Snimajući kazališne predstave Gospode Glembaja u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, gledao sam i snimao tri Ignjata Glembaja - Cavazzu u Beogradu, Kerekeša u Zagrebu i Bana u Ljubljani - i ni u jednom nisam vidio da su potomci Ignjaca Glembaja. Ignjat Glembaj, drugi muž barunice Castelli i otac Leona, kraljevski je savjetnik, vlasnik Glembay Ltd., bankar, gradski patricij i industrijalac koji je volio samo dvije stvari: novac i žene. Nažalost, ni Cavazza u Beogradu, ni Kerekeš u Zagrebu, ni Ban u Ljubljani nisu mogli biti potomci Ignjata Glembaja, kmeta grofa Patakyja u Međimurskom Remetincu, koji je u Viničkoj šumi jednog kišnog dana prije dva stoljeća iz zasjede ubio i orobio kranjskog kramara i ukradenim zlatnicima kupio mlin te podigao mramorni oltar u crkvi Svetog Trojstva u Marijanskom Križu.
Tri lika
Krležina je ideja jasna. Samo se kriminalom može obogatiti. Ignjac Glembaj mogao je čitav život rintati kod nekakvog grofa i umrijeti kao zadnji bijedni bijednik. Trebao je pametno sačekati u zasjedi Slovenca, zatući ga i orobiti i tako se od kmeta s marvinskim vonjom, kvrgaste glave i poderanih gaća pretvoriti u uglednog građanina te, umjesto na robiji, završiti kao ugledni građanin. Koliko su se vremena promijenila, pokazuje to što je Krležinim Glembajima trebalo dvjesto godina da se iz blata i bijede dokopaju bogatog života u blagostanju i obilju, a danas se sve odigrava filmskom brzinom u par sretnih mjeseci i kao nekad završava hepiendom. Danas je trebalo samo biti na pravome mjestu i u pravoj stranci. Glembajevima je trebalo nekoliko generacija da se dokopaju banaka i rafinerija. Zato su Krležini Glembaji sve samo ne suvremeni. Zapravo su smiješni ako pogledate današnjeg Glembaja koji je sjedeći u kožnoj fotelji Uprave Autocesta ili Ministarstva turizma, a ne smrzavajući se u nekoj šumi za desetak zlatnika, u par dana orobio više nego sve generacije Glembaja od Ignjaca do Ignjata.
Sjedim i pijem kavu s glumcem Žarkom Savićem. “Što misliš da nas dvojica napravimo Glembajeve?” pitam ga. “Kako?” pita Savić opravdano začuđen. “Jednostavno. Ti si Glembaj. Što će nam sestra Angelika da cmizdri, advokat Puba, ugojeni glupan i hoštapler, doktor Altman, šarlatan i pijanac. Za dobru predstavu trebaju nam Barunica i Leone.” “Najbolji je Leone, Andrej”, kaže Savić. “Koji Andrej?” pitam. “ Dojkić.” Vjerujem Saviću i prihvatim Dojkića. “Barunica?” pitam. “Nemam pojma”, kaže Savić. “Sjećam se da je Krleža Barunicu opisao kao ženu kojoj su užici i životne radosti bili na prvome mjestu i da na svijetu nema što bi vrijedilo koliko njen najmanji kapris. Tko to može igrati?” pitam Savića. “Nemam pojma, to prepuštam tebi.”
Savić, pokazalo se na sceni, može biti potomak Ignjata Glembaja, a Dojkić njegov sin. Žene su uvijek i svima problem. Problem su bile Krleži, Glembaju, Leonu i, naravno, meni. Nije problem da nema barunica kakvu je napisao Krleža. Problem je da su sve žene barunice, kao kad u šumi ne vidite drvo.
Kratko snimanje
Naravno da sam od prvoga dana predstavu doživio kao mogućnost da snimim film. Predstava je napravljena kao proba za snimanje. Snimanje u kojem će glumci znati tekst, govoriti ga nadmoćno jer govore prave rečenice, koje ne da su naučili, nego usvojili jer su se pretvorili u uloge. Savić je postao Glembaj, Vesna Toninac barunica, a Dojkić Leone. U jedno smo poslijepodne snimili prvi dio filma. Glembaj otac i Glembaj sin. Drugi smo dan snimili Leona i Barunicu. Loše. Sve je bilo dobro, osim mene. Trebalo je ponoviti snimanje. Kako nisam imao producenta i kako nitko nije financirao snimanje filma, nikome nisam trebao objašnjavati zašto se snimanje ponavlja. Leone ni snimatelj Krstinić nisu ni pitali zašto se ponavlja. Barunica, pokazalo se da je dobro odabrana, odbila je ponoviti snimanje. Umjesto Vesne, snimili smo film s Matijom Prskalo.
Kič umjesto kulture
Snimao sam film Glembaje kao što slikam sliku. Slika nikada nije gotova, uvijek se može nešto doslikati, izbrisati, popraviti. Samo sa slikom to je lako. Imate platno i boje koje ste sami kupili. Hoćete li sliku prodati? Samo Bog zna. Ali slika se naslika. U Hrvatskoj slikari ne čekaju da im netko sliku odobri i plati. To sam naučio na Likovnoj akademiji od Detonija, Krizmana i Ljube Babića. Tako sam snimao film o Musiću, Dori Maar, tako sam snimio igrani film Pušionu za koji nisam siguran da je gotov. Povremeno kažem Krstiniću da treba snimiti novu scenu za Pušionu, Krstinić mirno uzima kameru i snima. Film ima simboličan naziv Pušiona. Sve što se radi u Hrvatskoj danas na planu kulture je pušiona ako nisi umrežen. Kultura danas niti treba, niti koga zanima. Kultura je sistemu u kojem se danas živi u Hrvatskoj smetnja. Kulturu je zamijenio kič ili, bolje rečeno, vrijednosti i tradicije zamijenio je kič. Za potrebu kiča nalazi se novac. Na kiču se ne štedi. Kič se uvozi. Za kič nema restrikcija. Kičem vlast mediokriteta opija birače da nonšalantno vlada. Masa je dobila sapunice, Severine i Thompsone, predstečajne nagodbe, Ligu prvaka, referendume i izbore da se zabavlja do mile volje, a izgubila je radna mjesta i socijalna prava. Ja niti hoću, niti mogu protestirati na Markovu trgu. Moj je protest Krleža i Glembajevi. Koliko to sve skupa ima smisla? Nemam pojma. Kritična masa koja misli sve je manja. Na žalost ili sreću.
Narod koji ne pamti
Narod smo koji ne pamti. Ne pamti ni dobro, ni loše. Ne zanima ga ni prošlost, ni budućnost. Kao što kaže Zvonimir Berković, “narod smo koji o sebi laže”. Narod smo koji ima Trg velikana. Oni koji su izmislili taj naziv nisu mislili na Krležu. A Krleža spada u rijetke Hrvate - velikane. Krleža je bio mit dok je živio. Mit je nastao, iako velika većina nije pročitala ni jednu rečenicu Krleže, a kamoli knjigu. Kao ni jučer, kao ni danas, kao ni sutra nitko neće čitati Krležu, a usprkos tome, mit će o Krleži rasti. To je tajna Krleže. Za par godina snimit će se film o Krleži. Snimit će ga generacija koja nije mrzila Krležu, nije slušala Krležu, razgovarala s Krležom. Netko će snimiti i Glembajeve. Onako kako će ga pročitati na internetu. Žao mi je što neću vidjeti te filmove. Adaptaciju Glembaja učinio sam uz pomoć izdanja Gospode Glembaja iz 1950. u izdanju Zore i s korekturama dr. Slavka Batušića. Koja je razlika između predstave i filma Glembajevi? U scenskom izrazu između riječi i gledaoca ispriječila se rampa. Rampa je bila međa koja je određivala način na koji će do gledaoca doći riječ. Nije bilo nevažno je li gledalac sjedio u prvom redu, na balkonu ili na đačkoj galeriji kazališta. U našoj predstavi Glembaji nema rampe. Gledaoci sjede toliko blizu glumcima da postaju ne dio gledališta, nego pozornice.
U slučaju Glembaja kvaliteta napisane riječi je neosporna. Glumci je govore savršeno. Ja sam je pokušao prenijeti na sliku onako kako sam je vidio. Mogao sam je snimiti samo uz uvjet da je govore glumci koje sam odabrao ne kao glumce, nego kao likove koje trebaju predstavljati.
Sumnjam da bi se Krleža složio s mojim skraćivanjem i adaptacijom. Htio sam vratiti važnost koju su riječi izgubile danas u prvom redu zbog netalentiranosti i nepismenosti pisaca ne samo sapunica, nego i serija i, naravno, romana, i pokušati dokazati da je dobra rečenica, izgovorena i napisana, jedini temelj slike koju prati riječ. Za to mi je trebao Krleža. Gledalac može vidjeti sebe. Svi su muškarci Glembaji, a sve žene barunice. Problem je samo da rijetkima to uspije, a da velika većina žena i muškaraca živi i čeka da postanu Glembaj ili barunica. Sve se plaća. Krađe i prevare imaju cijenu. To se vidi u Krležinim Glembajima.
Moj pokušaj ekranizacije Krleže je pokušaj vraćanja digniteta riječi na ekran. Može se dogoditi da sudbina mojih Glembaja bude kao i sudbina Pušione. Ako se i dogodi, zamislite koliko će ljudi u Zagrebu biti sretno.
Mali narodi imaju sve malo, osim mržnje. U nečemu ponekad slučajno ispadne nešto veliko. Krleža je hrvatski slučaj. Kao Matoš prije njega, o Hrvatima je govorio istinu. Svaka istina može biti laž i obratno. Kada se radi o umjetnosti, nema dileme. Umjetnost je najveća laž, što bolja to veća.