U srpnju 1945., Jack Warner, Darryl F. Zanuck, Harry Cohn i drugi predstavnici velikih holivudskih kompanija obišli su porušenu Njemačku kako bi ustanovili stanje stvari na njihovu nekoć najvećem europskom tržištu. Ustanovili su da zbog ratnih razaranja barem godinu-dvije na njemu neće moći distribuirati filmove, no vidjeli su još nešto: jedno popodne posjetili su koncentracijski logor Dachau, u kojem se nalazilo još pet tisuća od nekadašnjih 38 tisuća logoraša, ali nisu ostavili nikakve zabilješke o tome kako ih se obilazak dojmio. Warner je napravio nekoliko snimaka, a zatim su se vratili u München, na obilnu gozbu i svečanu proslavu turneje.
Ipak, mora da su vidjeli dovoljno, jer su koncentracijski logori bili zabranjena tema u filmovima koje su narednih desetljeća producirali. Porušena Njemačka - zašto ne? Vidjeli smo je u dva filma s Montgomeryjem Cliftom, “Potrazi” Freda Zinnemanna i “Velikom liftu” Georgea Seatona, posebno upečatljivo u “Vanjskoj politici” Billyja Wildera s Marlene Dietrich, ali koncentracijski logori kao da nisu postojali. Na trenutak smo ih zamijetili u film noiru “Kuća na Telegraph Hillu” iz 1951., nešto više od desetljeća kasnije iskrsnuli su kao noćna mora glavnog junaka u “Čovjeku iz zalagaonice” Sydneyja Lumeta s Rodom Steigerom, no to je ionako bila nezavisna produkcija: holivudski “majori” izbjegavali su je vrlo sistematično.
Nezahvalan siže
Nasuprot tome, europska kinematografija se suočavala sa svojom tragičnom prošlošću, kako Istočna tako i Zapadna Njemačka, zatim Poljska, Čehoslovačka, Italija i Jugoslavija. Filmovi o holokaustu znali su biti nominirani za Oscara za najbolji strani film (“Deveti krug” Franca Štiglica, “Kapo” Gilla Pontecorva i dr.), ali za Hollywood je to bio nezahvalan siže, depresivan i nepoticajan. Početkom šezdesetih činilo se da će tada još moćni MGM probiti led. Naime, Leopold Page, pravim imenom Poldek Pfefferberg, trgovac kožnom galanterijom s Beverly Hillsa, predložio je njegovim šefovima da snime film o čovjeku koji mu je spasio život. Dok je bio u getu u Krakovu upoznao je Nijemca Oskara Schindlera, bivšeg nacističkog obavještajca, koji je židovskim novcem pokrenuo nekoliko tvornica i upošljavao židovsku radnu snagu zato što je za njega bila jeftinija od poljske (nju nije plaćao, ali je za svoje zaposlenike morao izdvajati naknadu državi). Schindler je bio čisti ratni profiter, ali i puno više od toga: svi koji su radili u njegovim pogonima nisu završili u logorima smrti nego su dočekali živi kraj rata, a industrijalac je pritom potrošio sve svoje stečeno bogatstvo kako bi podmitio nacističke glavešine da ne diraju njegove Židove.
MGM je uposlio koscenarista “Casablance” Howarda Kocha - koji je pedesete proveo na holivudskoj crnoj listi - na pisanju predloška, ali od projekta nije bilo ništa, iako je taj neprestano iskrsavao u različitim varijantama, a početkom osamdesetih se - po svjedočenju Branka Lustiga - pojavio i u Jadran filmu.
Izbor glumaca
Leopold Page imao je puno više sreće s Australcem Thomasom Keneallyjem: on je 1980. navratio u njegov dućan na Beverly Hillsu da kupi torbu, Page je doznao da je njegova mušterija pisac i dok su čekali autorizaciju kreditne kartice, ispričao mu je sve o Oskaru Schindleru i poveo ga u pokrajnje prostorije gdje je držao dokumentaciju o svom dobrotvoru, koji je tada već bio mrtav. Umro je 1974. i pokopan je kao pravednik među narodima u Jeruzalemu. Keneally je bio uistinu zaintrigiran i dvije godine kasnije izašao je njegov roman “Schindlerova lađa”, koji je za američko tržište preimenovan u “Schindlerovu listu”.
Koncentracijski logori tada više nisu bili takav komercijalni bauk, krajem sedamdesetih TV serija “Holokaust” s još slabo poznatom Meryl Streep u jednoj od glavnih uloga postigla je svjetski uspjeh, nije loše prošao ni “Sofijin izbor” (iako se u tom filmu holokaust spominjao samo u flashbacku), za koji je glumica napokon dobila glavnog Oscara, pa je stoga - čim je Keneallyjeva knjiga postala bestseler - šef kompanije Universal Sid Sheinberg otkupio filmska prava i rezervirao projekt za svoju redateljsku zvijezdu Stevena Spielberga, koji je u to vrijeme obarao rekorde filmom “E.T.”.
Spielberg još nije bio spreman za film o holokaustu, pa je projekt nuđen najprije Romanu Polanskom, koji ga je odbio iz osobnih razloga, jer je kao dječak proveo dosta vremena u getu u Krakovu, a majka mu je kasnije stradala u Auschwitzu. Kao potencijalni redatelj se spominjao i Sydney Pollack, pa i veteran Billy Wilder, da bi naposljetku angažman prihvatio Martin Scorsese.
U međuvremenu je Spielberg vidio 9,5-satni dokumentarac “Shoah” Claudea Lanzmanna iz 1985., bio je impresioniran i počeo se sve više suočavati s vlastitim židovskim korijenima. Dotad je slovio kao filmaš kojega zanima samo zabava, no “Boja purpura” i “Carstvo sunca” iz druge polovice 80-ih svjedočili su da ima i druge ambicije. Krajem tog desetljeća bio je siguran da ipak režirati “Schindlerovu listu”, Scorseseu je ponudio zamjenski projekt, novu verziju trilera “Rt straha”, a pristao je i na ucjenu Universala, koji je tražio da najprije zgotovi “Jurski park” a tek potom se baci na novi film: dok je snimao stravične prizore iz koncentracijskih logora u Poljskoj, videolinkom je nadgledao parišku montažu pustolovina s prethistorijskim životinjama.
Za “Schindlerovu listu” dobio je trostruko manji budžet nego za “Jurski park. Jedan od producenata bio mu je Lustig, koji je obavio lavovski posao u traženju glumačke ekipe (projekt je predviđao 126 govornih uloga i 30 tisuća statista), pretežno regrutirane iz austrijskih i njemačkih kazališta te iz sabirnog logora u Rigi odakle se putovalo za Izrael. Lustig je doveo u ekipu Sergia Mimicu-Gezzana, koji će Spielbergu postati prvi pomoćnik režije i kasnije nastaviti s njim suradnju, te još 18 profesionalaca iz Jadran filma, prekaljenih na međunarodnim koprodukcijama koje je osamdesetih snimalo to zagrebačko poduzeće.
Spielberg je donio nekoliko vrlo ispravnih odluka: iako je bio u iskušenju da za ulogu Schindlera uzme poznato glumačko ime, odlučio se za tada još ne osobito etabliranog Liama Neesona, dok je i drugu najveću ulogu - šefa logora Kraków-Plaszów Amona Goetha - dobio u filmskom svijetu ne osobito afirmirani glumac Kraljevskog šekspirijanskog teatra, Ralph Fiennes. Koliko je dobar redatelj, kasnije se vidjelo i po tome što upamtite svako od lica bezbroj glumaca koji su zapravo imali sićušne zadatke. Jedno od njih je i naš Vili Matula, jedino ime iz Hrvatske u toj glumačkoj ekipi, dakako, uz Lustiga, koji tumači malu rolu šefa restorana.
(...)