziju inozemnog zaduženja mogli izbjeći, odnosno jesu li bivši i sadašnji nositelji središnje državne vlasti imali alternative.
Tuđmanu bi se samo naizgled moglo u zasluge pripisati što je Hrvatska na kraju njegove desetljetne vladavine, od kojih se prvih pet godina odnosilo na otvoreni ili prikriveni rat, bila umjereno zadužena za “samo” 10 milijardi eura.
Pritom, Hrvatska je 1995., kao ulaznicu za pristup međunarodnom kapitalu, morala preuzeti dio ukupnog duga bivše Jugoslavije, čija je glavnica uoči raspada države iznosila 16 milijardi dolara ili 14,6 milijardi eura. Tada preuzeti dugovi prema Pariškom klubu (krediti inozemnih vlada) i Londonskom klubu (krediti komercijalnih banaka) iznosili su 2,55 milijardi dolara ili 1,32 milijarde eura.
Dakle, “čisto” vanjsko zaduženje Hrvatske u Tuđmanovo doba bilo je manje od 9 milijardi eura ili prosječno godišnje oko milijardu eura. Međutim, vanjski dug je u to vrijeme bilo relativno malen ne zato što se to htjelo, nego zato što se nije moglo zadužiti.
Naime, tek nakon preuzimanja dijela duga bivše države, Hrvatska je krajem 1996. dobila ocjenu kreditnog rejtinga, pa je odmah nakon toga s konzorcijem stranih banaka sklopila sindicirani kredit od 200 milijuna njemačkih maraka da bi u veljači 1997. plasirala prve euroobveznice vrijedne 300 milijuna dolara.
Posljedice tajkunizacije
U ukupnom Tuđmanovu vanjskom dugu, mora se priznati, država je sudjelovala sa 3,9 milijardi eura, što čini udjel od 38 posto. Međutim, zbog teških poslijeratnih prilika većina je državne potrošnje bila kanalizirana u obnovu stradalih područja, na socijalna prava najugroženijih skupina stanovništva, ali i na sanaciju bankarskog sustava.
Vanjski dug banaka (2,1 milijardu eura) i poduzeća (3,6 milijardi eura), nažalost, nije potrošen u gospodarski razvoj, nego uglavnom za financiranje uvoza i velikih apetita građana za povećanom osobnom potrošnjom.
Međutim, pogubne ekonomske posljedice Tuđmanove ere nisu toliko bile izražene u vanjskom dugu koliko u tajkunskoj privatizaciji, porastu nezaposlenosti te urušavanju industrije i bankarskog sektora. Posljednju godinu njegove vladavine obilježila je snažna recesija, propala turistička sezona zbog NATO-ovih zračnih udara na Srbiju, ogromna nelikvidnost od 26 milijardi kuna, neplaćena dugovanja ministarstava i javnih fondova od 9,5 milijardi kuna i treća bankarska kriza, započeta propašću Dubrovačke banke.
U tim nezavidnim okolnostima pobjedu na trećesiječanjskim izborima 2000. osvojila je koalicija na čelu sa SDP-om Ivice Račana. Najveći hendikep novog premijera bila je težina naslijeđene situacije u gospodarstvu i državnim financijama, ali mu je u prilog išla izrazita naklonost međunarodne političke i financijske zajednice, koja je Hrvatsku, dotad u statusu poluprikrivene izolacije, preko noći prigrlila kao miljenicu.
Račanova vlada i njezin ministar financija Mato Crkvenac to su znali iskoristiti i snažno su zagrabili u inozemnu blagajnu. Do kraja mandata vanjski se dug popeo na 19,9 milijardi eura, uz povećanje od 9,7 milijardi eura u odnosu na kraj Tuđmanova razdoblja. Međutim, Račan je Hrvatsku zaduživao više nego dvostruko bržim tempom od Tuđmana, prosječno godišnje za 2,4 milijarde eura.
Vlast kao zrela kruška
Najveća mana Račanove koalicije bila je u tome što joj je vlast - na valu narodnog nezadovoljstva, dobrano podgrijanog dugogodišnjim otvorenim pisanjem nezavisnih medija o bezbrojnim aferama neučinkovite i korupcijske vlasti - pala u krilo kao zrela kruška, a da oni nisu imali pripremljenu gotovu i zaokruženu gospodarsku strategiju kojom bi se pokrenuli mrtvi kapitali države.
Umjesto toga, parcijalnim su rješenjima i s malim uspjehom pokušavali srezati nabujalu proračunsku potrošnju, pri čemu sa socijalnim partnerima nisu postigli društveni konsenzus o širini i dubini potrebnih reformi.
Osim toga, gotovo prva polovica mandata protekla im je u sređivanju stanja u opustošenim državnim financijama, ali tu su našli relativno bezbolno rješenje u naglo olakšanom vanjskom zaduženju.
Novi Vladin slogan
Riješivši problem nelikvidnosti, Račanova se vlada napokon okrenula ubrzanju gospodarskog razvoja. Međutim, neodlučna i nedovoljno osmišljena kampanja revizije privatizacije, pokrenuta pod pritiskom javnosti, nije dala nikakav rezultat, ali je zbog progona i antipoduzetničke klime otuđila poslovnu zajednicu od Račanove vlade.
U tom trenutku, na polovici mandata, Račan je, potpomognut vizijom Radimira Čačića, odlučio potpuno prigrliti aktivnu investicijsku politiku države u gradnji cestovne infrastrukture kao glavni, a nažalost i jedini motor novoga razvojnog ciklusa.
Nova autocesta od Zagreba do Splita u tri godine za tri milijarde eura, postao je novi Vladin slogan, s kojim se nadala pobijediti na sljedećim izborima. Procvat hrvatskoga graditeljstva, koji je uslijedio, donio je razdoblje stabilnog i relativno visokoga gospodarskog rasta i povećanja zaposlenosti.
S vremenske distance, Račanu i Čačiću mora se priznati da su bili relativno uspješni u kontroli troškova njihova megaprojekta jer je prosječna cijena sagrađenog kilometra autocesta u to vrijeme iznosila od 2 do 4 milijuna eura.
Međutim, količina posla, s napadom na nekoliko dionica autoceste istodobno, rezultirala je velikim ukupnim troškovima, koji su se preslikali na snažan porast inozemnog duga, koji je već potkraj Račanova mandata postao veliko ograničenje nastavku provođenja dotadašnje ekonomske politike.
Populistička politika
Unatoč tome, Račanova vlada nije 2003. izgubila izbore zbog lošeg ekonomskog stanja, nego zbog neodlučnosti i kolebljivosti u djelovanju, čestih i nepodnošljivih svađa između koalicijskih partnera te neuspješnosti u nepotrebnom licitiranju oko zaštite nacionalnih interesa, kao u slučaju naknadno odbačenog pokušaja rješavanja graničnog problema sa Slovenijom.
Kada je Ivo Sanader, Tuđmanov nasljednik na čelu HDZ-a, preuzeo svoj prvi mandat u Banskim dvorima, očarao je i dio nesklone mu javnosti svojim proeuropskim, reformskim i civilizacijski progresivnim stavovima. Međutim, od početka do nedavnog kraja njegova je ekonomska politika bila pročitana knjiga.
Nedovoljno se baveći ekonomijom, iako bi to trebala biti glavna preokupacija jednog premijera, samo je nastavio voziti Račanovim tračnicama. Zbog komfornog punjenja proračuna nije se odustajalo od uvozničke i potrošačke ekonomije, što je nastavilo generirati velike manjkove u robnoj razmjeni s inozemstvom, a koji su se pokrivali novim rastom zaduženja.
Nadalje, populistička socijalna politika upravo je u Sanaderovo vrijeme doživjela vrhunac kroz nekontrolirani rast državne potrošnje i snishodljivo udovoljavanje svim zahtjevima povlaštenih socijalnih skupina, koje su percipirane kao prirodno biračko tijelo HDZ-a. Posljedično, ukupni proračunski manjkovi tijekom njegove vladavine premašili su 16 milijardi kuna, a i to je nekako trebalo financirati, pretežno u inozemstvu.
Gubitak kontrole
Naposljetku, oslanjanje na državne investicije kroz građevinski sektor, u mrežu cesta, autocesta, mostova i sportskih dvorana, nastavljeno je nesmanjenom žestinom. Izgleda, međutim, da se pritom, za razliku od Račanova mandata, potpuno izgubila kontrola nad troškovima, pa je cijena gradnje kilometra autocesta narasla na prosječno 5 do 8 milijuna eura.
Ukupno, vanjski je dug tijekom Sanaderova mandata narastao na 39,1 milijardu eura, uz povećanje od 19,2 milijarde eura. Pritom, Sanader se puno brže zaduživao i od Tuđmana i od Račana s obzirom na to da mu je prosječan godišnji rast vanjskog duga iznosio 3,85 milijardi eura.
U ukupnom “Sanaderovu” vanjskom dugu država, doduše, sudjeluje manje od desetine (3,6 milijardi eura), dok četvrtina otpada na banke (10,1 milijardu eura), a više od polovine na poduzeća (20,3 milijarde eura). Međutim, riječ je samo o drugoj strani medalje, odnosno o neuspjehu njegove ekonomske politike da napravi raskid s uvozničkom i potrošačkom ekonomijom, u kojoj smo navikli puno više trošiti nego stvarati, odnosno živjeti na kredit.
Istodobno, ukupni državni dug Sanader je povećao na 13,9 milijardi eura, što je u odnosu na Račana povećanje od 3,4 milijarde eura. Pritom je vanjski dug države smanjen za 2,4 milijarde eura, ali je povećana domaća komponenta državnog duga, i to za 5,8 milijardi eura.
Nojeva taktika
Najkraće, Sanaderov autokratski model upravljanja razbio se o hridi svjetske ekonomske krize, ali je samo njegova greška što je uporno ignorirao upozorenja da ekonomski model temeljen na vanjskom zaduženju ne može trajati unedogled. Umjesto da iskoristi izrazito povoljne proračunske godine od 2005. do 2007., priguši rast državne potrošnje i stvori proračunske pričuve za teška vremena, odabrala se nojeva taktika zabijanja glave u pijesak.
Sanaderovim nasljednicima ostaje da odrade težak posao što su im ga u naslijeđe ostavila sva tri hrvatska “oca utemeljitelja”.
Prvo što bi trebali odraditi je kratkoročna prilagodba, s drastičnim smanjenjem državne potrošnje, uključujući i plaće i mirovine, s ciljem dolaska u zonu proračunskog viška, iz čega bi se stvorile vlastite pričuve za otplatu inozemnog duga. Drugo je izgradnja dugoročnog modela razvoja, uz očekivani spori rast BDP-a od oko dva posto, uglavnom temeljen na investicijama bez zaduženja, poput koncesija, joint venturea i izravnih ulaganja.
Dražen Rajković