Rupert Murdoch ne zna o čemu priča. Ne mislim to u uvredljivom smislu, nego u doslovnom: čovjek jednostavno ne zna o čemu govori, uvjerava me Michael Wolff, kolumnist Vanity Faira, osnivač portala newser.com i, najvažnije, autor Murdochove biografije “The Man Who Owns the News”, dok u njegovu stanu u New Yorku razgovaramo o novim i starim medijima, o Murdochu i njegovu upravo započetom križarskom ratu protiv besplatnih vijesti na webu. To je tipični Wolff: jasan i kontroverzan. Murdoch, čovjek koji vlada nekim od najboljih filmskih studija, televizijskih kuća i novina na svijetu, nema pojma o čemu govori kad najavljuje da će početi naplaćivati sadržaj na webu? Kako, molim?!
- Proveo sam više od 60 sati intervjuirajući Murdocha prije dvije godine za knjigu koju sam o njemu napisao. Mogu posvjedočiti: Rupert nikad nije bio online bez pomoći svojih asistenata. To je čovjek koji ne koristi e-mail. To je čovjek koji ne zna postići da mu radi mobitel. Postoji velika količina ironije u tome da je Murdoch postao glavni preobraćenik na nove internetske standarde. Dakle, šanse da u tome uspije su ravne nuli. Jer on doslovce ne zna o čemu priča...
New York je selo
S kolumnistom Vanity Faira razgovaram u njegovu stanu u East Villageu u New Yorku, gradu svih gradova koji vas, unatoč tome, ponekad želi uvjeriti da je i on zapravo jedno veliko, zabavno selo. New York je selo, dokaz prvi: dok dogovaramo intervju, Wolff javlja da je negdje u gradu nabasao na Jamesa Murdocha, Rupertova sina. Stari Murdoch je upravo okupio sve najvažnije članove obitelji, menadžere i urednike svog globalnog multimedijskog carstva na veliki sastanak, Opću skupštinu UN-a, na kojem bi trebali smislili kako točno namjeravaju spriječiti razne googleove da im “kradu” sadržaj iz novina i besplatno ga distribuiraju webom.
Zet mu je Freud
New York je selo, dokaz drugi: na dan intervjua Wolff mi javlja da je najbolje da se nađemo kod njega u stanu, šalje adresu i ispadne da, od svih adresa u New Yorku, on živi u istoj zgradi u kojoj žive Daniela i Andrej, moji prijatelji iz Rijeke. I konačno, ima li boljeg dokaza da je New York megaselo od brzine kojom se šire tračevi, što je i sam Wolff osjetio na svojoj koži nakon što je objavio knjigu koja se Murdochu nije svidjela, pa je Murdochov New York Post “slučajno” počeo objavljivati najgore članke o Wolffu samome koji su počinjali poput ovoga: “Kakav bi to čovjek pokušao izbaciti svoju nemoćnu 85-godišnju punicu iz njezina dvosobnog stana? Michael Wolff.”
Da, nije lako kad postaneš meta jednog od MOMU-ova (Murdochovih oružja masovnog uništenja) kakav je NY Post ili, još bolje, londonski Sun. Ili, u televizijskom svijetu, Murdochov kanal Fox News, najgledaniji “news” TV kanal u Americi (pod uvjetom da ga želite svrstati u kategoriju “news”, a ne “agitprop”).
- Nakon knjige Murdoch je sa mnom započeo rat - žali se Wolff. Ne želi otkriti kako je zaustavio paljbu Posta po svojem privatnom životu, ali nakon upornog inzistiranja na tom pitanju, ipak naslućujem da je došlo do određenog telefonskog poziva u kojem su se spominjale neke snimke s diktafona koje će, ako se pisanje Posta nastavi, biti objavljene na tamo nekom internetu. Murdoch navodno zvuči kao čudovište kad ga slušate kako priča... No, bez obzira na sve, Murdoch je jedan od najgenijalnijih tipova današnjice. Možda ne zna upaliti kompjutor i poslati e-mail, kao što kaže Wolff - iako magazin New York u jednom od svojih zadnjih brojeva javlja da je i to, evo, naučio: “U subotu, 9. siječnja, u avionu na povratku u New York iz L. A.-a, na svome BlackBerryju pročitao je e-mail koji mu je poslao njegov zet Matthew Freud. ‘Upravo sam dao izjavu za New York Times i vjerojatno ti se neće svidjeti’, pisalo je.” (Izjava koju je Freud, Sigmundov praunuk, dao NYT-u glasila je: “Nisam jedini u obitelji i u kompaniji koji se srami Fox Newsa.”)
Možda je, dakle, Murdoch tek naučio kako se šalje e-mail, ali to je čovjek koji je mrzio sport pa ga to nije spriječilo da zavlada nekima od najvećih svjetskih sportskih programa i klubova. To je čovjek koji, govori mi Wolff, u životu nije odsjedio do kraja nekog filma pa svejedno kontrolira najveći filmski studio na svijetu koji je upravo izbacio najprofitabilniji film u povijesti, “Avatar”.
Obožava novine
- Taj je čovjek možda najveći producent prime-time TV programa. Gleda li ikad televiziju? Ne! On je samo čovjek kojeg zanimaju novine. Ono što me iznenadilo jest koliko taj čovjek voli novine - kaže Wolff.
Murdoch je, dakle, čovjek iznimne poslovne karijere, a njegova obitelj je - po povezanosti, međusobnoj ovisnosti, poslovima koje vode i dramama kroz koje prolaze - zanimljiva poput dinastija Kennedyjevih ili Rockefellerovih. Michael Wolff je prvi priču o njima ispričao svijetu. Murdoch mu je dopustio pristup sebi i članovima svoje obitelji i kompanije.
Knjiga “The Man Who Owns the News” izašla je nakon Murdochova preuzimanja Wall Street Journala. Mnogi su mislili da ugledne novine ne smiju pasti u ruke “zagađivaču novinarstva”, “grobaru objektivnog izvještavanja” i tabloidnom mogulu kakav je Murdoch. Ali Murdoch obožava ratove i uspješan je u njima. Kupio je Wall Street Journal od obitelji Bancroft, starih vlasnika koji su se zakleli da nikad neće prodati novine. Ipak jesu.
Ono što se sada događa je Murdochovo prekrajanje WSJ-a u novine koje će, po njegovu planu, uništiti New York Times.
Ali, ne budi lijen, Murdoch je odlučio uništiti i Google News i, općenito, cijeli sustav besplatnih vijesti na internetu. U godini 2009., svojoj 79., mogul je odlučio naučiti surfati, otvorio e-mail adresu i krenuo vidjeti “tko to tamo krade” njegov sadržaj. Zasad je samo proglasio da će sav sadržaj svih svojih novina maknuti s Google Newsa i ograditi pretplatničkim zidom. Ali, nije još smislio kako to konkretno namjerava izvesti u svijetu u kojem su vijesti (one opće, događaji dana, a ne specijalizirane vijesti) već odavno besplatne. Otud “sastanak na vrhu” prošlog tjedna u New Yorku.
Tko su ‘pravi’ ljudi
Wolff je veliki skeptik Murdochove ideje o naplati.
- Ideja da možeš naplaćivati sadržaj općeg interesa na webu nije nešto oko čega bi bilo tko upoznat s medijem interneta stavio na kocku karijeru i ugled. Nije jasno što Murdoch predlaže. Tu nema ničega, ono što imamo je samo hvalisavost Ruperta Murdocha, kojeg se svi boje i svi su njime impresionirani - kaže Wolff.
- Ali navodno se udružuje s Microsoftovom tražilicom Bing i s nekim drugim izdavačima, zajedno žele izolirati Google, pravila... - pitam dalje.
- Jedan od Murdochovih direktora nedavno mi je rekao: ‘Da sam dobio dolar svaki put kad je Rupert imao ideju udružiti se s Microsoftom, bio bih milijarder.’ Gledajte, ne postoji nitko tko zna manje o tehnologiji od ljudi koji vode Murdochove novine. To su sve najstaromodniji novinari i urednici koje možete zamisliti. Neshvatljivo je zašto uopće od njih tražiti odgovor na pitanje kako urediti ovaj svijet koji nema nikakve veze s novinama. To je središnja kontradikcija! Da ljudi iz novina, Rupert prvi i najvažniji među njima, pokušavaju osmisliti biznis o kojem ne znaju ništa - kaže Wolff.
Vanity nema budućnost
Ukratko, ono što Vanity Fairov kolumnist specijaliziran za medije tvrdi jest da se u toj industriji odvija transformacija i da stari igrači ne mogu biti u novoj igri.
- Rijetko se dogodi da ljudi koje se nalaze s jedne strane transformacije imaju priliku postati ljudi s druge strane transformacije. Tehnologija je otvorila novi svijet u kojem trebaš nove vještine i perspektive. Nije učinkovito u novom svijetu startati s ljudima koji žele da stvari ostanu iste - kaže Wolff.
Ako ljudi iz “starih medija” nisu ti koji bi trebali dati odgovore na pitanja o “novim medijima”, tko su onda pravi ljudi? Wolff priznaje da je teško odgovoriti na to pitanje jer se sve tako brzo mijenja da vas stvarnost brzo demantira. Ali Google je svakako igrač, igrač je i Facebook koji je upravo ovih dana patentirao svoj “news feed”, potpuno novu formu dobivanja vijesti, igrač je i Twitter, na čijem “timelineu” sve više i više ljudi saznaje većinu vijesti koje ih zanimaju... Igrači koji definiraju nova pravila igre su i ljudi iza web stranica kao što su huffingtonpost.com, politico.com ili newser.com, iza kojeg stoji Michael Wolff. Wolffov portal je agregator vijesti na webu i kad je pokrenut prije dvije i pol godine, 90 posto sadržaja koji je Newser skupljao bio je od tradicionalnih izvora vijesti. Sad je, kaže Wolff, 50 posto tradicionalnih, a 50 posto izvora vijesti koji nisu ni postojali prije dvije i pol godine.
Osim knjige o Murdochu, Wolff je napisao još jednu knjigu, “Burn Rate” iz 1998., o internetskoj zlatnoj groznici 90-ih. Wolff se i sam okušao u biznisu, ali je propao. Zato i priznaje da, kao netko tko se neuspješno pokušao pretvoriti u medijskog mogula, osjeća poštovanje prema Murdochu.
- Ali, nevjerojatna mi je ta njegova zaljubljenost u novine. Ja sam također rođen u novinarskoj obitelji, cijelu karijeru proveo sam u novinama, ali ipak, čak i kad beskrajno vjeruješ u novine, postoji nešto što se zove stvarnost. A u toj stvarnosti tehnologija radi bolji posao od novina - kaže Wolff. Pa zar kolumnist Vanityja želi reći da čak ni taj magazin vrhunskog sadržaja više nema smisla?
-Vanity Fair je dobar magazin da ga se pročita, ali moraš ga nositi sa sobom, ne možeš ga pretraživati, njegov sadržaj ne možeš pohraniti tako da ti uvijek bude pri ruci kad ti ponovno ustreba, ne postoji interakcija, nema nijednu od prednosti koje sve više očekujemo od medija da nam nudi - nepokolebljiv je Wolff.
Kao što se i očekuje od novinara Vanity Faira, Wolff je pametan i zabavan, ali ova crna budućnost za nas novinare koju Wolff predviđa sad je već deprimirajuća. Nakon ulaska u stan Wolff mi je odmah s vrata rekao: “Mogu ti napraviti neku lošu kavu pa ćemo razgovarati ovdje ili možemo sići dolje u kafić i razgovarati uz poštenu kavu.” Odabrao sam stan jer je tiše i ljepše, ali sad mi je već dosta i stana i budućnosti bez novina. “Ajmo dolje na tu poštenu kavu”, kažem i izlazimo van.
Novinarstvo za 10 godina
- Kako će onda izgledati naš posao za 10 godina? - dolje u kafiću pitam Wolffa kao gataru što čita iz šalice crne kave.
- Nemoguće je odgovoriti... nemam pojma!
- Molim vas, spekulirajte...
- Optimističan odgovor bi mogao biti da je ovo vrijeme nevjerojatnih prilika. Jer, ne samo da ja nemam pojma, nego nitko nema pojma. Dakle, imamo slobodu odlučivanja. Nekad u novinama nije bilo nimalo inovacije i puno hijerarhije, a danas je obrnuto.
- A pesimističan scenarij?
- Da nećemo postojati. Tehnologija oduzima vrijednost onoga što radimo. Medijska industrija je u krizi, sve je manje novinara, ali ljudi znaju više, a ne manje! Na neki način, novine i novinarstvo su postigli ono što su oduvijek željeli: da više ljudi zna više o svemu, za manju cijenu.
- Znači, postigli smo cilj, a na cilju nema mjesta za nas?
- Tako nekako. Najpesimističniji scenarij.
Dajte mi Ruperta Murdocha, da ga čujem kako priča. Pa makar i ne znao o čemu govori.