Mile Budak amblematska je figura, i s jedne i s druge strane hrvatske povijesti. Ustaška emigracija proizvela ga je u nacionalnog martira, u simbol svoje intelektualne i književne izvrsnosti. U novoj Hrvatskoj, nakon 1990. po njemu su nazivane - i još uvijek se ponegdje tako zovu - ulice, škole, dječji vrtići. U Hrvatskoj književnoj enciklopediji od Budaka-književnika veći prostor zavrijedio je samo književnik Krleža. Pojedini književni povjesničari, akademici i licencirani posjednici službene istine o hrvatskoj književnosti, ističu Budaka većim i ostvarenijim prozaistom od Ive Andrića (pritom govore o Andriću kao hrvatskom, a ne kao o srpskom i jugoslavenskom piscu). Odavno je pokrenuta javna peticija kojom se insistira na općem prihvaćanju nedužnosti Mile Budaka po pitanju ratnih zločina koji su mu stavljani na teret. Revizija sudskog postupka nije se dosad spominjala, jer se insistiralo na legendi o nepostojanju presude. Nje, čini se, nije bilo, jer je nitko nije htio potražiti. Čim je, iz desetih razloga, nekome zatrebala, presuda je i pronađena.
Budakovo veličanje proizvelo je efekt i na drugoj strani. Oglašen je najmarkantnijim ustašom i najvećim zločincem nakon Ante Pavelića. Javno su mu pripisivani grijesi drugih, čija imena ne odzvanjaju tako snažno kao njegovo. S izuzetkom poglavnika Pavelića, i utemeljitelja svih sabirnih (koncentracijskih) logora u NDH Vjekoslava Maksa Luburića, sva druga imena potonula su u društveni zaborav.
Mili Budaku sudilo se unutar procesa vrlo heterogenoj skupini ustaških dužnosnika, ministara i visokih časnika, uhićenih u Austriji i isporučenih jugoslavenskim vlastima polovinom svibnja 1945. Formalno najkrupnija figura u toj grupi je predsjednik vlade NDH, sarajevski odvjetnik Nikola Mandić. Počasno zvanje ustaškog doglavnika, uz Budaka, među suđenima nosi i muslimanski politički vođa Ademaga Mešić. Admiral Nikola Steinfel je tokom posljednjih osam mjeseci rata ministar oružanih snaga. Ali ni Steinfel, kao reprezentativna paradna figura (Nijemci su ga zvali Puppe, ili Lutak), ni senilni Ademaga, pa ni sam premijer Mandić - koji se sastajao s Hitlerom i Himmlerom - nisu imali nikakvu, ili skoro nikakvu, stvarnu moć. Budak je, ipak, bio krupnija figura, ali i on više u simboličkom nego u praktičnom smislu.
Dvojica najkrupnijih zločinaca, jedan poluanoniman, a drugi, intencionalno prebrisan iz društvene memorije, jesu Juraj Juco Rukavina i Ivan Vignjević (u tekstu presude - Vidnjević). Rukavina je bivši jugoslavenski žandar, veteran ustaškog pokreta i sudionik Velebitskog ustanka iz rujna 1932, koji je u ljeto i jesen 1941. po Bosanskoj Krajini, a naročito u okolici Mrkonjić Grada (Varcar Vakufa) predvodio vojsku koja je počinila niz masovnih zločina, klanja, zatiranja ili - službenim rječnikom - “čišćenja” srpskog naroda, ne štedeći žene ni djecu u bešikama, čime je, pored ostalog, itekako motivirao preživjele na odlazak u šumu i na oružanu borbu. Uvijek žedan krvi, Rukavina je bio tipski slučaj. Kasnije je bio Pavelićev povjerenik pri legionarskim divizijama na istoku, istražitelj u postupcima oko navodnog puča Vokić-Lorković, ali i neuspjelim pokušajem privođenja riječkoga nadbiskupa Viktora Burića i krčkog Josipa Srebrnića na sastanak biskupske konferencije, održan 24. ožujka 1945, koja je pozvala na lojalnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a osudila komunizam i jugoslavenske partizane. Tko je organizirao skup biskupske konferencije najbolje svjedoči to tko je bio zadužen za privođenje biskupa u Zagreb.
Ivan Vignjević u lipnju 1945. još nema trideset osam godina. Briljantan student zagrebačkoga pravnog fakulteta, s doktoratom i odvjetničkom licencom. Pred uspostavu NDH kotarski je sudac u Zlataru. Krajem lipnja 1941. postavljen je za predsjednika Pokretnog prijekog suda, što će ostati sve do kraja rata. Sudeći u skladu s načelima ustaškog pokreta, bez prava na žalbu i obranu, Vignjević u smrt šalje na tisuće ljudi. On je jedan od onih mitskih zločinaca, s legitimacijom jurističke izvrsnosti, kakvih je bilo u Njemačkoj, na okupiranim europskim teritorijima, od Pariza do Praga, Budimpešte i Beograda. Za razliku od tipova kakav je bio Juco Rukavina - povremenih zločinaca, koji su drugim danima u tjednu mogli biti i sasvim obični, pa i dobri ljudi, tipovi poput Ivana Vignjevića zločinci su svakoga dana u tjednu, svih mjeseci i godina koliko su obavljali svoju dužnost. Nije neobično što je Ivan Vignjević među ustaškim emigrantima poslije 1945, te u Hrvatskoj nakon 1990. tako temeljito zaboravljen.
Zanimljiv je sastav sudskoga vijeća. Suprotno naknadno formiranom klišeu, po kojemu su Budaku i drugovima sudili - ako prihvatimo da je suđenja i bilo - neuki partizanski borci, hrvatski Srbi ili, barem, beogradski suci, svi članovi “Vijeća vojnog suda pri Generalštabu J.A.” imenom i prezimenom su Hrvati. Na čelu sudskoga vijeća je Josip Hrnčević, četrdesetčetverogodišnjak, zagrebački doktor prava, bivši sudac u Varaždinu, Novskoj, Vukovaru i Čakovcu, bivši radićevac, koji 1933. postaje član KPJ, jedan od organizatora partizanskog ustanka u Hrvatskom zagorju i Međimurju. Sudio je svome bivšem kolegi Vignjeviću, koji je skoro bio u prilici da sudi njemu. Psihološki zanimljiva situacija.
Kako izgleda dio presude koji se odnosi na Milu Budaka? Onome tko je, makar krajem oka i rubom svojih interesa, čitao presude iz tog doba, jugoslavenske, nirnberške, francuske, ona djeluje korektno i u skladu sa stanjem europske duše, ali i pravnosti u 1945. godini. Za govore koje je držao na mitinzima 1941, sve rimujući Srbe sa vrbama i psine sa Drinama, književnik Budak bi u De Gaulleovoj Francuskoj jednako prošao. Za potpise na rasnim zakonima, ili na zakon o privilegiranome položaju njemačke narodnosne grupe u NDH, jednako bi bio osuđen pred bilo kojim europskim sudom 1945. Ono drugo što mu se stavlja na teret, uključujući i slanje hrvatskih građana na prisilni rad u Njemačku, u cijeloj je priči manje važno.
Za branitelje Budak je imao slavnoga Ivu Politea, te Ivu Elegovića, starog pravaša, rodom iz Doca kod Travnika, i Dragu Desputa, pravnika i odvjetnika poteklog iz partizana. Ali stvarne prilike da se izvuče nije bilo. Proces je trajao kratko, vjerojatno ne više od nekoliko sati, tek nešto duže od postupaka koje je vodio Ivan Vignjević. Ali tako se sudilo i drugdje. Tek će masivni i dugotrajni Nirnberški proces usporiti i produžiti postupke, uklanjajući neugodan dojam o prijekom karakteru poslijeratne pravde. S Nirnberškim procesom vršenje antifašističke pravde postaje oblik kolektivne pedagogije. U slučaju Budaka i drugova toga nije bilo. Za razliku od, recimo, procesa Draži Mihailoviću, koji je bio dugotrajan, temeljit i prilično javan. S nacionalističkog stanovišta: bolje u ovoj usporedbi prolaze Hrvati. Srbima je u lice bačeno ono što je radio Draža Mihailović.
Promatrač koji se slobodno služi svojom imaginacijom, kao i pisac koji je po prirodi svog poslanja dužan suočiti se i naći razumijevanja za sve svoje stvarne ili potencijalne likove, pokušava, i nakon sedamdeset godina, pronaći sebe u optuženima, tražeći tako objašnjenje za njihove postupke, možda i milost za njih. Nema to veze s fašizmom i antifašizmom, ni s nacionalnim uvjerenjima. U prirodi je čovjeka da na taj način pokušava misliti o optuženima, osuđenima ili progonjenima.
S Jucom Rukavinom nema, niti može biti identifikacije. O Ivanu Vignjeviću moguće je razmišljati samo kroz zastrašujuću metaforu pravnog dokumenta koji zamjenjuje i poništava čovjekovu savjest, razlikovanje dobra i zla. U času presude Ivan Vignjević ima žive roditelje, negdje tamo kod Bihaća. Sve drugo u vezi njega duboko je neljudsko, možda i juristički briljantno. O starom Nikoli Mandiću, veteranu hrvatske politike u Bosni te prvom predsjedniku Hrvatskoga pjevačkog društva Trebević iz Sarajeva, mogao bi se napisati roman. Strijeljan je s navršenih sedamdeset šest. Ademagu nisu na smrt sudili. Na sudu su mu se rugali, govorili da je zaostao, sumanut. Ne zna se ni kako je umro. Admiral Nikola Steinfel strijeljan je, čime je, napokon, postao povijesni protagonist. Prije toga je bio Lutak u bijeloj mornaričkoj odori Austro-Ugarske, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te Jugoslavije, i Nezavisne Države Hrvatske. Eto što učini težnja za slavom i samoostvarenjem...
Ali Budak, što ćeš s njim? Našavši se u partizanskim rukama, on još uvijek nije svjestan u kakvom je položaju. Očekuje da ga zbog njegovih zasluga oslobode. Prvo: on je hrvatski književnik. Neposredno pred rat njegovo ime katkad se spomene u istoj rečenici s Miroslavom Krležom. Prema kojem je uvijek bio korektan. On ne zna u kakvom je Krleža položaju pred partizanskim vlastima, ali ako ga uvažavaju, kao što su ga komunisti prije rata uvažavali, sve dok se nije sa njima razišao, tada bi mu Krležina riječ mogla biti od pomoći. Budak ne razumije svoju odgovornost za ono što se događalo u protekle četiri godine. Ako bi ga pitali za pokolje na Kozari, za Jadovno, Jasenovac, Đakovo ili Neretvu, opjevanu u stihovima domoljubne pjesme: “U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila... Oj Neretvo teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu”, Budak bi rekao da on ne samo da nije imao ništa s tim, nego se i sam plašio Maksa, Dide i Juce, i tolikih bezimenih nasilnika i luđaka. Ne bi pri tom ni lagao. A što se tiče rasnih zakona, nije li to bio europski trend? I zar bi se što promijenilo da je uskratio svoj potpis? On te zakone nije smišljao, niti ih je pisao.
Kada ga je Hrnčević osudio na smrt vješanjem, skupa s Rukavinom i Vignjevićem, Budak, vjerojatno, nije mislio da je to kraj. Mislio je da će se u zadnji čas nešto dogoditi, i da će stvari poteći nekim normalnijim tokom. Nadao se, za razliku od Augusta Cesarca, Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, hrvatskih pisaca pogubljenih 1941, koji se nisu nadali? Ali zar je on kriv za njihovu smrt? Nije. Toga ni u presudi nema.
Da je izbjegao suđenje u lipnju 1945, da su ga uhitili godinu, dvije ili pet godina kasnije, Mile Budak bi, najvjerojatnije, bio osuđen na dugogodišnju robiju. Da je izmakao pravdi, kao što su do kraja izmicali praktično svi markantni ustaški zločinci, od Dide Kvaternika i Maksa Luburića, do poglavnika Pavelića, jugoslavenske službe ne bi se pretrgle da ga nađu. Ne bi ni morao u Argentinu. Mogao je mirno živjeti u Italiji, Austriji, Njemačkoj. Ako se ne bi aktivirao u političkim krugovima, ostatak života odživio bi u miru svoje savjesti. Je li savjest Mile Budaka bila čista? Prema njegovoj računici jest. Da je izbjegao suđenje iz lipnja 1945. Budak ne bi postao amblematska figura ustaške legende, promatrane s fašističke i s antifašističke strane.
Juco Rukavina jednoznačna je, dvodimenzionalna pojava, kao i Ivan Vignjević. Uzalud bi bilo, čak i kada bi to bilo moguće, uroniti u mrak njihovih duša. Mile Budak je nešto drugo. O njemu vrijedi misliti. On ima pravo na svoj životni udes i na svoju tragediju. Mile Budak odistinski je tragična ličnost. Njegov život bio je besciljna muka, pisac bez talenta, advokat bez strasti, političar bez pameti. Umrla mu je žena, ubili su mu kćer Grozdanu... Ali to što netko ima svoju tragediju, svoje ljudsko lice i svoju dubinu, nipošto ga neće učiniti nedužnim, niti će njegov eventualni zločin prikazati manjim. Možda samo shvatljivijim i ljudskijim. A liječenje od zločina započinje upravo njihovim razumijevanjem i nalaženjem ljudskoga razloga u njima, a ne osudom. Svaka presuda u povijesti doživjela je reviziju. Aktom nasilja ili aktom milosti. Savjest čovjekovu nije moguće revidirati. Na njoj opstoji svijet. Sve drugo je lohotno i mijeni sklono.