ZAGREB - Riječ tajkun u devedesetim je godinama u Hrvatskoj postala osobito ozloglašena. Tajkuni su bili ljudi poput Josipa Gucića, Miroslava Kutle, ili, pak, na lokalnim razinama, Mladen Jakopca u Zagorju i Antuna Novalića u Slavoniji.
Tajkunima se, dakle, smatralo poduzetnike koji su u razmjerno brzom roku stekli velevlasništva u biznisu, čiji su poslovni pothvati redovito lavirali na rubu legalnog, i koji su iza sebe ostavljali zatvorena poduzeća, ispraženjene račune i radnike bez plaća.
Naposljetku su svi vodeći hrvatski tajkuni iz devedesetih redovito završavali na sudu, po zatvorima, ili u bijegu.
Za tajkune bila je, također, karakteristična bliska povezanost sa središtima političke moći.
I dok su tajkuni stjecali značajna materijalna bogatstva i usput, često, uništavali vlastite tvrtke, koje su pod lošijim ili boljim uvjetima dobivali od države, dr. Ivo Sanader, najmoćniji hrvatski premijer dosad, jedini je čovjek u dvadesetak godina naše neovisnosti, koji je ujedinio veliku političku moć, veliku gospodarsku moć i vrlo značajne vlastite materijalne probitke.
Nekoliko godina pošto je vrijeme hrvatskih tajkuna već bilo prošlo, dr. Ivo Sanader (ako su optužbe protiv njega točne, u što zasad ne treba posebno sumnjati), prerastao je u jedinog nacionalnog tajkuna, koji se prema državi i njenim resursima odnosio kao prema vlastitoj nevoljenoj korporaciji, koju treba iskoristiti, iscijediti i onda je ostaviti, što je sve bilo moguće zbog njegove goleme političke moći.
Utoliko Ivo Sanader (ponavljamo, ako su optužbe točne), nije paradigma, nego konačna metastaza hrvatske tajkunizacije, s izglednim epilogom gotovo jednakim kao u Kutlinom, Gucićevom ili Novalićevom slučaju.
Uspon i pad Ive Sanadera, gledamo li ga u takvom svjetlu, zapravo je uspon i pad zadnjeg i najvećeg hrvatskog tajkuna.
U travnju ili svibnju 2000. godine - bilo je već toplo, moglo se sjediti na terasama - Ivo Sanader pozvao je Marka Grčića i mene na ručak.
Marko Grčić, najvažniji hrvatski novinski urednik unatrag četrdesetak godina, u ono je vrijeme, srećom, još radio u Globusu kao glavni redaktor i svojevrsni intelektualni džuboks (ubaciš kavu i dvije teme za razgovor, dobiješ milijun referenci i desetak pametnih teza za tekstove), dok sam ja obavljao dužnost glavnog urednika.
Grčić i Sanader znali su se cijelu vječnost po književnoj, ali i po novinarskoj liniji, budući da je Grčić radio u Startu u doba kada je Sanader tom ekscentrično uspješnom dvotjedniku s opravdano kultnom duplericom, bio prodavao prava za objavu pin-up fotografija.
Sanader nam je tijekom ručka objašnjavao kako planira trajno preuzeti vast u HDZ-u, te kako je siguran da Hrvatska demokratska zajednica ima dobre šanse da pobijedi na novim parlamentarnim izborima. Sve se to događalo nekoliko mjeseci poslije uvjerljiva Račanova, Budišina i Mesićeva trijumfa na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, pa nam se Sanaderov optimizam činio krajnje neutemeljenim.
Na kraju njegova izlaganja, Grčić i ja gotovo smo mu zajedno rekli, kao da smo prethodno uvježbavali: “Ti mora da si lud”.
Pokušali smo mu zatim objasniti kako je HDZ organski, duboko u sebi, krajnje radikalna, ultranacionalistička stranka, te da će ga Ivić Pašalić prije ili kasnije zauvijek izbaciti iz igre.
Sanader nas je, pak, uvjeravao kako je osigurao potporu Vladimira Šeksa i Luke Bebića, što je smatrao dovoljnim da se upusti u borbu s Pašalićem za predsjedničko mjesto u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. “A jednom kada izbacim Pašalića, stvorit ću od HDZ-a pristojnu, umjerenu konzervativnu stranku”, rekao je pretkraj tog ručka u Esplanadi budući najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, koji, međutim, prije jedanaest godina baš i nije ostavljao takav dojam.
Kada smo se razilazili, Sanader, koji je nas dvojicu pozvao na ručak, pitao je: “Možete li vi danas počastiti? Ni HDZ, a ni ja privatno, sada baš ne stojimo dobro s novcem”.
Izvadio sam karticu, ljubazno kazao da je okej, pa sam počeo u sebi razmišljati: kako, pobogu, čovjek koji nema za ručak, kani postati predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade?
Retrospektivno gledajući, mnogi koji su ‘90. i ‘91. godine bili zauzeli određene pozicije u Tuđmanovoj nomenklaturi, također prvo nisu imali novca za ručak u Esplanadi, ali su kasnije postajali vlasnici i direktori tvrtki vrednijih od same Esplanade.
Ovo nije populizam, nego materijalna činjenica.
Ivu Sanadera upoznao sam jedne zimske nedjelje sredinom devedesetih, u privatnom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci.
Sanader je tražio da se sastanemo, kako bi uspostavio suradnju između Ministarstva vanjskih poslova, gdje je radio kao zamjenik ministra, dr. Mate Granića, i tjednika Globus, koji je bio u permanentnom sukobu s Tuđmanovom vlasti.
Dodouše, Globus, i ja osobno, već smo bili uspostavili sasvim dobre odnose sa samim Granićem, no naši su kontakti bili limitirani činjenicom da su Tuđmanova i Šuškova tajna policija pratili i Granića i mene, o čemu postoje tisuće i tisuće stranica materijalnih dokaza (nalozi za praćenje i prisluškivanje, brojne fotografije i još brojniji ispisi snimljenih telefonskih razgovora).
Granić je stoga želio da određene informacije, koje je smatrao važnim, prezentira u javnost preko manje izloženog kanala nego što je bio on sam, dok je nama bilo u interesu da imamo bilo kakav uvid u unutarnje odnose u vlasti, s kojom smo se stalno svađali i koju smo žestoko kritizirali.
I tako smo dr. Sanader i ja počeli relativno redovito komunicirati: on nam je donosio razne tajne diplomatske planove ili, pak, informacije vezane uz hrvatske odnose s Haaškim sudom, za koje je MVP želio da budu objavljeni, dok smo mi njega uvijek mogli nazvati da provjerimo bilo što iz osjetljive sfere hrvatske unutarnjo-vanjske politike.
Moram priznati da nam baš nikad nije plasirao niti jednu jedinu netočnu informaciju.
Sa Sanaderom sam prvi put ručao u proljeće 1998. godine, u vrijeme osnivanja Jutarnjeg lista.
Naime, utemeljitelji Jutarnjeg prezentirali su projekt novog dnevnog lista brojnim važnim institucijama, uključujući političare u oporbi i političare na vlasti.
Željeli smo se, i prije izlaska prvog broja, nametnuti kao najrelevantniji medij u sferi političkog novinarstva.
Pa smo tako pozvali na ručak ministra vanjskih poslova Matu Granića, koji je sa sobom, u roštiljarnu preko puta Granićeve kuće na Remetama, doveo i Ivu Sanadera; Sanader je i dalje radio kao Granićev zamjenik.
Prema mojim bilješkama, na ručku nismo doznali ništa osobito važno; ministar je još jednom preporučio svog zamjenika kao adresu za svakodnevnu suradnju, a obojica su naglašavali kako je sloboda tiska neobično važna za Hrvatsku, što je bilo neobično čuti u Tuđmanovo vrijeme.
Sanader se nije isticao nikakvim posebnim tezama ili političkim stavovima. Doimao se kao korektan drugi čovjek, koji je pokopao svoje političke ambicije.
Možda je to bilo zato što su njegove stvarne političke ambicije bile privremeno srušene (ovdje privremeno znači za vrijeme Tuđmanova života), poznatim i izmišljenim homoseksualnim skandalom, zbog kojeg je Ivo Sanader izgubio posao u Tuđmanovu uredu.
Naime, dr. Sanader, koji se u HDZ bio učlanio početkom devedesetih, u prvih pet godina svoje političke karijere nije igrao osobito prominentnu javnu ulogu (iako je neko vrijeme bio zauzimao manje važno ministarsko mjesto u jednoj od Tuđmanovih Vlada).
Međutim, u jednom trenutku, kako bi, valjda amortizirao frakcijski rat u stranci, predsjednik Tuđman ponudio je Sanaderu, koji nije pripadao ni Šuškovoj, ni Šarinićevoj, ni Valentićevoj grupi, da preuzme mjesto predstojnika Ureda predsjednika Republike.
Radilo se i o značajnoj počasti, ali i o prvom Sanaderovu dodiru s velikom, stvarnom političkom moći. Predstojnik Ureda predsjednika bio je, uz ostalo, i tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost, famoznog VONS-a, najvažnijeg političkog tijela u Tuđmanovoj Hrvatskoj, s mnogo većim realnim ovlastima i od Vlade i od parlamenta.
Sanader je ponosno prihvatio posao, da bi ga izgubio poslije manje od godinu dana.
Naime, tjednik Gloria, koji je onda još bio izlazio na roto papiru, i koji su u prvoj polovici 1996. godine uređivala dva muškarca bez osjećaja za finese, u najgorem je tabloidnom stilu objavio da je Sanader homoseksualac.
Tim je tekstom Sanaderova karijera kod Tuđmana bila završena (premda ga predsjednik nije odmah otpustio), a Glorijini su urednici smijenjeni zbog objavljivanja neprovjerene i netočne informacije (što je dovelo do imenovanja sadašnje glavne urednice Glorije, koja je taj, u ono doba polubulevarski list, pretvorila u ugledni i uvjerljivo najuspješniji hrvatski tjednik).
Sam je Sanader kasnije govorio kako je plasiranje takvih glasina o njemu organizirao Ivić Pašalić, ondašnji Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku.
Prema našoj internoj istrazi, Sanader je ustvari bio optužen da je gay na temelju tračeva prijatelja Glorijinih urednika.
Naposljetku, transkripti razgovora iz Ureda predsjednika, koje Jutarnji list posjeduje, a u kojima, primjerice, Franjo Tuđman i Hrvoje Šarinić razgovaraju o Ivi Sanaderu, pokazuju kako su glasine o Sanaderovoj navodnoj seksualnosti širili i neki sasvim drugi političari iz HDZ-ova vodstva, ideološki i interesno suprotstavljeni ozloglašenom Tuđmanovu savjetniku.
Sredinom devedesetih godina dr. Sanader odradio je ponešto ne posve nevažnih poslova za dr. Tuđmana.
Sanader je tako suorganizirao prvi veliki raskol u HSLS-u 1997. godine. Bio je pozvao na ručak, u Klub književnika, ondašnjeg predsjednika HSLS-a Vladu Gotovca, te ga je obavijestio kako predsjednik Tuđman predlaže da HDZ i HSLS počnu razgovarati o koaliciji.
Sam Gotovac nije odmah odbio Tuđmanovu ponudu, a HDZ je informaciju o tom razgovoru prenio medijima, što je izazvalo šok i zgražanje na hrvatskoj oporbenoj sceni. Gotovac je na kraju optužio Budišinu frakciju HSLS-a da ona želi koaliciju s HDZ-om, što je sve dovelo do konačnog raskida suradnje Dražena Budiše i Vlade Gotovca.
No, usprkos takvim, povremenim specijalnim zadacima, i usprkos mjestu zamjenika u Ministarstvu vanjskih poslova, Ivo Sanader spadao je, objektivno, u drugu ligu HDZ-ovskih političara, što ga je snažno frustriralo.
Uostalom, Sanader je još 1993. godine u jednom novinskom intervjuu bio izjavio kako se nada da će uskoro postati ministar vanjskih poslova, jer se znalo da je tadašnji šef diplomacije, dr. Zdenko Škrabalo, predstavljao tek prijelazno rješenje.
Pa ipak, pet godina kasnije, usprkos jasno iskazanoj ambiciji, Sanader je obavljao drugorazredni posao i to u resoru koji je sve više gubio na značenju, jer je Hrvatska, krajem devedesetih, svjesnom Tuđmanovom protuzapadnom politikom, odlazila u duboku međunarodnu izolaciju.
Ondašnji Sanaderov drugorazredni politički status možda je najbolje došao do izražaja u drugoj polovici 1999. godine, kada je smrt predsjednika Tuđmana već bila postala pitanje datuma.
Vodeći ljudi Hrvatske demokratske zajednice u to su vrijeme počeli organizirati interne sastanke, kako bi se dogovorili tko će poslije Franje Tuđmana preuzeti vodstvo stranke, i tko će se ispred HDZ-a kandidirati na izborima za predsjednika Republike.
Na tim su sastancima redovito sudjelovali Mate Granić, Vladimir Šeks, Jure Radić, Nikica Valentić i Ivić Pašalić.
Sanadera, kasnijeg predsjednika HDZ-a, nitko nije zvao na konzultacije o budućnosti stranke, jer nitko od HDZ-ovih čelnika nije vjerovao u njegovu političku težinu i potencijal.
Činjenica da se vodstvo HDZ-a zapravo nije uspjelo dogovoriti ni o Tuđmanovu nasljedniku na čelu stranke, niti o kandidatu za predsjednika Republike (pa je tako Vladimir Šeks javno sabotirao predsjedničku kampanju dr. Mate Granića, dok stranka nije htjela platiti troškove Granićeve kampanje), otvorila je prostor za početak ispunjavanja Sanaderovih političkih ambicija, poslije cijelog desetljeća na listi čekanja, s iznimkom kraćeg razdoblja što ga je Ivo Sanader proveo na dužnosti predstojnika Ureda predsjednika Republike.
Kao što se tijekom devedesetih uglavnom nalazio u drugorazrednom političkom položaju, Ivo Sanader, također, nije sudjelovao u HDZ-ovoj prvobitnoj raspodjeli društvenih bogatstava.
Sanader nije dobio veliki državni stan za mali novac, poput, recimo, Vladimira Šeksa (i mnogih drugih).
Sanader nije privatizirao društvenu vilu za mali novac, poput obitelji Tuđman.
NNajvažnije je, međutim, da Sanader ni na koji način nije participirao u distribuciji pravog, potencijalnog velikog bogatstva, dakle u podjeli suvlasništva nad raznim društvenim tvrtkama.
Istražitelji sumnjaju da Ivo Sanader jest uzeo određeni novac, u koruptivnim okolnostima, sredinom devedesetih godina. Taj se novac povezuju s kupnjom prvo jednog, a zatim i ostalih stanova u lijepoj kući u sjevernom dijelu Zagreba.
Sanader, koji nije odrastao u bogatoj obitelji - naprotiv - a koji je uvijek bio jako, jako ambiciozan, te volio dobar život i materijalne vrijednosti, promatrao je kako ljudi iz njegove društvene okoline odjednom postaju suvlasnici velikih tvrtki, vrijednih građevinskih zemljišta, te kako dobivaju višemilijunske kredite pod iznimno povoljnim uvjetima, dok je njega, ponavljamo, ta prva distribucija društvenog bogatstva bila mimoišla.
Tako je Ivo Sanader Tuđmanovu smrt, HDZ-ov izborni poraz i kasniji početak raspada stranke, dočekao s golemim, neispunjenim političkim, ali i financijskim ambicijama: jest da je živio u lijepom stanu u elitnom dijelu grada, jest da je vozio manji, srebrni Mercedes, jest da je posjedovao solidnu kolekciju slika domaćih autora, ali što je sve to spram golemog građevinskog zemljišta što ga je, primjerice, general Praljak uspio dobiti na Radničkoj cesti?
Ivo Sanader prvo je, razumljivo, počeo ispunjavati svoje političke ambicije: da bi realizirao i materijalne, morao je ne samo doći na vlast, nego i učvrstiti vlast.
Hrvatska demokratska zajednica izborni je poraz dočekala, začudo, posve nespremna.
Umjesto da se razne stranačke frakcije što čvršće povežu, stranka se doslovno počela raspadati, kako zato što je bila bez vođe, tako i zbog dubokih ideoloških i interesnih sukoba unutar njena vodstva.
Sanader jest, i to godinama, imao velike političke ambicije, ali nikad nije posjedovao jasan ideološki, svjetonazorski i politički profil.
Radilo se, primjerice, o čovjeku iz naglašeno katoličke obitelji, koji je, međutim, neko vrijeme živio i od trgovanja fotografijama golih žena.
Radilo se o čovjeku navodno jakog nacionalnog naboja, koji je, među ostalim s Antom Stamačom, bio uredio i antologiju hrvatske ratne lirike, ali koji gotovo nikada privatno, a i vrlo rijetko javno, nije naglašavao svoje hrvatstvo.
Radilo se o čovjeku koji je tijekom devedesetih redovito posjećivao Milana Vukovića, suca ultranacionalne orijentacije, da bi u dvijetisućitim zaboravio i na Vukovića i na njegove političke stavove, koje je navodno bio odobravao.
Radilo se o političaru koji je samoga sebe smatrao žrtvom urote desne, nacionalističke HDZ-ove frakcije, ali koji se u devedesetim godinama nije uspio približiti “liberalnim” HDZ-ovim grupama.
Sanader je početkom 2000. godine još bio čovjek bez specifičnih političkih i ideoloških svojstava, što mu je, pak, gotovo presudno pomoglo u bitki za mjesto predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.
“Šeks i Bebić najvažniji su ljudi u HDZ-u”, govorio mi je Sanader tijekom jednog ručka krajem 2001. godine, kada se spremao definitivno pobijediti Ivića Pašalića na stranačkoj konvenciji što se održavala u proljeće 2002.
Sanader je, kako znamo, uistinu i pobijedio na tom izbornom stranačkom kongresu i uz potporu, a možda i nelegalnu pomoć Branimira Glavaša, kojeg je kasnije, opravdano, poslao u zatvor.
Definitivno preuzimanje vlasti u HDZ-u omogućilo je Ivi Sanaderu da se napokon ideloški formira, i da počne mijenjati Hrvatsku demokratsku zajednicu.
U to je doba Ivo Sanader postao uvjereni eurofil, što mu i nije bilo teško, s obzirom na njegov kulturni background, poznavanje više jezika, francuski doktorat, školovanje u Austriji i Italiji.
Sanader je znao da Hrvatska, kao zemlja kojoj su Europska Unija i NATO prirodno strateško usmjerenje, više ne može trpjeti zastarjeli nacionalizam iz devedesetih, pa je odlučio da u svojoj euroideologiji mora biti znatno radikalniji od Ivice Račana.
Da bi proveo političku reformu HDZ-a, Sanader je prvo morao osigurati jednoglasnu podršku u stranačkom vrhu: tu je potporu osigurao zahvaljujući, prije svega, Vladimiru Šeksu kojeg je uvjerio da će baš on biti drugi čovjek u državi, pa Luki Bebiću, koji ionako naginje ljevici, pa Miomiru Žužulu, još jednom političaru bez specifičnih uvjerenja, ali prozapadno orijentiranom, te, naposljetku, zahvaljujući Jadranki Kosor, koja ga je, kako je i sama priznala, svojedobno bezuvjetno slijedila, te dr. Andriji Hebrangu.
Slučaj Hebrang osobito je zanimljiv, jer je poznato kako je između Sanadera i Hebranga vladala stalna napetost, budući da dr. Sanader nije želio podržati dr. Hebranga, kada se ovaj kanio kandidirati za predsjednika Republike.
S druge strane, Sanader ne samo da je često javno branio Hebranga, nego je u privatnim razgovorima objašnjavao kako mu je Hebrang, zapravo, jedan od najvažnijih suradnika, budući da je on jedini preostali član HDZ-ova vodstva, koji “drži desnicu u stranci”.
Naravno, da bi stekao punu kontrolu nad HDZ-om, Sanader je iz stranke izbacio čitav niz Pašalićevih suradnika i sljedbenika, dok je one preostale, poput dugogodišnjeg ministra financija Davora Šukera, trajno pridobio na svoju stranu.
Pošto je Sanader preuzeo potpunu vlast u stranci, projekt “europskog “ HDZ-a mogao je krenuti. I uistinu, Sanader je u ljeto 2002. godine ponudio veliku koaliciju Ivici Račanu i SDP-u, što je šokiralo hrvatsku javnost.
Nacionalističku retoriku starog HDZ-a zamijenila je Sanaderova retorika ljudskih prava i europskih ciljeva Republike Hrvatske, a u intervjuu za Financial Times, koji je bio izašao oko izbora 2003. godine, predsjednik HDZ-a decidirano je bio rekao kako radije pristaje na gubitak dijela birača, nego na kompromis kada je riječ o elementarnim demokratskim pitanjima.
Mjesec dana kasnije uslijedio je famozni “Hristos se rodi”, o čemu su brujali brojni europski mediji, a zatim i Sanaderov posjet istarskim Talijanima, gdje je, naravno, tada već novi predsjednik Vlade govorio uglavnom na talijanskom, hvalio talijanski doprinos istarskom identitetu, te dobio golemi aplauz.
Svi su prethodni HDZ-ovi lideri Istru napuštali uz bučne zvižduke. Sanaderov projekt europskog i tolerantnog HDZ-a imao je, međutim, jednog neugodnog, premda ne javnog ideološkog protivnika: dr. Mirjanu Sanader.
U kasno ljeto 2003. godine, nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora, Mirjana i Ivo Sanader došli su na večeru u moju ondašnju kuću.
Poslije nekoliko boca vina razgovor je krenuo u neobaveznijem smjeru, ali se i dalje vrtio oko politike, pa se tako, nužno, često spominjao i aktualni premijer, predsjednik SDP-a Ivica Račan.
U jednom je trenutku gospođa Sanader žestoko napala svog supruga zbog preblagog odnosa prema Račanu: ona je smatrala da bi Sanader i HDZ trebali što žešće napadati Račana i SDP te da je Sanader počinio golemu pogrešku kada je progovorio o mogućem koaliranju sa SDP-om.
Gospođa Sanader takav svoj napad na Račana nije obrazlagala taktičkim interesima HDZ-a prije izbora, nego je koristila one protuesdepeovske argumente, kojima se služe niskonakladne ultradesne novine, ili, pak, slabiji HDZ-ovi saborski zastupnici. Govorila je, dakle, o tome da je SDP i dalje komunistička stranka, da je Račan samo stari boljševik kojemu ne treba ništa vjerovati, te da bi Sanader trebao učiniti sve kako bi SDP maknuo s hrvatske političke scene.
Možda je bila samo riječ o dalmatinskom temperamentu, ali, stekao se dojam da je gospođa Sanader pucala od mržnje prema konkurentskoj stranci i njenom lideru.
Ivo Sanader, ne želeći se valjda svađati u društvu, samo je šutio i uglavnom gledao u pod.
Jednom drugom prigodom, kada se u stanu Sanaderovih raspravljalo o potencijalnim HDZ-ovim kandidatima za predsjednika Republike, netko je bio spomenuo Nikicu Valentića, kao popularnog, komunikativnog političara, koji nije bio uključen ni u kakve recentnije stranačke sukobe, i koji može imati uspjeha i u nehadezeovskom segmentu biračkog tijela, što je, naravno, presudno za pobjedu na predsjedničkim izborima.
Mirjana Sanader opet je reagirala vrlo grubo, izgovorivši kraću paskvilu protiv Valentića, s poantom da se tog “prijetvornog čovjeka” nikada više ne smije pustiti ni blizu HDZ-ovu vrhu.
Kod samog se Sanadera, srećom, barem u vrijeme dolaska na vlast, nisu osobito osjećala njegova kućna desna skretanja.
Dapače, Sanader je postao odlučni, liberalni europragmatik, koji nipošto ne bi dopustio da se bilo što ispriječi na njegovu putu do što većeg uspjeha.
Sanaderova je ambicija, poslije godina i godina frustracija, sustezanja i teških političkih borbi napokon bila eksplodirala.
Koliko se Sanader pragmatično ponašao na svom konačnom putu do velikog uspjeha, dobro svjedoči danas već zaboravljena epizoda s Hrvatskom strankom prava, koja je postigla solidan rezultat na parlamentarnim izborima 2003. godine.
Sanader je, kako bi ojačao parlamentarnu većinu, bio dogovorio koaliciju s HSP-om, koja je podrazumijevala i jedno od važnijih ministarskih mjesta za tu stranku.
Europska Unija odmah je izjavila, preko svojih veleposlanika u Zagrebu, da je bilo koja hrvatska Vlada, koja koalira s HSP-om, za Europu posve neprihvatljiva.
I tako se Ante Đapić i Slaven Letica, koji je u ono vrijeme surađivao s HSP-om, nisu uspjeli izboriti za ministarsko mjesto za Hrvatsku stranku prava.
Prve dvije godine Sanaderove vlasti protekle su u znaku njegova potpunog trijumfa na hrvatskoj javnoj sceni: gotovo cjelokupna hvatska javnost pozdravljala je i pomirbu sa Srbima, i prvu odlučnu policijsku akciju protiv Hrvoja Petrača i njegove kriminalne skupine, a onaj odgovorniji dio javnosti žestoko je podržao i uhićenje Ante Gotovine, čime je, zapravo, počeo stvarni proces ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.
Kada je riječ o Gotovininu uhićenju, mnogi su Sanaderu predbacivali licemjernost, pozivajući se na njegov famozni govor na splitskoj Rivi 2001. godine, na velikom mitingu protiv Račanove Vlade i Haaškog suda, kada je Ivo Sanader istupio protiv uhićenja hrvatskih generala osumnjičenih za ratne zločine.
Međutim, da Sanader na Rivi nije rekao ono što je rekao, vjerojatno nikada ne bi pobijedio u borbi za punu i čvrstu vlast u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
I dok je Sanader, dakle, uživao u podršci hrvatske javnosti, kao i u međunarodnim pohvalama (njemački socijaldemokrat Martin Schulz nedavno je kazao kako su brojni strani političari bili iskreno impresionirani Ivom Sanaderom), sve moćniji premijer tajno je počeo stvarati svoj paralelni financijski svijet.
Danas je sasvim vidljivo kako su glavnu ulogu u tom svijetu imale državne tvrtke, koje je Sanader pretvorio u permanentne izvore financiranja, kako za osobne, tako i za stranačke potrebe.
Prvi sam put svjedočio Sanaderovu vrlo specifičnom interesu za stanje u državnim tvrtkama negdje u kolovozu 2005. godine u Washingtonu, kada je hrvatski premijer, i to pred dvadesetak ljudi, tijekom jedne večere u Georgetownu, hladno kazao kako neće dopustiti da policija i tužilaštvo istražuju slučaj Brodosplit: Državno je odvjetništvo već onda raspolagalo priznanjem glavnog aktera tog slučaja, da je nekoliko milijuna Brodosplitovih eura završilo u crnim fondovima Hrvatske demokratske zajednice.
Sanader se u ono vrijeme osjećao toliko moćnim, da se usudio, kako je javnosti sada poznato, da gotovo javno zahtijeva od direktora državnih firmi da surađuju s Fimi-Medijom, čime je uspostavljen sustav trajnog ilegalnog osiguravanja novca.
Kako ni to, očigledno, nije bilo dovoljno, Sanader je, prema iskazu vrlo dobro upućene osobe, pripremajući se za lokalne izbore 2009. godine, zahtijevao od direktora zagrebačkih javnih poduzeća da doniraju veće svote novca za Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Dio novca donosio se u stranku u gotovini.
Ivo Sanader bio je, dakle, uoči izbijanja velike krize na vrhu svoje karijere, i pred ispunjavanjem svih mogućih ambicija: posjedovao je golemu političku moć, stvorio je paradržavnu financijsku organizaciju, koja je služila njemu osobno, ali i njegovoj stranci, te je uživao u značajnom međunarodnom uspjehu.
No, istodobno s uspjehom, moći i novcem, Sanaderov se sustav počeo urušavati, kako na osobnoj, tako i na raznim političkim razinama.
Kada se osjećate odveć moćno, nužno upadate u greške, koje postaju sve veće i veće.
Jedna od većih Sanaderovih pogrešaka bila je promjena odnosa prema Vladimiru Šeksu.
Sanader i Šeks sukobili su se zbog slučaja Glavaš, kojeg je Sanader želio riješiti, znajući da Hrvatska ne može računati na napredak u pregovorima s Europskom Unijom dok ne raščisti s vlastitim ratnim zločinima.
Šeks je, pak, iz raznih razloga štitio Glavaša.
Sanader je bio toliko iziritiran Šeksovim postupcima, da je u jednom trenutku, opet u većem društvu, i opet, zanimljivo, u Washingtonu, bio kazao da će Vladimira Šeksa, osnivača HDZ-a i aktualnog predsjednika parlamenta, naprosto izbaciti iz stranke ako mu se on još samo jednom javno suprotstavi.
Sanaderova je prijetnja, naravno, došla i do Šeksa, a kasnije je objavljena u ovim novinama.
Od tada je Šeks duboko zamrzio Sanadera, što se pokazalo važnim u Sanaderovu pokušaju da u siječnju 2010. godine ponovno preuzme vlast u HDZ-u.
Sanderov je stranački udar onemogućio, prije svih, Vlado Šeks. Sanader je, pun moći, u drugoj polovici dvijetisućitih, počeo gubiti nadzor nad svojim javnim postupcima, što je sve eksplodiralo kupnjom višemilijunskog BMW-a, kojeg je pod pritiskom javnosti morao vratiti.
No, BMW je, čini se, bio samo najvidljiviji segment novog Sanaderova javnog životnog stila, koji se drastično razlikovao od vremena kada nadolazeći predsjednik HDZ-a nije imao čime platiti ručak u Esplanadi.
U kasnu jesen 2007. godine Sanader je počeo drastično mijenjati svoju političku retoriku.
U izbornoj se kampanji vratio parolama Tuđmanova nacionalizma, pa čak i pod cijenu europskih kritika: danas je sasvim očigledno da Sanader naprosto nije mogao dopustiti da izgubi izbore, jer bi izborni poraz označio ne samo početak raspada njegova paradržavnog financijskog sustava, nego i otvaranje svih onih procesa, koji su, naposljetku, doveli do Sanaderova današnjeg, pritvoreničkog statusa.
U izbornoj je bitki Ivo Sanader pametno iskoristio brojne strateške i taktičke pogreške SDP-a, ali je i sklopio novi savez između Crkve i HDZ-a, što ga je platio sa sedamdesetak milijuna kuna.
Naime, upravo je toliko novca Sanaderova Vlada bila donirala Crkvi usred predizborne kampanje 2007. godine. Sanader je, nadalje, skopio čvrsto savezništvo s Milanom Bandićem, te je činio sve kako bi onemogućio koaliciju SDP-a i HNS-a: Sanader je u tome išao toliko daleko, da je privatno govorio kako se on zapravo dogovorio s Ratkom Čačićem o HNS-ovoj kampanji “Čačića za premijera”, koja je izazvala strahovito nezadovoljstvo u SDP-u.
Premda je uspio pobijediti na izborima 2007. godine, Sanaderova je karijera krenula nezaustavljivo prema dolje.
Na međunarodnom planu, Sanaderu se dogodio slučaj zastoja pregovora zbog Slovenije, koji on naprosto nije htio riješiti.
Slovensku je blokadu, na kraju, ukinula Europska zajednica. Nekoliko dana prije Sanaderove ostavke bio sam na ručku kod zagrebačkog veleposlanike zemlje koja je u ono vrijeme bila predsjedala Europskom Unijom.
Za stolom je sjedilo još nekoliko diplomata iz zemalja članica EU. Obavijestili su me kako su Slovenci, pod američkim i europskim pristikom, napokon odustali od blokade, i kako će se Sanader i Pahor, štogod mislili jedan o drugom, morati dogovoriti do kraja ljeta.
Na unutarnjem planu, Sanader više nije mogao isporučivati nikakve stvarne rezultate: njegova je Vlada bila posve nespremna da se suoči s ekonomskom krizom.
Na javnom planu, Sanader je uspijevao šarmirati sve manje i manje ljudi, a teški porazi na lokalnim izborima u gotovo svim većim hrvatskim gradovima pokazali su da njegovo vrijeme polako prolazi. Napokon, na paradržavnom, kriminalnom planu, Sanader je, tako se barem čini prema dosad poznatim navodima Državnog odvjetništva, uzimao sve više i sve neopreznije.
Kada sam zadnji put razgovarao s njime, u proljeće 2009. godine, gledao je u pod, djelovao je strašno umorno i pesimistično, te se služio gotovo nesuvislim frazama. U jednom je trenutku Mladenu Plešeu i meni doslovno bio rekao: “Ako vi želite pristati na slovenske zahtjeve, uđite onda u ovaj ured i preuzmite vođenje države. A ja ću se lijepo povući”.
Otprilike dva mjeseca kasnije Ivo Sanader povukao se iz politike.
Moja se prva teza, za koju i danas postoji dosta argumenata, svodila na to da je Sanader otišao zato jer više nije mogao nadzirati istrage protiv svojih bliskih suradnika, što je najbolje došlo do izražaja na slučaju afere Kamioni, zbog koje je Berislav Rončević, Sanaderov ministar vojske i policije, na kraju osuđen na zatvorsku kaznu.
Sanader, naprosto, više nije mogao štititi vodstvo HDZ-a od vala nadolazećih skandala, pa je morao otići.
Tada još nisam znao da je on, osobno, u samom srcu hrvatske korupcijske hobotnice; da je, dakle, za sebe uzimao velike svote novca.
No, nekoliko mjeseci poslije Sanaderove ostavke, u svoj me ured pozvao veleposlanik jedne neeuropske zemlje, koji mi je doslovno bio rekao: “Naše službe imaju snažne inidicije da je vaš premijer morao otići zbog međunarodnog pritiska. Naime, jedna moćna europska političarka zahtijevala je da se povuče, jer će u suprotnom njena zemlja pokrenuti istragu protiv dr. Sanadera, zbog korupcije u dvije velike banke”.
Ova je informacija, nažalost, zasad neprovjerljiva, pa smo stoga izostavili imena. No, s obzirom na dosadašnji razvoj događaja u kriminalno-političkom slučaju Ive Sanadera, ne čini se nevjerodostojnom. Naprotiv.
Političku ostavštinu Ive Sanadera već je danas relativno lako ocijeniti.
S jedne strane, on jest radikalno promijenio i HDZ i hrvatsku državnu politiku: HDZ više nikad neće biti ona starinska Tuđmanova ultranacionalistička stranka, a eurofilija, sa svime što se uz nju podrazumijeva, pretvorila se u službenu hrvatsku politiku.
S druge strane, Ivo Sanader uspostavio je izrazito koruptivni model vladanja, koji je dugoročno onesposobio državni aparat da upravlja zemljom, i koji je, također dugoročno, poništio povjerenje građana u državne i političke institucije.
Naposljetku, Ivo Sanader ostavio je Hrvatsku ekonomski posve nespremnom: on se sam nije upuštao niti u jednu od strukturalnih ekonomskih i socijalnih reformi, nego je, naprotiv, drastično povećao proračun te, istodobno, otjerao strane investitore i spriječio otvaranje novih radnih mjesta.
Danas se čini kako je Ivica Račan bio u cijelosti u pravu, dok je, zadnjih mjeseci svoga života, Sanaderovu vladavinu ocjenjivao gotovo isključivo najneugodnijim pridjevima. Kada sam ga jednom posjetio u njegovu novom stanu u Boškovićevoj, Račan je održao polusatni solilokvij o svim mogućim aspektima Sanaderova lošeg utjecaja na politički i ekonomski život u Hrvatskoj. Prema bilješkama koje sam vodio, završio je sljedećim rečenicama: “Sanader je, usprkos pojedinim zaslugama, ovu zemlju uveo u najdublju crnu rupu. Šteta što to još nitko ne vidi. Ali, sve će se vidjeti za godinu dana, kada mi osvojimo vlast”.
Ivica Račan umro je u travnju 2007. godine. Tri godine kasnije, premda je Hrvatska demokratska zajednica ostala na vlasti, Račanovo se proročanstvo počelo ispunjavati.
Na osobnoj razini, priča o Ivi Sanaderu uistinu jest priča o posljednjem i najvećem hrvatskom tajkunu.
Sanader je prema vrhu krenuo s drugorazrednog, rezervnog, gotovo autsajderskog položaja da bi stekao i ujedinio golemu političku i ekonomsku moć, te ilegalno, na račun svoje korporacije, u njegovu slučaju Republike Hrvatske, došao do značajnog privatnog bogatstva (ako su optužbe protiv Ive Sanadera točne).
Da bi, na kraju, baš kao tajkuni iz devedesetih godina, završio u bijegu, pa u zatvoru.