Ništa, ni jedna sitnica, ni jedan i najmanji komad namještaja nije prošao kroz ulazna vrata kamene kuće na zapadnim obroncima Učke, a da ga nije pomno proučila i dozvolu za ulazak dala osobno Leonora Surian. Jer u kući, na čijim vratima stoji natpis Leonora, svijet je prepun starina, satkan od brižljivo odabranih uspomena riječke glumice i pjevačice. U svom malom svijetu ona je napravila mjesto za kolijevku u kojoj su je roditelji nunali prije trideset i dvije godine, staru citru koju je kupila na Sajmu antikviteta na zagrebačkom Britanskom trgu, mlinac za kavu njene none, glasovir na kojem su učile svirati generacije Surianovih…
Kuća je smještena u zaselku u okolici Labina, a njena vlasnica Leonora toliko ljubomorno čuva svoju riznicu uspomena, da nas je zamolila da ne odajemo točnu lokaciju njenog doma. Jer, tu, kod nje, dobrodošli su samo članovi obitelji i bliski prijatelji, dok će poznanike ipak radije ugostiti u svom malom riječkom stanu.
Sakupljačica uspomena
- U familiji me svi zafrkavaju da sam ja sakupljačica obiteljskih uspomena. I moj riječki stan od četrdesetak kvadrata prepun je sitnica ne samo iz moje, nego i iz mamine i tatine mladosti, no nekako sam imala potrebu da svoje malo blago, najintimnije sitnice Surianovih, na okup stavim baš u Istri. Mislim da to ima veze s korijenima, da bi psiholozi mogli dati neku dijagnozu tom mom nastojanju - u šali govori Leonora.
To je moj dom
- Ja sam po prirodi putnica. Cijeli život sam se nekamo selila. Rođena sam u Rijeci, kao djevojka živjela sam u Milanu i Veneciji s roditeljima i braćom, potom sam neko vrijeme studirala glumu u Bologni i Rimu, a zbog snimanja televizijske sapunice “Sve će biti dobro” posljednju sam godinu dana provela živeći na relaciji Rijeka - Zagreb. Te moje selidbe, ta moja putovanja meni teško ne padaju. Štoviše, sve me to raduje, jer da nije tako ne bih ni živjela na taj način. No, ipak, kako je vrijeme prolazilo, u meni je jačala potreba da se čvršće uhvatim za svoje korijene i negdje savijem dom.
Te 2001. godine kuća je bila poprilično derutna, a glumica ju je obnovila uz pomoć oca Giorgia, glasovitog opernog pjevača, i braće Stefana i Giorgia.
- Obnova je trajala skoro tri godine. Radili smo polako i pažljivo, jer smo željeli što vjernije sačuvati autohtoni izgled stare istarske kuće. Moram priznati da stvarno ne razumijem ljude koji u ovoj pitomoj prirodi, na zelenim obroncima Učke, kupuju starinu kako bi je naknadno nagrdili, pretvorili je u četverokatnicu, obojali u ružičastu boju, a u dvorištu podigli ogradu ukrašenu željeznim orlovima i drugim čudnim životinjskim likovima - kaže glumica, koja je uz pomoć muških članova svoje obitelji ‘tavelicama’ s krova popločila pod dnevnog boravka. Posao na obnavljanju kuće tako je pomno odrađen da se tek po intenzitetu boje škura i ulaznih vrata, kraj kojih visi veliko zvono, može naslutiti da je ovdje netko nešto radio.
Zvono je metalno, njegov je zvuk glasan, pa Leonora, koja ovih dana zajedno s ocem radi na obradi kamenog lavandina kojeg će postaviti iza kuće, može biti sigurna da neće prečuti dolazak gostiju.
A u ove vruće ljetne dane, posjetitelji koji prođu kroz ulazna vrata, na kojima na vanjskoj strani piše Leonorino ime, a na unutarnjoj stoji pločica s natpisom 'Casa, dolce casa' (dome, slatki dome), mogu odahnuti. Premda u kući nema klima-uređaja, zahvaljujući debelim zidovima, unutarnja temperatura se ni u srpnju ni u kolovozu ne penje iznad 25 stupnjeva Celzija. Po zimi je priča ipak nešto drugačija. Kad zapuše bura, stari kamin nije dovoljan da zagrije prostor od sedamdesetak kvadratnih metara.
- Ma, zapravo, kada bih ja cijelo vrijeme ovdje živjela, mislim da mi ne bi trebala peć na struju. Ovako, kako ja u svoju istarsku kućicu zbog posla dolazim s vremena na vrijeme, zasad se moram služiti i time, jer kaminu ipak treba neko vrijeme da zagrije prostor. Međutim, kad se jednog dana ovdje u potpunosti skrasim, prvo i jedino što ću iz svog doma izbaciti, bit će upravo ta ‘strujna’ peć - kaže Leonora.
U prizemlju kuće su dnevni boravak, kuhinja, malena kupaonica i dječja soba, dok je na katu, u potkrovlju, soba u kojoj Leonora spava.
Odmah s ulaznih vrata pogled pada na starinski glasovir August Forster, na kojem je u svom djetinjstvu svirala Leonorina majka, pijanistica i slikarica Leonida.
U dnevnom boravku, nalaze se i umjetničke fotografije glumičinog djeda Milana, te stari kamin na kojem se uz dva stolna ogledala i starinske ‘padele’, koje je unuka pronašla u staji none Emilije, nalazi i citra, stara, procjenjuje vlasnica, barem stotinu godina.
Ljubav za stare pegle
- Citru sam prije dva tjedna kupila na zagrebačkom Sajmu antikviteta, a platila sam je 1500 kuna. Slična takva kupljena u Italiji stajala bi me, mislim, desetorostruko više. Osim na zagrebački Britanac, često odlazim i na Hrelić, a stare stvari iz svojih domova donose mi i susjedi i prijatelji, jer znaju da volim takve sitnice. Što se citre tiče, tek sam je počela čistiti, a jedva čekam da to glazbalo u potpunosti sredim i da ono zasja svojim zlatnim sjajem - priča Leonora, pokazujući nam usput stare pegle i šivaće mašine koje još uvijek rade.
- Mislim da doma imam bar petnaestak starih pegli, koje na zidnim policama danas držim kao ukras. A što se samog glačanja tiče, priznajem da mi je to jedan od najmržih kućanskih poslova - govori Leonora uvodeći nas u kuhinju. Ovdje su poslagane keramičke posude za ulje koje je svojedobno iz Egipta donio njezin pradjed Slavko, pletena košara u kojoj drži vino, metalni stroj za rezanje domaćeg istarskog pršuta, dvadesetak mlinaca za kavu i tri starinske vage.
- Toliko mi je lijepo u kuhinji, da, priznajem, ovdje rijetko kuham. Umjesto toga, na ručak i večeru odlazim u susjedstvo, kod none, koja izvrsno priprema istarske maneštrice - priznaje Leonora, koja je s posebnom ljubavi uredila i malu dječju sobu.
Krpa po krpa lutkica
- Ovaj prostor od petnaestak kvadrata nisam sređivala zbog toga što sam osjetila vlastiti biološki sat. Ne, ovo je zapravo uspomena na moje djetinjstvo - otkriva 32-godišnja glumica, pokazujući nam krpene lutke (koje je počela izrađivati kada je imala četrnaest godina), te igračke s kojima su se ona i njezina braća igrali dok su bili mali. Drvene police i ormariće u kupaonici sama je oslikala, a renovirala ih je uz pomoć oca, koji, kaže, uživa u svim stolarskim poslovim0a.
Na katu je njezina spavaća soba, u kojoj dominira prvi bračni krevet njezinih roditelja, u kojem, povjerava, spava najljepše na svijetu. U kutu spavaće sobe je kolijevka od bambusa u kojoj su malu Leonoru uspavljivali njezini roditelji.
Metar-dva dalje, do kreveta drvena je kolijevka koju je kupila na Sajmu antikviteta, i u kojoj danas sjede njezine krpene lutkice iz djetinjstva.
- Ovog ljeta bacit ću se na nastavak uređenja okućnice - najavljuje Leonora, koja je prije par godina, kada je naučila miješati cement, sama napravila kameni zidić ispred svoje kuće, oko drveta ladonje.
Istodobno je zasadila i par voćaka, no na njezinu veliku žalost obrstile su joj ih susjedove koze. Međutim, kako je susjed koze nedavno prodao, Leonora će ponovo zasaditi svoje mladice, a najviše je veseli plan da zasadi i barem jednu maslinu.
A onda, kad sve to napravi, započet će s uređenjem staje koja se nalazi iza kuće i koju dosad još nije ni taknula.
- Nikamo mi se ne žuri. Sve što sam napravila u ovom mom carstvu pomno sam isplanirala, a planovi su me veselili jednako kao i samo uređenje, te, naposlijetku, i uživanje u završenom poslu. Što se staje tiče, najvjerojatnije ću je preurediti u konobu. Ali, kao što sam rekla, ima vremena za to. Znate, premda guštam u radovima oko i u kući, ponekad dođu dani kad se čovjeku baš ništa ne radi, nego uživa u ovom zelenilu, prirodi i tišini koju ništa ne remeti - priča glumica.
Klara Rožman
Kuća je smještena u zaselku u okolici Labina, a njena vlasnica Leonora toliko ljubomorno čuva svoju riznicu uspomena, da nas je zamolila da ne odajemo točnu lokaciju njenog doma. Jer, tu, kod nje, dobrodošli su samo članovi obitelji i bliski prijatelji, dok će poznanike ipak radije ugostiti u svom malom riječkom stanu.
Sakupljačica uspomena
- U familiji me svi zafrkavaju da sam ja sakupljačica obiteljskih uspomena. I moj riječki stan od četrdesetak kvadrata prepun je sitnica ne samo iz moje, nego i iz mamine i tatine mladosti, no nekako sam imala potrebu da svoje malo blago, najintimnije sitnice Surianovih, na okup stavim baš u Istri. Mislim da to ima veze s korijenima, da bi psiholozi mogli dati neku dijagnozu tom mom nastojanju - u šali govori Leonora.
 |
 |
| Kao mala djevojčica Leonora je izrađivala krpene lutke. Sada je u svojoj kući, u posebnoj sobi, okružena igračkama koje je podsjećaju na djetinstvo i neka prošla vremena
|
U prizemlju kuće su kuhinja, kupaonica i dnevni boravak kojeg je leonora popločila ‘tavelicama’ s krova.
|
To je moj dom
- Ja sam po prirodi putnica. Cijeli život sam se nekamo selila. Rođena sam u Rijeci, kao djevojka živjela sam u Milanu i Veneciji s roditeljima i braćom, potom sam neko vrijeme studirala glumu u Bologni i Rimu, a zbog snimanja televizijske sapunice “Sve će biti dobro” posljednju sam godinu dana provela živeći na relaciji Rijeka - Zagreb. Te moje selidbe, ta moja putovanja meni teško ne padaju. Štoviše, sve me to raduje, jer da nije tako ne bih ni živjela na taj način. No, ipak, kako je vrijeme prolazilo, u meni je jačala potreba da se čvršće uhvatim za svoje korijene i negdje savijem dom.
Te 2001. godine kuća je bila poprilično derutna, a glumica ju je obnovila uz pomoć oca Giorgia, glasovitog opernog pjevača, i braće Stefana i Giorgia.
- Obnova je trajala skoro tri godine. Radili smo polako i pažljivo, jer smo željeli što vjernije sačuvati autohtoni izgled stare istarske kuće. Moram priznati da stvarno ne razumijem ljude koji u ovoj pitomoj prirodi, na zelenim obroncima Učke, kupuju starinu kako bi je naknadno nagrdili, pretvorili je u četverokatnicu, obojali u ružičastu boju, a u dvorištu podigli ogradu ukrašenu željeznim orlovima i drugim čudnim životinjskim likovima - kaže glumica, koja je uz pomoć muških članova svoje obitelji ‘tavelicama’ s krova popločila pod dnevnog boravka. Posao na obnavljanju kuće tako je pomno odrađen da se tek po intenzitetu boje škura i ulaznih vrata, kraj kojih visi veliko zvono, može naslutiti da je ovdje netko nešto radio.
Zvono je metalno, njegov je zvuk glasan, pa Leonora, koja ovih dana zajedno s ocem radi na obradi kamenog lavandina kojeg će postaviti iza kuće, može biti sigurna da neće prečuti dolazak gostiju.
A u ove vruće ljetne dane, posjetitelji koji prođu kroz ulazna vrata, na kojima na vanjskoj strani piše Leonorino ime, a na unutarnjoj stoji pločica s natpisom 'Casa, dolce casa' (dome, slatki dome), mogu odahnuti. Premda u kući nema klima-uređaja, zahvaljujući debelim zidovima, unutarnja temperatura se ni u srpnju ni u kolovozu ne penje iznad 25 stupnjeva Celzija. Po zimi je priča ipak nešto drugačija. Kad zapuše bura, stari kamin nije dovoljan da zagrije prostor od sedamdesetak kvadratnih metara.
- Ma, zapravo, kada bih ja cijelo vrijeme ovdje živjela, mislim da mi ne bi trebala peć na struju. Ovako, kako ja u svoju istarsku kućicu zbog posla dolazim s vremena na vrijeme, zasad se moram služiti i time, jer kaminu ipak treba neko vrijeme da zagrije prostor. Međutim, kad se jednog dana ovdje u potpunosti skrasim, prvo i jedino što ću iz svog doma izbaciti, bit će upravo ta ‘strujna’ peć - kaže Leonora.
U prizemlju kuće su dnevni boravak, kuhinja, malena kupaonica i dječja soba, dok je na katu, u potkrovlju, soba u kojoj Leonora spava.
Odmah s ulaznih vrata pogled pada na starinski glasovir August Forster, na kojem je u svom djetinjstvu svirala Leonorina majka, pijanistica i slikarica Leonida.
U dnevnom boravku, nalaze se i umjetničke fotografije glumičinog djeda Milana, te stari kamin na kojem se uz dva stolna ogledala i starinske ‘padele’, koje je unuka pronašla u staji none Emilije, nalazi i citra, stara, procjenjuje vlasnica, barem stotinu godina.
Ljubav za stare pegle
- Citru sam prije dva tjedna kupila na zagrebačkom Sajmu antikviteta, a platila sam je 1500 kuna. Slična takva kupljena u Italiji stajala bi me, mislim, desetorostruko više. Osim na zagrebački Britanac, često odlazim i na Hrelić, a stare stvari iz svojih domova donose mi i susjedi i prijatelji, jer znaju da volim takve sitnice. Što se citre tiče, tek sam je počela čistiti, a jedva čekam da to glazbalo u potpunosti sredim i da ono zasja svojim zlatnim sjajem - priča Leonora, pokazujući nam usput stare pegle i šivaće mašine koje još uvijek rade.
- Mislim da doma imam bar petnaestak starih pegli, koje na zidnim policama danas držim kao ukras. A što se samog glačanja tiče, priznajem da mi je to jedan od najmržih kućanskih poslova - govori Leonora uvodeći nas u kuhinju. Ovdje su poslagane keramičke posude za ulje koje je svojedobno iz Egipta donio njezin pradjed Slavko, pletena košara u kojoj drži vino, metalni stroj za rezanje domaćeg istarskog pršuta, dvadesetak mlinaca za kavu i tri starinske vage.
- Toliko mi je lijepo u kuhinji, da, priznajem, ovdje rijetko kuham. Umjesto toga, na ručak i večeru odlazim u susjedstvo, kod none, koja izvrsno priprema istarske maneštrice - priznaje Leonora, koja je s posebnom ljubavi uredila i malu dječju sobu.
Krpa po krpa lutkica
- Ovaj prostor od petnaestak kvadrata nisam sređivala zbog toga što sam osjetila vlastiti biološki sat. Ne, ovo je zapravo uspomena na moje djetinjstvo - otkriva 32-godišnja glumica, pokazujući nam krpene lutke (koje je počela izrađivati kada je imala četrnaest godina), te igračke s kojima su se ona i njezina braća igrali dok su bili mali. Drvene police i ormariće u kupaonici sama je oslikala, a renovirala ih je uz pomoć oca, koji, kaže, uživa u svim stolarskim poslovim0a.
Na katu je njezina spavaća soba, u kojoj dominira prvi bračni krevet njezinih roditelja, u kojem, povjerava, spava najljepše na svijetu. U kutu spavaće sobe je kolijevka od bambusa u kojoj su malu Leonoru uspavljivali njezini roditelji.
Metar-dva dalje, do kreveta drvena je kolijevka koju je kupila na Sajmu antikviteta, i u kojoj danas sjede njezine krpene lutkice iz djetinjstva.
- Ovog ljeta bacit ću se na nastavak uređenja okućnice - najavljuje Leonora, koja je prije par godina, kada je naučila miješati cement, sama napravila kameni zidić ispred svoje kuće, oko drveta ladonje.
Istodobno je zasadila i par voćaka, no na njezinu veliku žalost obrstile su joj ih susjedove koze. Međutim, kako je susjed koze nedavno prodao, Leonora će ponovo zasaditi svoje mladice, a najviše je veseli plan da zasadi i barem jednu maslinu.
A onda, kad sve to napravi, započet će s uređenjem staje koja se nalazi iza kuće i koju dosad još nije ni taknula.
- Nikamo mi se ne žuri. Sve što sam napravila u ovom mom carstvu pomno sam isplanirala, a planovi su me veselili jednako kao i samo uređenje, te, naposlijetku, i uživanje u završenom poslu. Što se staje tiče, najvjerojatnije ću je preurediti u konobu. Ali, kao što sam rekla, ima vremena za to. Znate, premda guštam u radovima oko i u kući, ponekad dođu dani kad se čovjeku baš ništa ne radi, nego uživa u ovom zelenilu, prirodi i tišini koju ništa ne remeti - priča glumica.
|
‘
Živim na putu, ali je moj dom ovdje u Istri’
Kamena katnica sagrađena je potkraj devetnaestog stoljeća, a glumica je u nju prvi put kročila 8. kolovoza 2001. godine. Prijašnja vlasnica šarmantne katnice bila je članica njezine daljnje obitelji, a kako se kuća nalazi u neposrednom susjedstvu gdje živi Leonorina nona Emilija, unuka je još kao mala tinejdžerka počela maštati o tome da jednog dana postane njezina. - Kupivši ovu kućicu, shvatila sam da je to ono što sam tražila cijeli život. Kada me danas netko pita gdje zapravo živim, odgovaram: “Na putu”. Međutim, kada me zapitaju gdje mi je dom, svima ponosno kažem da je u Istri - priča Leonora, koja se skućila uz finacijsku pomoć roditelja i svog prvog glumačkog honorara. |
Klara Rožman