GLUMAČKA ZVIJEZDA ZA JUTARNJI

Martin Sagner, legendarni Dudek iz Gruntovčana: Sve naše dobre TV serije su u dijalektu!

Martin Sagner rođen je u Novigradu Podravskom 11. kolovoza 1932. Posljednji je iz plejade velikih hrvatskih glumaca, školovanih nakon 2. svjetskog rata, koji su obilježili hrvatsko glumište, osobito film i televiziju, 70-ih godina. Jedna uloga obilježila mu je život, Andrije Draša Katelinića Dudeka, malog čovjeka, podravskog seljaka, što ga je stvorio Zabočanin Mladen Kerstner, scenarist “Mejaša” (1970.) i, posebno, “Gruntovčana” (1975.), redatelja Kreše Golika, najbolje TV serije snimljene u Hrvatskoj. Sagner nevoljko izlazi u javnost pa je ovaj razgovor koji smo vodili na zagrebačkoj Malešnici, u njegovu trosobnom stanu, u kojem živi s trećom suprugom i dva sina, u neku ruku dragocjen. Sagnerova dnevna soba krcata je knjigama: ima cijelog Krležu, Matoša, sve tomove Akademijina rječnika, sve tomove Akademijina kajkavskog rječnika, desetke enciklopedija. Dane krati čitajući reprinte izdanja starih kajkavskih pisaca. Sad čita Antuna Vrameca, vrbovečkog pisca rođenog u 16. stoljeću. Kajkavski je njegov materinji jezik i nerado ga se odriče.

Druga generacija ADU

- Čak i tekstove na hrvatskom književnom jeziku govorim prek volje. Pokojni dr. Bratoljub Klaić, kojeg sam jako cijenio kao jezikoslovca, filologa, bil je moj profesor na Akademiji. Jednom je pokazal na mene i rekel: ‘To je moj uspjeh!’. Mislil je na to kak je on mene izdrilal s tim svojim štokavskim akcentima. A ja sam rekel: ‘Isuse dobri, sad sam spoznal svoj neuspjeh’. A on će: ‘Bogati, šuti!’. Jedamput sam mu, kad mi je naložil da moram s njim razgovarati na svojem jeziku, rekel: ‘Gospon profesor, meni se čini da su kajkavski i čakavski bliski’. Gledal me je dost dugo i rekel: ‘Uuuu, bogati, otkrio si toplu vodu’. Čakavski i kajkavski dva su hrvatska jezika koja za sobom imaju svoju književnost. No, nisu dobili pravo glasa. Kak bi rekel pokojni Kerstner: ‘Morti je to tak moralo biti’. Nametati jedan naš književni jezik, štokavštinu, kao isključivi standard, to je, najblaže rečeno, bilo bedasto. Sad se to polako gible nekak drugač. Više se ne križaju po tekstovima kajkavske i čakavske riječi. I kajkavština i čakavština polako ulaze u službeni hrvatski književni jezik, na mala vrata. Štokavski je ušal na velika i počel jedno vreme gušiti ostale, ali nije mogel do kraja. Nemreš ti narod zagušiti, a jezik je narodna mudrost. Štokavština je bila u jednu ruku politička zabluda, a opet, u drugu, potrebna da se okupe Hrvati u jednu cjelinu. Nemamo ni jedne dobre TV serije koja nije u dijalektu. To me pitanje dosta okupira. To je tak zato kaj je naš standardni jezik administrativno formiran. Retki narodi si mogu dopustiti takav luksuz da imaju tri jezika, kaj, ča, što, to su jezici, divota božja, a mi smo ih zanemarili.

Martin Sagner bio je u drugoj upisanoj generaciji na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U prvoj su bili Tonko Lonza, Ante Vican, Mate Ergović. Diplomirao je 1956.

- Bilo nas je malo u klasi: Dulčić, Kunej, Nada Nučić, kći Vike Podgorske, Božena Kolničar, Benkovićka, Baščević, naš poznati slikar. Kad sam diplomiral, najprije sam po Zagrebu švrljal, dok je bilo posla po radiostanicama, po kazalištima, sve manje uloge, statiranja. Kad mi je to dodijalo, otišal sam u Varaždin i ostal tam dost dugo. U jednom trenutku došla je tam cijela klasa s Akademije, sa Sandrom Langerholc na čelu. Onda nas je bilo jedno devet diplomiranih glumaca u varaždinskom HNK. Međutim, brzo smo se stali osipati. Jedan je dobil posel u ovom, drugi u onom kazalištu. Ja sam otišal isto tak opet u Zagreb, u Komediju, tamo sam dobil i penziju, valjda od onih kojima sam ih daval dok sam radil.

Sagner, što je manje poznato, nije samo glumio nego je i u varaždinskom HNK režirao predstave. No, ne drži previše do toga.

Zagonetka Golik

- Jesam, režiral sam, bile su to dosta uspješne predstave, ali nisam tomu sklon. U Varaždinu, sve u svemu, niste imali baš glumaca na izbor. Mislim da je režiserski posel najprije pravilan odabir glumaca i stvaranje dramaturških vrijednosti u postavljanju kazališnog djela. Ja sam Gavellin đak. On je već otišel kam za vazda gre se kad sam ja počel televizijske angažmane. Ali moje mišljenje o televiziji bilo je navek kak i njegovo: to je jedan tehnološki postupak, ništa drugo. Stvaralačkog ima vrlo malo. Televizijska drama sastavljena je od puno različitih umjetnosti, koje je teško spojiti. To mogu samo posebno nadareni ljudi. Poštujem ih kao redatelje, a ove druge zovem ‘reži i seri’. Pogotovo je tako u kazalištu. Zato, redatelj je bio dr. Branko Gavella, a onda i njegovi učenici, Mladen Škiljan, Kosta Spaić, Dino Radojević. Kazalište koje ne poštuje glumčevu osobu uvijek ide krivo. A naše je kazalište uglavnom u rukama onih ‘reži i seri’. Glumcima može docirati samo netko tko vodi svoj kazališni pokret, koji ima svoje viđenje kazališta. To je bil doktor Gavella. A sve ovo drugo danas su, nek mi oproste, prirepci. Niš to bog zna kaj nije. Režiser je agitpropovska osoba u kazalištu i još uvijek je tak. Sad se mladi bore za drugačiji status i način, ali još to ne ide tako lako. Uloga režisera je vrlo skliska, krivi mali korak i pljusneš. U prvom redu, televizija je zaseban fenomen u izricanju vrijednosti literature koja inače služi kazalištu, poseban je način na koji ona to dela. Pokojni Krešo Golik znal je film i kazalište jako pomiriti. Mladen Kerstner (Keršner po domaći, kak ja nisam, po domaći, Sagner nego Sanjer) je u prvom redu tu rečenicu znal napisati, a Krešo Golik je znal pomiriti film i kazalište, na način koji ja nemrem odgonetati još ni dandanas.

Dudek i Petrica K.

Sagner je, ukratko, krležijanac. Pošto je stekao popularnost kao Dudek, godinama je putovao po Hrvatskoj s vlastitim programom.

- Puno sam puta govoril ‘Balade’ i mislio sam da ih nikad neću zaboraviti. Govoril sam ih svugdje, samo ne u Zagrebu. Ako mi Bog da poživiti, napravil bum i večer poezije Frana Galovića. Njemu sam vječiti dužnik. Krleži sam se kol’ko-tol’ko odužil. On je uvijek nov, uvijek privlačan i stvara radost glumcu, a ako je znaš prenijeti, onda i publici. Dakle, nisam bil samo Martin Sagner Dudek nego i Sagner kaj zna Krležu. S Galovićem se nisam toliko zanimao da bi stvorio cjelovitu večer, ali morti mi Bog da poživit pa i to napravim.

Pitali smo ga nije li Dudek deriviran upravo iz “Balada Petrice Kerempuha”.

- Nije loša usporedba. Petrica Kerempuh je velik šaljivdžija, ali i velik filozof. A Dudek je isto tak. Koliko god se mislilo da je, kak se veli, malo trknjen, on sve zna. Zakaj sve zna? Zato jer ono kaj nije moći popraviti, on se od toga mekne. Posebno mi je draga jedna replika koju je napisal Mladen Kerstner, kad Dudek veli tetecu Cinoberu: ‘A idem, tetec, idem. Znam da me bute prevarili, al’ kaj morem kad moram’. To je sve o Dudeku.

Nije mi nikaj žal kaj sam postal Dudek. Ja sam i za publiku i za službenu kazališnu javnost Dudek. I na zahvalnici za sudjelovanje u Domovinskom ratu piše: Martin Sagner - Dudek. Naslućival sam iz ‘Mejaša’ da bi ta uloga mogla postati popularna. Nije me to smetalo. Glumac voli da ga se pozna. Onda mu je lakše s publikom. Pravi glumac uspostavi kontakt i poznanstvo. Svako kazališno događanje traži poznanstvo glumca i publike, publike i glumca. To je jedna vrsta prijateljstva.

Martin Sagner bio je HDZ-ov zastupnik u prvom postkomunističkom sazivu Sabora, od 1990. do 1992., te u drugom sazivu, do 1995. O tome kaže: - U politiku sam se del zato da morem delat kaj hoću.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg

Izdvajamo