Sredinom prosinca posjetio sam na poziv zaklade “Friedrich Ebert” Zagreb. U njemu sam imao priliku razgovarati s nekoliko osoba koje su bile dobro upućene u ono što se događa u Hrvatskoj. Prvo što čovjek koji je došao u ovu zemlju primjećuje jest sveprisutna rezignacija. Svi traže rješenje za nastalu situaciju, a ne mogu ga naći. Vlada stoji na mjestu (iako postoji opasnost da će se situacija nakon četiri godine recesije dodatno pogoršati), nezaposlenost je sve veća, a mnogi mladi ljudi razmišljaju o odlasku iz Hrvatske.
To što se sada događa u Hrvatskoj po mnogo čemu je tipično za zemlje jugoistočne Europe. Jednako za one koje su članice Europske unije (Hrvatska je 1. srpnja postala članicom EU), kao i za one koje se nadaju da će prije ili kasnije postati članicama te zajednice. U svakoj od tih zemalja postojala je, nakon napuštanja planskog gospodarstva, karakterističnog za socijalističke zemlje, kratka faza euforije. U toj se euforičnoj fazi životni standard bitno i brzo poboljšavao. Taj uzlet nije se, međutim, temeljio na vlastitoj proizvodnji i povećanoj produktivnosti. Umjesto toga, zemlje su se oslonile na nekontrolirani uvoz, praćen velikim rastom plaća.
Fatalni aranžam
Danas se vidi da je takav aranžman bio fatalan. Vlade i središnje banke, koje se u pravilu drže fiksnog tečaja eura (za što zbog velike sklonosti građanstva prema euru i ne postoji alternativa), dovodene su u situaciju u kojoj više ne raspolažu ni sa jednim gospodarsko-političkim instrumentom. Nisu u stanju zaustaviti pad zemlje u duboku recesiju. Svi odgovorni čekaju čudo koje, kako sada stvari stoje, može doći samo izvana. Sva nada posrnulih zemalja usmjerena je prema oživljavanju europskog gospodarstva ili većem broju izravnih investicija. Povjerenja u vlastite tvrtke više nemaju.
Postoje, usput rečeno, prilično jednostavna rješenja koja bi ostatak Europe mogao ponuditi Hrvatskoj i sličnim zemljama, no on na zemlje kao što je Hrvatska ne pomišlja.
Dramatično urušavanje
Kao i mnoge druge zemlje, i Hrvatska je kroz tranziciju obećavajuće krenula u novu fazu tržišnog gospodarstva. Mnogo se investiralo (u prosjeku se od 1995. do 2008. godine bilježio godišnji rast bruto investicija od otprilike 10 posto), a i potrošnja je u tom razdoblju sa 3 posto bila dobra (vidi sliku 1). Do velikog loma došlo je 2008./2009. godine, s globalnom recesijom, popraćenom financijskom krizom. Izvoz se dramatično urušio (-16%), a s njim i investicije (-14%).
Bilanca tekućih transakcija već je od 90-ih godina bila u deficitu, ali se kretala u donekle “podnošljivom” rasponu od nešto ispod nule do 2% bruto domaćeg proizvoda. Deficiti su se povećali tek u razdoblju od 2000. do 2008. godine. Ako se promatra samo neto izvoz roba i usluga (dakle, bez prijenosa iz ostatka svijeta, a posebice bez doznaka Hrvata koji rade u inozemstvu), onda se vidi u koliko dramatičnom razmjeru hrvatska potražnja nije išla u korist domaćeg gospodarstva: zemlja koja u vanjskoj trgovini godinama iz inozemstva uvozi više robe - i to za 4 do 8 posto svoje gospodarske snage, nego što je tamo plasira - stvara enormno inozemno zaduženje.
Ti deficiti u vanjskoj trgovini i u bilanci tekućih transakcija nestali su tek s teškom recesijom od 2009. godine, ali ne i nagomilana zaduženja. No, razlog za to je prije svega manja potražnja za uvozom, a ne novi izvozni uspjesi.
Paralelno s konjunkturnim lomom nakon financijske krize 2008. godine, država se morala boriti s visokim deficitima, što je državno zaduženje - koje je još krajem 2000-ih iznosilo otprilike 35 posto - dovelo blizu granice od 60 posto, koju Europska unija smatra magičnom granicom.
Kada se usporedi razvoj gospodarstva u Hrvatskoj s razvojem u drugim zemljama regije, primjerice Slovenijom ili Bugarskom, vidi se veoma sličan tijek. Faza procvata, koja je počela početkom stoljeća, završila je svugdje s početkom financijske krize. Nakon 2009. godine nisu više ostvarene pozitivne stope rasta pa izgleda kao da ne postoji skori izlazak iz jednom aktivirane recesijske zamke.
Loš scenarij
Kada se analiziraju razlozi za loš scenarij u Hrvatskoj, ponajprije se može vidjeti da je zemlja manje od ostalih trpjela zbog visoke inflacije na početku tranzicijskog procesa. U Hrvatskoj je stopa inflacije uglavnom iznosila nešto ispod pet posto, a nakon financijske krize bilježi rast od dva posto godišnje. To izgleda sasvim dobro, no to je istodobno i korijen sadašnjih problema. Hrvatska je u najboljem slučaju jednooki među slijepima. Kako bi se stekla slika o tomu kako Hrvatska stoji u međunarodnoj konkurenciji, a prije svega u odnosu na konkurenciju iz Europe, treba usporediti razvoj inflacije s razvojem tečaja. Tečaj kune u odnosu na euro ne samo da nije odmah izjednačio inflacijsku razliku između Hrvatske i eurozone, što je bilo potrebno za očuvanje cjenovne konkurentnosti, nego je tečaj, uz relativno male oscilacije, od kraja devedesetih godina ostao na istoj razini.
Tečaj je već 1999. godine iznosio 7,6 kuna/euro te i danas iznosi gotovo isto toliko. To jednostavno ne može funkcionirati. Pri inflacijskoj stopi koja je znatno veća od dva posto, to znači masivnu realnu aprecijaciju i značajan gubitak cjenovne konkurentnosti u odnosu na većinu članica Europske unije, a prije svega u odnosu na Njemačku.
(...)