Radovi na riječkoj izložbi “Splendid Pop” u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, koji oduševljavaju hrvatsku publiku, dio su kolekcije Laze Vujića.
Jedna od Rauschenbergerovih grafika zove se “For Lazo”, a i slavni Andy Warhol napravio je ciklus s njegovim likom. S obojicom je pop-umjetnika prijateljevao.
Vujić je započeo priču s umjetnosti još šezdesetih godina. Bio je student psihologije koji se amaterski bavio umjetnošću.
- Iz Jajca sam došao na studij u Zagreb i studentski dani u to vrijeme su bili nezaboravni. No, na vrijeme sam, srećom, shvatio da nisam dovoljno dobar umjetnik, a mnogi nemaju tu vrstu samokritičnosti - u šali se prisjeća Lazo Vujić, kojeg smo posjetili u Ljubljani, gdje sa suprugom Živom vodi galeriju Visconti Fine Art, gdje su u trenutačnom postavu, među ostalim, umjetnička djela Francisa Bacona, Pabla Picassa, Louise Bourgeois i Roberta Rauschenberga.
Nakon Zagreba šezdesetih Vujić odlazi u Dubrovnik, a zatim u Rim. Na slikovitoj rimskoj Piazza Navoni, uz znamenitu fontanu, činilo se da je ondje centar umjetničkog svijeta, živjelo se uzbudljivo, a mnogi su mladi umjetnici kako bi zaradili pravili portete ili prodavali slike okolnih pejzaža.
Prve profesionalne grafike
Među njima je bio i mladi Lazo Vujić. Prodavala se i grafika, a Vujić je pohađao privatnu školu SIGART (Scuola internationale di arte grafica) u Rimu te je počeo tiskati prve profesionalne grafike. Među prvim grafikama koje je prodao bile su one Ivana Rabuzina i Gabrijela Stupice, a kupac je bio slavni kipar Henry Moore.
- Strane je umjetnike oduševljavala naivna umjetnost, bio je to pravi bum naive - prisjeća se šarmantni Vujić, koji se kasnije s britanskim kiparom sprijateljio, i često su surađivali. Moore je, sjeća se, volio još jednog hrvatskog umjetnika:
- Govorio je kako nakon sebe vidi samo jednog kipara: Dušana Džamonju. Uostalom, on je i bio na čelu žirija kada je na Bijenalu dodijeljena nagrada Džamonji. Danas od hrvatskih umjetnika na međunarodnoj sceni jako dobro kotira Mladen Stilinović, kojeg bih rado i ja predstavio - smatra Vujić, koji je brojne umjetnike s prostora bivše Jugoslavije plasirao na međunarodnu scenu.
Vujić je u Italiji vrlo dobro prodavao, tako da je uspio otvoriti nekoliko galerija. Najprije u Pescari, gdje je pokazao veliku izložbu Salvadora Dalija, a zatim u Rimu i Bologni. Nakon toga otvorio je galeriju u Milanu kako bi bio što bliže svojoj ljubavi Živi.
Druženja u Studiju 54
Suprugu Živu Škodlar, povjesničarku umjetnosti, upoznao je na međunarodnom kongresu kritičara AICA-i u Zagrebu 1973. godine, gdje je vodila stranu delegaciju. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ona je bila kustosica Međunarodnog grafičkog centra u Ljubljani, u doba njegova najvećeg procvata, kada je bio važno središte suvremene umjetnosti i strani su se umjetnici otimali za izložbu u tom prostoru. Devedesetih su zajedno otvorili galeriju u Ljubljani. Međutim, u međunarodnom poslu umjetnina lokacija nije najvažnija.
- Mnogi galeristi s ovih prostora bave se isključivo domaćom umjetnosti, a to je velika pogreška. Uvijek treba imati jednu nogu vani. Važno je pratiti svjetske trendove kako bi se opstalo na ovom poslu - objašnjava Vujić.
Bračni par Vujić za ljeto priprema veliku izložbu jedne od najutjecajnijih umjetnica svijeta, Amerikanke Kiki Smith.
S američkom su scenom i inače najviše povezani, a suradnja je počela sedamdesetih i osamdesetih godina, kad su intenzivno boravili u New Yorku, gdje su imali showroom u sklopu jednog arhitektonskog biroa na Petoj aveniji.
S Warholom su se sprijateljili preko drugog pop-umjetnika i njihova prijatelja Roberta Rauschenberga, koji je jednostavno obožavao sve što je dolazilo s istoka i često organizirao izložbe umjetnika s ovih prostora, te preko još jednog zajedničkog prijatelja, Warholova odvjetnika Ziviana. Zajedno su obilazili razne klubove, a zabavljali su se i u legendarnom Studiju 54.
- Bilo je to zlatno doba njujorške scene. Iz iskustva sam i brojnih druženja naučio da su najveći umjetnici i veliki ljudi te da je formula ‘što veći umjetnik to manja pretencioznost’ potpuno točna. Warhol je bio nepretenciozan, a kako je podrijetlom iz Slovačke, bio je dobro upoznat sa svim istočnoeuropskim zemljama. Prepričavao nam je i anegdote sa svojom maserkom koja je bila iz Bosne - sjeća se Lazo Vujić.
Iako je Warhola upoznao još prije, na ideju o suradnji došao je tek uoči Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Vujić je osmislio da za projekt originalnih grafika, za grafičku mapu, koje su onda bile reproducirane na plakate i razglednice, okupi poznate svjetske umjetnike.
U početku je najvažnije dobiti povjerenje, kaže Vujić. Umjetnicima je bilo bitno i tko je bio u ekipi koja je radila za Sarajevo. Kad je saznao da je među tim umjetnicima i Henry Moore, odmah je pristao.
Slike u zamjenu za novac
Živa Škodlar Vujić kaže kako joj se u sjećanje urezao Warholov prekrasan stan na Broadwayu: - Stan je imao jako visoke stropove, a sve je bilo namješteno poput pozornice. Sav je namještaj bio od drveta iz ranog 19. stoljeća. Posvuda su bili mladi i zgodni momci, a kad bismo išli razgovarati, povukli smo se u umjetnikov privatni odjeljak. Sjećam se i velike Warholove kupaonice, koja je bila cijela ispunjena ženskim donjim rubljem.
Malo-pomalo prikupljali su umjetnine za Sarajevo, usput upoznajući najpoznatije umjetnike i putujući diljem svijeta: po Cyja Twomblyja išli su u Rim, gdje je bio i Mimmo Paladino; Davida Hockneyja Lazo Vujić je upoznao u Londonu, zvali su i Jaspera Jonesa, umjetnika s kojim i danas surađuju, te Jamesa Rosenquista, čiji je rad “Vrh leda” također pokazan na riječkoj izložbi.
Ipak, prema Vujićevu iskustvu, čak ni za pop-umjetnike šira publika u to vrijeme nije pokazivala toliko interesa kao za naivce.
Živina i njegova kći, koja trenutačno studira u Londonu, rodila se u Americi, a u vrijeme porođaja, priča Lazo, nisu imali socijalno osiguranje pa je račun trebao biti povelik.
Međutim, Vujić je imao u ponudi brojne slike te ih je liječnicima ponudio u zamjenu za novac, što su oni rado prihvatili.
Veliki interes za Rabuzina
- Ponudio sam sve, od Warhola do Rauschenberga, no oni su za svoju kućnu zbirku odabrali djela Ivana Rabuzina. Isto mi se dogodilo kad sam se vozio u taksiju pa je taksist inzistirao da kupi Rabuzina - prepričao nam je Vujić.
Unatoč takvom interesu, njihov senzibilitet bio je više orijentiran na djela moderne umjetnosti. U to vrijeme u njihovu kolekciju ušli su i ciklusi “Ladies and gentlemen”, “Space fruit”, “Marilyn”, “Flowers”, od kojih dio možemo vidjeti na riječkoj izložbi.
Za potrebe svoje umjetnosti Lazo Vujić puno putuje. Upravo se vratio sa sajma suvremene umjetnosti u Beču, ide na Art Basel, a nedavno je boravio i u New Yorku, gdje je oduševljen izložbom Marine Abramović.
- Izložba je fantastična, jednako kao i prijem koji je umjetnica imala u Americi, a sjećam je se još iz mladenačkih dana. Oduvijek je bilo jasno da će postati zvijezda - kaže Vujić, koji dijeli oduševljenje svjetske scene beogradskom umjetnicom.
- Kad si trgovac umjetninama i kolekcionar, upoznaješ sve profile ljudi, od sicilijanske mafije do Rockefellera. Uostalom, i povijest umjetnosti su napravili dileri - završava Lazo Vujić.