NOVINARSKO PODZEMLJE

Mogu li kriminalci, propali špijuni, ustašofili i loši tajkuni zauzeti hrvatske medije?

    AUTOR:
    • Davor Butković

  • OBJAVLJENO:
  • 18.09.2010. u 19:03

Boris Kovačev/CROPIX

Za početak, kviz. Vjerujete li da je Franjo Gregurić, bivši predsjednik Vlade RH, glavni šef balkanskog heroinskog i kokainskog kartela?

Vjerujete li da je Tomislav Karamarko, hrvatski ministar unutarnjih poslova, naslijedio Franju Gregurića na mjestu šefa balkanskog heroinskog kartela, kojim Karamarko sada upravlja skupa sa stanovitom braćom Osmani s Kosova?

Vjerujete li da je Ivo Sanader (štogod inače javnost mislila o njemu) iz trezora Hrvatske narodne banke ukrao dvadesetak tona zlatnih poluga?

Sve ove ekscentričnosti/ludosti (usput govoreći, HNB nikada nije raspolagala ni sličnom količinom zlata) karakterističan su dio sadržaja pojedinih hrvatskih, srećom, posve niskonakladnih medija.

Sanader i zlatne poluge

Ovdje se, naime, ne radi o uredničkim pogreškama, koje se dešavaju svima koji se bave vijestima: ovdje je, naprotiv, riječ o naslovima i tekstovima koji su konzekventni, dapače suštinski element uređivačke politike onoga što, bez ustezanja, možemo nazvati hrvatskim medijskim podzemljem.

Hrvatsko je medijsko podzemlje danas, srećom, na samom dnu, gdje logično i pripada. Nitko u hrvatskoj javnosti ni na trenutak nije povjerovao u priču kako su Gregurić i Karamarko šefovi balkanskog heroinskog kartela: čak ni najgorči Sanaderovi neprijatelji nisu ni pokušavali eksploatirati “informaciju” o tome da je bivši premijer davno prije nego što je pobjegao s posla ukrao 20-ak tona zlatnih poluga.

Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci nazočimo neobičnom i društveno opasnom procesu, da se pojedini glavni protagonisti medijskog podzemlja približavaju informacijskom mainstreamu.

Margetić s margine

Tako je, primjerice, srpski tjednik Novosti u prošlom broju, hladno, kao da prenosti izlaganje Milorada Pupovca, citirao tvrdnje Domagoja Margetića o aferi Hypobanka. A jedna od urednica programa Hrvatska uživo htjela je s Margetićem na televiziji razgovarati o Hypu, pa je, kada joj to nije uspjelo, optužila HTV za cenzuru, što je Index (dakle, ovdje su svi protagonisti pripadnici čistog mainstrema) prenio.

Domagoj Margetić autor je tvrdnje da su Franjo Gregurić i Tomislav Karamarko šefovi balkanskog heroinskog kartela. Kako je moguće da čovjek koji, na svom portalu, Necenzurirano.com, objavljuje takve ludosti odjednom postaje vjerodostojni svjedok za HTV i za Novosti?! Pretpostavljamo kako se radi prije svega o tome da urednici oba medija ne poznaju kontekste i ne znaju tko je čovjek kojem su poklonili određeno povjerenje u jednoj od najvažnijih hrvatskih afera.

Domagoj Margetić, bivši ultradesničar, dečko koji se izdavao za najradikalnijeg hrvatskog nacionalista, već se dugo godina mota po marginalnim hrvatskim medijima.

Oni desne orijentacije svojedobno su ga slavili kao žrtvu sudskih i policijskih progona.

Margetić je, među ostalim, sudjelovao i u organiziranju demonstracija u korist Borisa Mikšića, kada je taj nevjerojatni politički opsjenar pokušavao uvjeriti javnost da mu je ukradena šansa, da se na predsjedničkim izborima 2005. godine natječe u drugom krugu.

Margetić, naravno, nema nikakav profesionalni pedigre.

Jedino što ga izdvaja od niza drugih pronositelja trećerazrednih obavještajnih podvala jest nešto veći stupanj upornosti. I spremnost na razmjerno brzu promjenu strana. Donedavno radikalni nacionalist, sada se, naime, na vlastitom portalu predstavlja kao povjerenik direktora srpskog državnog Centra za bezbednost! Nećemo se, naravno, baviti teorijama zavjere i tvrditi da je bilo kome u srpskoj državnoj sigurnosti stalo da se bilo gdje objavi kako su bivši hrvatski predsjednik Vlade i sadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova zapravo šefovi heroinskog kartela (u čemu im pomažu dva zla Albanca), ali činjenica jest da je tu informaciju objavio baš g. Margetić, sadašnji samoproklamirani suradnik beogradskog sigurnosnog aparata. Apsolutno je nevjerojatno da bilo koji ozbiljni medij - HTV to mora pokušavati biti po definiciji, dok se Novosti donekle trude - uzima Magetića kao vjerodostojnog svjedoka ili suradnika. Margetićev najnoviji slučaj karakterističan je primjer pokušaja infiltracije medijskog podzemlja u medijski mainstram.



Crno doba tabloida

Najnovija hrvatska povijest pamti, međutim, i mnogo gore slučajeve. Dapače, u jednom su razdoblju Tuđmanova režima obavještajno-podzemni listovi predstavljali dio najstrože srednje struje hrvatskog informativnog prostora. Radi se, naravno, o Slobodnom tjedniku Marinka Božića, i o nečemu što se zvalo Imperijal, i također je izlazilo u tjednom ritmu.

Marinko Božić, čovjek velikog tabloidnog talenta i potpune moralne beskrupuloznosti, početkom devedesetih prodavao je preko 250 tisuća primjeraka Slobodnog tjednika. ST je bio brutalni, doslovno ubilački politički tabloid, kakvog Hrvatska nikada, poslije Božićeve smrti, srećom nije morala podnositi.

Marinko Božić objavljivao je liste nepoželjnih hrvatskih Srba, čija su se tijela kasnije pronalazila po raznim šumama i rijekama. Marinko Božić objavljivao je liste navodnih nelojalnih Hrvata, koji su se, poslije izlaska ST-a, katkad odlučivali na samoubojstva.

Marinko Božić do te je mjere glorificirao Branimira Glavaša da je jednu od žrtava famozne Garaže na naslovnici svojedobno objavio kao atentatora na Glavaša!

Božić, danas mi se čini, nije imao nikakvih političkih ambicija. Njemu je, naprosto, trebala golema količina novca - velik dio trošio je na kokain - te je bio spreman učiniti baš sve da proda što više primjeraka Slobodnog tjednika. Božić je bio na izravnoj, ali uglavnom anonimnoj vezi s nekima od važnijih Tuđmanovih suradnika - od šefa tajne policije Josipa Manolića (koji je u prvim ratnim godinama napamet znao naklade svih hrvatskih novina) do pojedinih savjetnika predsjednika Tuđmana.

Rat HDZ-ovih frakcija

Božić i ST kratko su trajali. Već početkom 1992. naklada je počela padati, a Božić je pokušavao svom doslovno krvavom tabloidu pridati stanoviti dignitet. Kako su hrvatski političari s jedne strane, beskrajno naivni, a s druge, beskrajno željni pažnje, Božić je čak uspio nagovoriti jednog Vladu Gotovca da povremeno piše za ST.

No, ništa nije pomoglo. ST je s vremenom postao nevažan, da bi se s Božićevom smrću prirodno i zauvijek ugasio.

Imperijal je bio mnogo beznačajniji, ali i bitno gadljiviji slučaj do ST-a. U ST-u su se, barem pokušavali baviti produkcijom vijesti, od kojih mnoge nisu bile lažne. Imperijal se, pak, bavio jedino i isključivo lažima, koje mu je serviralo ondašnje vodstvo hrvatskih obavještajnih službi.

U intervjuu za Jutarnji list, u rujnu 1998., Hrvoje Šarinić, ondašnji predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana, javno je rekao kako Imperijal uređuju Ivić Pašalić, Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku, i Markica Rebić, šef vojne kontraobavještajne službe.

Uistinu, jedini Imperijalov zadatak bio je da iz tjedna u tjedan što gore kompromitira političke protivnike desne frakcije HDZ-a, bilo da je riječ o Šariniću, Greguriću i Valentiću ili pak, o Graniću i Sanaderu.

Jedan od urednika Imperijala bio je i Zoran Milanović (ne Zoran Milanović, predsjednik SDP-a), koji je, kasnije, postao vodeći politički komentator Vjesnika.

Između ST-a i Imperijala u hrvatskom se medijskom prostoru pojavljivalo još ponešto obavještajnih listova, koji nisu dugo izlazili, ali koji su uspjeli objaviti najnevjerojatnije budalaštine kako bi kompromitirali svoje političke protivnike.

Jedan takav tjednik, zagrebačka Panorama, svojedobno je tiskao fotomontažu na kojoj je prikazano da je Josip Manolić na svoju kuću u Nazorovoj ulici u Zagrebu, u povodu nekog državnog praznika, bio objesio jugoslavensku zastavu.

Ova se nevjerojatna političko-izdavačka svinjarija dogodila u prvoj polovici devedesetih, u vrijeme žestoke Manolićeve bitke s Gojkom Šuškom i Franjom Tuđmanom.

Prvih pet ili šest godina ovoga desetljeća također je obilježeno povezanošću dijela medijskog mainstreama s podzemljem, ali ovoga puta ne obavještajnim, nego kriminalnim.

Notorna je, čvrsto dokumentirana, činjenica da su jedan tjednik i njegov izdavač bili više nego blisko povezani s Hrvojem Petračem, istaknutim pripadnikom zagrebačkog organiziranog kriminala, koji trenutno služi zatvorsku kaznu negdje između Lepoglave i lokalne bolnice.

Dva modela zloupotrebe

Današnje je stanje, pak, donekle drukčije nego i tijekom devedesetih - kada se medijsko podzemlje zloupotrebljavalo gotovo isključivo u političke svrhe, ali i različito od prve polovice dvijetisućitih kada je glavni eksponent medijskog podzemlja bio vezan uz glavnu struju u zagrebačkom organiziranom kriminalu.

Današnje se stanje, ustvari, može opisati kao kombinacija dvaju modela: medijsko podzemlje u nekim je slučajevima izrazito političko, kao u primjeru zadarskog Hrvatskog lista, u nekim posve kriminalno, kao u pitanju zadarskih Voxa i Regionala, dok se u trećim slučajevima isprepliću ekonomski, politički i obavještajni interesi.

Srećom, niti jedan od eksponenata današnjeg hrvatskog medijskog podzemlja nema baš nikakav nakladni značaj.

Evo, dakle, naklada listova koji se bave političko-obavještajnom ili kriminalnom, ili poslovno-političko-obavještajnom propagandom.

Hrvatski list, kojeg izdaje poduzeće Lux u vlasništvu glavnog urednika HL-a Ivice Marijačića, u kolovozu je zabilježio prosječnu nakladu od 4250 primjeraka.

Splitsko Vrime, u suvlasništvu kontroverznog poduzetnika Vicenca Blagaića, u istom se mjesecu prodavalo u 1300 primjeraka.

Zagrebački politički dvotjednik Objektiv uspijevao je, pak, prodati 1250 primjeraka.

Objektiv je u vlasništvu jedne srpske tvrtke, a u Zagrebu ga zastupaju odvjetnici Mladen Gajski i Mladen Petričević. Ista kompanija u Hrvatskoj izdaje i zabavne magazine Men i Best Shop.



Nerealne ambicije pojedinaca

Naposljetku, zadarski Regional prodaje se, otprilike, od 400 do 500 primjeraka.

Zadarskom je Regionalu većinski vlasnik Reno Sinovčić, lokalni nogometni i riblji trgovac, kojeg policija povremeno hapsi, da bi ga istražni sudac redovito puštao na slobodu.

Ovdje posebno želimo naglasiti da je riječ o kolovoškim nakladama: to je važno zato što su novine, među ostalim, sezonska roba, koja apsolutno najbolje ide baš u kolovozu.

Ako se, dakle, listovi koje smo maločas spomenuli, prodaju u zanemarivnim nakladama od nekoliko stotina do 4250 primjeraka i ako - već i zbog takvih naklada - ti listovi nemaju baš nikakav oglasni potencijal - moramo postaviti samo jedno, krajnje logično pitanje: zašto oni uopće izlaze?

Zašto, dakle, izlaze novine koje stvaraju samo gubitke (a koje ne predstavljaju nikakvu starinsku, uglednu profesionalnu instituciju, koju bi trebalo braniti pod svaku cijenu)?

Kome je u interesu da iz tjedna u tjedan tiska kojekakve minorne naslove, koji nemaju baš nikakvo komercijalno opravdanje? U odgovorima na ova pitanja leži raison d’etre suvremenog hrvatskog medijskog podzemlja.

Sva izdanja što smo ih naveli - kao i Margetićev portal Necenzurirano - postoje, zapravo, isključivo zbog ostvarivanja partikularnih, uglavnom minornih političkih ili gospodarskih interesa, pri čemu, katkad, kao u slučaju Necenzuriranog, služe nerealnim i nerealiziranim ambicijama pojedinih izdavača, novinara i urednika.

Pogledajmo, primjerice, Vrime. Ono je nastalo na platformi blagog dalmatinskog autonomaštva; dakle, na platformi koja je politički propala još u vrijeme stranke koja se zvala Dalmatinska akcija i za koju nitko nikada nije želio glasovati, pa se stranka prirodno ugasila.

Vrime kako Blagaić puše

No, naglašavanje dalmatinske specifičnosti tek je ideološki - u ovom slučaju neuspješno izabrani - okvir, unutar kojeg se povremeno pokušavaju zastupati interesi više nego spornog poduzetnika Blagaića. Ako Blagaić ima nešto protiv Keruma, Vrime će razvaljivati Keruma. Ako se, pak, Blagaić udruži s Kerumom, Kerum će postati dobar momak. Ako Blagaić odluči cijelom svijetu objaviti da je skupio nekoliko stotina milijuna eura za svoj dubrovački projekt Tri sestrice, u koji nitko racionalan ne bi smio vjerovati, Vrime će postati glavni medijski nositelj tog projekta.

Problem je jedino u tome što Vrime - koje novinarski gledajući, katkada uopće nije loše -apsolutno nitko ne čita, što ono nema baš nikakv utjecaj i što Blagaić baca novac na samoiluziju uspješnog promoviranja svojih gospodarsko-političkih interesa.

Objektiv je nešto teži slučaj. Objektiv je u posljednjih nekoliko brojeva počeo izravno promovirati srpsku državnu politiku, u njenom sukobu s WAZ-om (koji jest suvlasnik EPH).

Jutarnji list je, međutim, vrlo suzdržano izvještavao o sukobu WAZ-a sa srpskom vladom - baš da ne bismo ušli u konflikt interesa - dok je Objekitv objavio nekoliko naslovnica na kojima je tvrdio kako je, eto, navodni globalni pad WAZ-a počeo baš u Srbiji.

Ne želeći ulaziti u suštinu sukoba WAZ-a s Borisom Tadićem - da se ne bismo, ponavljam, našli u sukobu interesa - moramo istaknuti kako je uistinu neobično da jedan zagrebački list tako borbeno brani interese i stavove srpske države u njenom sukobu s međunarodnom medijskom kompanijom u kojem je Bruxelles, usput govoreći, bezuvjetno stao na stranu WAZ-a.

Filoustaštvo i špijuni

No, Objektiv čini se, postoji baš da bi ispunjavao takve zadatke. Sasvim sigurno ne izlazi zbog svojih tisuću i nešto prodanih primjeraka.

Hrvatski list najkompliciraniji je slučaj u domaćem medijskom podzmelju. S jedne strane, Hrvatski list je eksplozivna kombinacija patriotizma, filoustaštva i autentične strasti za političkim novinarstvom (Hrvatski list jest objavio neke značajne političke tekstove). Filoustaštvo jest politički stav koji nam se duboko gadi, no tu ostajemo, pretežito, na području sukoba mišljenja.

S druge strane, Hrvatski list duboko je kompromitiran - kako neprofesionalizmom i nepostojanjem bilo kakve novinarske procedure u pisanju i prezentaciji članaka, tako i svojim obavještajnim zaleđem.

U impresumu Hrvatskog lista i danas je admiral Davor Domazet Lošo, svojedobni šef Obavještajne uprave u Ministarstvu obrane.Dugogodišnji bliski suradnik Hrvatskog lista jest i general Markica Rebić, svojedobni šef SIS-a, kontraobavještajne službe Ministarstva obrane.

Admiral Domazet i general Rebić osnivali su, negdje 1996. godine, Grupu za obavještano djelovanje u medijima. Koliko znamo, neki od hrvatskih novinara koji su u devedesetim godinama dobili vojne činove, zaradili su svoje zvjezdice u Grupi za posebno djelovanje.

Naposljetku, glavni feljtonist Hrvatskog lista jest Bože Vukušić, svojedobni agent hrvatske obavještajne službe i član famozne Vukojevićeve Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, koji je u “prethodnom” životu, u Njemačkoj, osuđen zbog teškog kaznenog djela.

Vukušić je sredinom devedesetih izbačen iz hrvatskog obavještajnog sustava.

I dok su Domazet i Rebić pokušavali “strateški” usmjeriti pisanje Hrvatskog lista, Vukušić se godinama razbacivao listama imena navodnih i stvarnih udbaša: na te je liste redovito ubacivao svoje potencijalne neprijatelje ili političke protivnike.

Jednom je, tako, dvojicu dalmatinskih udbaša proglasio stričevima Ive Josipovića.

Kada je Josipović dokazao da se ne radi o njegovim stričevima, Hrvatski list i Vukušić ignorirali su njegov odgovor, te su napali Josipovića zbog njegovih političkih stavova!

Kada je, pak, riječ o čistoj profesionalnoj proceduri, niti jedan list u Hrvatskoj nije objavio toliko netočnih podataka s ciljem kompomitiranja ljudi koji im se ne sviđaju još otkako je Pašalićev i Rebićev Imperijal prestao izlaziti.

Nije niti jedan, ali jest jedan portal: Necenzurirano Domagoja Margetića.

Vijesti na Necenzurirano doimaju se poput: čovjek nikada nije sletio na Mjesec. Ili, Amerikanci su sami srušili Twinse, ili, engleskom vladom upravljaju gušteri prerušeni u ljude. Problem je, međutim, kada se takve vijesti počinju seliti u središnje medije, i to bez ikakva kritičkog cjedila. Još je veći problem kada se proizvođači takvih vijesti počinju tretirati kao regularni medijski djelatnici, čiji glas vrijedi jednako kao i glas bilo koga tko radi u mainstream medijima.

Jedna od glavnih značajki Interneta, onih negativnih, jest da je izbrisao granice između profesionalne i amaterske produkcije vijesti.

Svatko, tko je registrirao portal, može napisati da Barack Obama ima dugi, crni rep, da je papa Benedikt pedofil koji je osobno zlostavljao tisuće djece, te da je iranski predsjednik Ahmedinežad najveći svjetski borac za demokraciju i ljudska prava.

Sve je to okej, dok takve vijesti ostaju u ogradama portala koji ih objavljuju.

Problem nastaje kada očigledne vijesti iz podzemlja dolaze u samo središte informacijskog tržišta.

Treba ih ignorirati

Naravno, posve je nezamislivo da se u centralnim američkim informativnim emisijama (iako je američka politička televizija uglavnom grozna) ozbiljno razgovara s ljudima koji objavljuju takve ludosti: autori evidentno nevjerodostojnih informacija samo su predmet promatranja u drugim medijima.

U Hrvatskoj, međutim, poslije traumatičnih iskustava koje smo imali sa Slobodnim tjednikom, s Imperijalom, kao i s nekim drugim listovima drukčijeg žanra, ali slične svrhe, ponovo se otvara prostor u kojem branitelji teze da je ministar policije zapravo šef heroinskog kartela mogu doći u novine koje bi se željele doživljavati ozbiljno, na televiziju koju se mora, po funkciji u sustavu, smatrati ozbiljnom ili na portale koji se drže ozbiljnima.

Pitanje hijerarhije jedno je od temeljnih pitanja preživljavanja medija. Hrvatsko medijsko podzemlje - povezano s najrazličitijim poslovnim, kriminalnim, političkim i obavještajnim igračima (uglavnom, srećom, drugorazrednim) - primjer je kršenja bilo kakve kvalitativne i etičke hijerarhije u proizvodnji vijesti.

Stoga ga treba ignorirati.

Domagoj Margetić - Čovjek koji na svom portalu tvrdi da su Gregurić i Karamarko šefovi balkanskog heroinskog kartela odjednom je vjerodostojan sugovornik

Bože Vukušić - Glavni feljtonist Hrvatskog lista 90-ih je izbačen iz obavještajne službe. Bio je osuđen u Njemačkoj zbog teškog kaznenog djela

Ivica Marijačić - Glavni urednik Hrvatskog lista, novina koje su objavile netočnih informacija kao nijedna tiskovina nakon gašenja Imperijala

Reno Sinovčić - Većinski vlasnik zadarskog Regionala i nogometni trgovac kojeg policija povremeno hapsi, a istražni ga sudac redovito pušta na slobodu

Izdvajamo