Koliko vrijedi Murtić? Koliko teži Džamonja? Na ta pitanja pokušat će dobiti odgovor njihovi nasljednici, Goranka Vrus, udova Edina, te Fedor Džamonja, jedini kiparov sin, koji već desetljećima radi kao faktotum u očevoj “majstorskoj radionici”. Prirodno zainteresirani za valorizaciju djela iz ostavštine, odlučili su učiniti ono što bi bilo nezamislivo za života dvojice umjetnika: prirediti zajedničku izložbu, koju su postavili u Opatiji. Tu su zadnji radovi, posljednja riječ prije velikog putovanja u nepoznato. Umjetnici su se susreli u Haronovu čunu, dok njihova djela sad koegzistiraju u vrtnom paviljonu abacijske promenade.
Edo Murtić (rođen u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara 1929.) i Dušan Džamonja (rodio se 1928. u Strumici na granici Bugarske i Makedonije) u bivšoj državi uživali su podjednak status državnih umjetnika. Kao Apelle i Praksitel razdoblja samoupravnog socijalizma, ne samo što su bili prominentni, nego su njihova djela prihvaćana kao emblematski izraz jugoslavenske moderne umjetnosti. Murtić se etablirao kao slikar prihvatljive modernosti (tzv. lirske apstrakcije) s jasnim figurativnim ishodištima i pejsažnim “citatima” što su se prelijevali u dekorativističku paletu čistih boja.
Dotle je Džamonja - za prijatelje i neprijatelje “Dule Ekser” - proizvodio apstraktne plastike koristeći industrijske materijale svojstvene univerzalnom poslijeratnom apstraktnom minimalizmu. Ni jedno ni drugo nije se, doduše, sviđalo drugu Titu. On je volio western, Jacka Londona i bečku operetu, a od umjetničkih djela rezbarije kakvih je bio pun Bijeli dvor na Dedinju. Iznad njegova radnog stola gdje je imao dekorativni “specijalac”, retrotelefon što kao da je prenesen iz spavaće sobe Marije Antoanette, visio je Hegedušićev “Boj kod Stubice”, koji izgleda kao umanjen jedan od onih gigantskih historicističkih prikaza Borodinske bitke u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi, što su valjda i poslužili kao predložak.
Zapad ih ipak nije prigrlio
Kad su pak Tita doveli pred apstraktni čelični spomenik revolucije kod Požege, najveći na svijetu, koji je jedva uspio srušiti Miljenko Crnjac pošto ga je četiri puta minirao trotilom, rekao je: “Pa ovo bih i ja mogao napraviti!” To nije bilo priznanje kovinotokara koji je ušao u povijest drugom majstoru. No, drug Tito nije se miješao u državnu umjetnost, to je prepuštao nižem rukovodstvu. A kroz partijsko sito i rešeto najlakše su prošli Edo i Džamonja.
Vjenceslav Richter (r. 1917.) bio je radikalniji i moderniji kipar, a Vojin Bakić (1915.) zabilježio je veći uspjeh na velikim europskim smotrama. Dobio je nagradu na venecijanskom Bijenalu, gdje je puno godina kasnije Hrvatsku predstavljao Julije Knifer (1924.), dok Murtića ondje nikad nisu pozvali ni izložili… U Kasselu, koji je meritoran za Europu, referentnim umjetnikom s ovih prostora za drugu polovicu 20. stoljeća smatraju Vladu Kristla (r. 1922) i ostale pripadnike zagrebačkog pokreta EXAT 51, a u New Yorku, gdje je presudan status što ti pridaje Muzej moderne umjetnosti (MOMA), vrhunski ugled ima Dimitrije Bašičević Mangelos (r. 1921.), misteriozni pripadnik Gorgone, zagrebačke umjetničke grupe zasnovane početkom šezdesetih godina. O tome su napisane debele knjige na stranim jezicima.
O Edi i Džamonji pisalo se jedino prigodno. Bili su najmlađi i najprodorniji umjetnici svoje generacije, najbolje prilagođeni domaćim prilikama, no njihova djela nisu bila konvertibilna, izvoz je štekao, bez obzira na razne kombinacije koje su iskušali.
Uzajamno ignoriranje
Većinu izložbi u inozemstvu održali su uz potporu državne diplomacije ili u izravnim aranžmanima “međunarodne kulturne suradnje”. Nikad im, pritom, ne bi palo na um da nastupe zajednički - Edo je šlepao jedino Pricu, kojeg je privatno smatrao drugorazrednim slikarom, a Džamonja se uopće nije zamarao suputnicima i učenicima - njegov ego bio je idealno zaokružen i oklopljen kao neki od ovala gusto nasađenih čavlima, koje je izlagao u muzejima i javnim prostorima.
Obojica strastveni, kreativni, produktivni, dvije art-mašine, bonvivani s brojnim enturažom, astronomskim režijama, vilama, ljetnikovcima, privatnim muzejima, ručno izrađenim brodovima od tikovine, te ateljeima i rezidencijama u inozemstvu, silno su se obogatili umjetničkim radom, a radili su neumorno. Bili su potpuno lišeni artističkih i intelektualnih dvojbi, nikad se nisu tražili - Edo je svakog dana namaljao jedno veliko ili srednje veliko platno žarkih ili zagasitih boja, dramatičnoga timbra, u povišenom kolorističkom tonu. Džamonja je svakog dana argatovao u radionici koja je funkcionirala poput brodogradilišta - redovno su se na vrsarsko sunce iz njene kovačke utrobe valjali željezni, kameni ili mesingani artefakti. Čisti “majstorsko-zanatski” profil lišen spiritualnog, teorije, filozofije i lamentacija, gradnja bez nadgradnje.
Nije se dao nagovoriti na akt
Oba su majstora bila podozriva i prezriva prema intelektualcima - gledali su na njih kao na proletere duha s prošupljenim cipelama. Najbolje su se osjećali među moćnicima, političarima i ženama. Tu su čak bili malo inhibirani disciplinom apstraktista - jednom sam s Murtićem izlazio iz restorana, a on je duže zadržao pogled na mladoj curi koja je neobuzdano plesala, pa sam mu rekao: “Dovraga, Edo, ipak je to velika žrtva! Što bi ti falilo da je pozoveš za modela pa naslikaš jedan lijep akt?”
Edo i Džamonja, toliko podudarni ako ne i slični, međusobno se nisu trpjeli. Edo je svoje suvremenike, prethodnike i potonje artističke veličine smatrao običnim gulamferima, a Džamonja im nije poklanjao pažnju - smatrao ih je pikzibnerima bez prebijene u džepu. Što su točno mislili jedan o drugome? Nisu o tome javno govorili, pa ni privatno, osim, možda, u najužem kugu. Izravno su konkurirali za velike državne liferacije, spomenike revolucije i druge gloriozne objekte. Novi hotel na Jadranu mogao je naručiti golemu crnu, hrđavu skulpturu od željeza koju bi postavili u lobiju, ili instalaciju od emajliranih ploča koju bi ti Edo parkirao na reprezentativni ulaz, ali za jedno i drugo sigurno nije moglo biti dovoljno novaca u investicionom laboratu. Ergo: umjetnička konkurencija. Ni programatska ni osobna, Monet protiv Maneta, Renoir protiv Cezannea, nego “Coca-Cola” protiv “Pepsija”, HT protiv VIPneta ili Iljušin protiv Tupoljeva.
Sličnosti su ih udaljavale
Razdvajalo ih je najviše ono po čemu su bili slični: vrhunski društveni status. Mala razlika u dobi bila je unekoliko važna jedino za karijerno pozicioniranje: Edo je bio partizan iz pozadine, a Džamonja je za vrijeme rata bio tinejdžer. Imao je manje koristi i manje štete od politike. Edo se s osamnaest upisao na zagrebačku Likovnu akademiju u klasi profesora Ljube Babića 1940. godine. Odslušao je samo prvu, ništa nije položio, pa se prebacio u Beograd, na tamošnju akademiju, gdje ga je u drugom semestru zatekao rat. Vratio se u Zagreb, pa otišao u Rim - navodno mu je Babić isposlovao ondje neku stipendiju, da ne izgubi glavu zbog svojih ljevičarskih veza - to mi je pričao sam Edo, a takve njegove priče uvijek sam uzimao sa cijelom šakom soli. Tvrdio je, naime, da je u partizane otišao 1942., prije svih, pa to potkrepljivao nekom fotografijom koja je, pokazalo se, napravljena poslije rata, na snimanju prtizanskog filma “Živjet će ovaj narod”. U stvari, otišao je u Topusko 1944. kad i svi ostali ostali intelektualci, koji nisu bili spremni glavinjati po šumi dok je ljevica još bila u opoziciji, a kad se vratio u Zagreb, postavljen je za kulturnog referenta USAOH-a, komunističke omladinske organizacije, što je bila pozicija komesara, praktično ministra kulture osim književnosti - fenomenalna pozicija moći za dvadesetipetogodišnjaka, s ovlastima kakve nitko nije mogao dobiti u toj dobi osim u vladi Pol Pota.
Odmah okupio svoju družbu
Edo se odmah uselio u Bukovčev atelje na zrinjevačkom Tomislavcu - kroz prozor se vidio Frangešov kralj na konju - pa okupio škvadru s kojom će se poslije držati gotovo cijelog života. Juru Kaštelana našao je kako spava na klupi u parku, pa ga upitao tko je, a Jure rekao ponosno: “Pjesnik!” Privukao je Veru Pintarić (kasnije Horvat), tada senzacionalni mladi komad, koja se po gradu kretala s pripasanim pištoljem tek započinjući akademsku karijeru…
Edo je iz rata izašao s velikim kapitalom: ondje je izradio mapu crteža po Goranovoj “Jami”, ekspresionistički ciklus ilustracija s grafičkim prikazom nasilja, kakav se danas ne bi mogao izdati bez XXX-predikata. Crtež je grub, primjeren temi, a tu je odmah demonstrirao svoj fenomenalni crtački talent i savršen politički zor. No, stvar je, po izlasku iz šume, na čas bila nepoćudna: Anka Berus, komunistička nadžak-baba, okupivši mlade umjetnike na izložbi sovjetskog slikarstva 1946. u Zagrebu podviknula im je: “Ovako ćete slikati, jer inače…” E, to će Edi jako dobro doći kod promjene kursa poslije Ljubljanskog kongresa, kad Krleža navijesti novu kulturnu politiku što se stvarala usljed napuštanja istočnog lagera.
Koristan raskid sa SSSR-om
Za razliku od Ede koji je bio totalni samouk, Džamonja je solidno školovan umjetnik: upisao se 1946. te studirao kod Augustinčića, Kršinića i Vanje Radauša no, bit će, pod najvećim utjecajem Koste Angelija Radovanija. Kiparstvo su u Zagrebu utemeljili Bolle, te Kršnjavi, ministar kulture u vladi najvećeg neimara hrvatske civilizacije, grofa Dragutina Khuena-Hedervaryja. I sam umjetnik, Kršnjavi je doveo Meštrovića, pa instalirao Frangeša i Valdeca, a zatim je Augustinčić napravio polovicu reprezentativnih konjaničkih spomenika raznim europskim diktaturama (i još je držao vezu s Partijom, upravo onako vješt kao što bi to čovjek i očekivao od Titova bratića). Meštrović je kipovima iz “kosovskog ciklusa” dotle populirao cijelu Kraljevinu Jugoslaviju. Za kiparstvo, Zagreb je bio mali balkanski Beč, no slikarstvo, na žalost, nije tu uspostavio raskošni Bukovac, koji je dolazio i odlazio, i puno se bolje osjećao u građanskom Pragu, nego u agramerskoj provinciji, nego je glavni bio manično-depresivni Hegedušić, također na partijskoj vezi (prirpadao je grupi “Zemlja” osnovanoj 1929. te izmislio naivnu umjetnost) no ipak se i kraj njega, nekim čudnim putevima, kao voda kroz parket, poslije rata probila atraktivna, dekorativistička “zagrebačka šarena škola”. Poslije Bukovčevih portreta slikanih u pleinairu, preko prezrenog a popularnog Auera (model dekadentnog malograđanskog akademskog slikara Krležine “Lede”), Edo je - svojim “lirskim apstrakcijama” - oživio dopadljivost toga bezočnog dekorativnog kolorizma…
Kad je Jugoslavija raskrstila sa Sovjetskim Savezom, dokinut je socijalistički realizam, pa jadni Becić više nije morao slikati radne akcije u sfumatu, no beskompromisni modernisti, poput pripadnika grupe “Gorgona”, koji su još pedesetih počeli s konceptualizmom, dobili su po repu, jer je Partija zaključila kako ne treba pretjerivati - može apstrakcija, ali umjetničke provokacije, art bez slika i slično zajebavanje, e to, brate, ne može, jer država neće tolerirati nered u kulturnoj sferi. Edo se, onako vješt, a s političkim zaslugama koje je još malo napuhao, lako etablirao kao slikar prihvatljive modernosti, a socijalističkim malograđanima te su se slike istinski sviđale - pripadnici nove klase vješali su ih u svoje dnevne sobe, umjesto kakvih bidermajer-marina. Richterovi mobili i Kristlov radikalni apstraktni ekspresionizam bili su pak previše zahtjevni, lišeni oku ugodne ljepote, a ova dvojica, inače veliki ljevičari, posebno su išli na živce Vanji Radaušu, glavnom partijskom kiparu, i Krsti Hegedušiću, glavnom partijskom slikaru, koji su imali presudan utjecaj na određivanje idejne ortodoksije. Glavni teoretičar, profesor Grgo Gamulin, držao se pak po strani, jer se još oporavljao od debakla - on je do 1948. drukao za čisti socijalisički realizam, te napadao impresionizam, pa je Ljubo Babić morao napisati cijelu knjigu da bezazlene francuske slikare obrani od napada zogovićevca iz Jelse. U fluidnoj situaciji između starog, novog i eksperimentalnog, sjajno se snašao Edo Murtić, koji je dekorirao zidove zagrebačkog Ritz-bara, pa kad su ga kritičari napali da je to trećerazredno maljanje, uspio sebe prikazati kao žrtvu hajke na apstraktnu umjetnost (čemu se, s pozicije malograđanskog skeptika s ulice, njegova Pere, pridružio Otto Reisinger svojim karikaturama). Edo je izašao kao pobjednik i Partija ga šalje na školovanje u Ameriku, gdje će upoznati De Kooninga i ostale velike apstraktiste. Svoje tadašnje figuracije - recimo sliku njujorške luke, bacio je u kut, te odanle izvadio četrdeset godina kasnije, proglasivši to “ranim Murtićem”, kao da se njegov izraz razvijao po nekoj unutrašnjoj logici, iskustveno, a ne naprosto usmjeravanjem prema kurentnom artističkom idiomu.
Trajni utjecaj na političare
Edo je cio svoj život bio beskrajno utjecajan u politici. Po njegovom ateljeu špancirali su ministri, partijski šefovi, stranački bosovi, svi ugledni i važni ljudi u gradu, pošto je to bio najvažniji salon u Zagrebu. Ambasadori su nosili njegove slike u diplomatskoj pošti na inozemne izložbe, jer je stalno negdje izlagao - statistički, prosječno dva puta mjesečno kroz cijelu karijeru… Pedesetih, kupio je Mercedes, kakvim su se vozili najviši rukovodioci. Šezdesetih, puno se družio s Tuđmanom i ostalim partijskim liderima, pa je malo zglajzao kad su oni postradali - prigovaralo mu se što je napravio nadgrobni spomenik Peri Pirkeru na Mirogoju.
Edo se kao i Bulajić teško prilagođavao na rukovodioce sitnog zuba, koji su poslije toga dominirali u republičkim središtima - sa samoupravljačima i raznim komisijama kao mecenatima, sigurno ne bi daleko došao. On je postavio socijalnu mrežu, imenovao direktore najvažnijih galerija i muzeja, a ovo je bio čisti šum na kanalu… Došlo je do određene revalorizacije njegovih suvremenika, koje nije podnosio: Knifera je svima prikazivao kao pijanca, a Richtera optuživao da je 1941. izdao partijsku tehniku. Kristl je ostao u emigraciji radije nego da se nosi s njim i domaćim likovnim establišmentom. Pokušao je razviti izvoz: dogovorio se s Antom Glibotom da ga ovaj zastupa u svom Paris Art Centeru, vrlo značajnoj instituciji u kojoj je impresario iz Slivna organizirao seminalnu izložbu “Chicago”.
Azijatima su svi oni bili isti
Kad je Glibota postao umjetnički komesar izložbi u povodu Olimpijskih igara u Seulu, korejski ministar zainteresirao se za Edine emajle, ali Glibos je zaključio da samoga Edu ne treba zamarati tom narudžbom: veliki spomenik od spojenih emajliranih ploča izveo je sam, uz pomoć predradnika u Murtićevoj radionici. Azijatima je, naravno, sve to bilo isto - jedan europski apstraktist izgleda im kao i bilo koji drugi…
Kad je Tuđman sastavio osnivački program HDZ-a, ponudio je Edi da ga potpiše. Posvadili su se oko uloge feudalaca koji, vikao je Edo, nisu radili za nacionalnu stvar, nego samo eksploatirali kmetove. U stvari, Murtić je optirao na ljevicu, pa pokušao izmiriti Koaliciju i SDP, predlažući da Tripalo stane na čelo cijele bulumente. Račan, naravno, na to nije pristao - samo mu je trebalo da ide na izbore s Praljkom i Markicom Rebićem; ne bi ga poslije opralo ni Jadransko more.
Kad je Franjo došao na vlast, Edo je pao u nemilost, iako su im žene ostale prijateljice. Bio je malo depresivan - takav umjetnik bez društvenog utjecaja je kao lijepa kata koja se ne navodnjava. Stariji sin Marko tada je studirao arhitekturu u Kaliforniji, pa se kod njega preselio i ondje malo gunđao, dok nije sam sebi dosadio, pa se vratio na bojno polje. Uložio je nešto novaca u sinovljev biznis - AAG, uvoz luksuznog namještaja, uređenje interijera - što je strahovito krenulo s obzirom na domestikalne potrebe svih hadezeovskih parvenija. Edo se pak pripremao za povratak ljevice na vlast i njegov je salon radio u tri smjene. Kad je na vlast napokon došao Račan, on je bio spreman, pokriven kod ministra Vujića, koji je tu i tamo malo migoljio, te kod Bandića, važnog za zamišljene velike gradske projekte. Htio je na Ribnjaku, pored Bakićeva Gorana, postaviti emajliranu tombu, spomenik svom prijatelju Kaštelanu… Za direktora Umjetničkog paviljona nominirao je jednog svog pouzdanog galerista iz Velike Gorice. Kad sam ga upitao: “Pa dobro, Edo, zar ne postoji neka bolja fufa s Povijesti umjetnosti, kakve se ondje uvijek postavlja?”, odgovorio je smrknuto: “Ma ima jedna, ali sumnjam da hoda s Makovićem - ona ne može!”
Zvonimir Maković bio je njegov dvorski kunsthistoričar, ali onda je, budući da je valjda osjećao kako ga Edo gnjeti i ponižava, napravio ultimativni lese majeste: kad ga je Edo gurnuo za selektora nacionalnog izbora za venecijanski Bijenale - objavio je: “Ni trenutka nisam razmišljao - naravno, Knifer!”
‘Što ste time točno mislili?’
To Edo nije mogao podnijeti, a nije ga utješilo ni to što je njegova velika izložba održana u Moskvi, razmjenom za zagrebački postav Maljeviča i avangarde. Čuveni novinar Marko Grčić u jednom je svojem eseju usput napisao kako je ironično, ako ne i paradoksalno da Edo tako supstituira avangardiste, budući da je s avangardom, koja je u Zagrebu, nakon predratnog pionirskog “Zenita”, poslije rata opet proklijala s Exatom i Gorgonom, bilo gotovo onog časa kad je Edo zauzeo mjesto državnog Michelangela… Pa je odmah dobio Edin telefonski poziv sa zahtjevom da obrazloži što je time točno mislio. Pa, bože moj, što je mislio, tko bi to objasnio ovim zarobljenicima sujete, koja je pod starost već bila poprimila faraonske razmjere, pa se čak ozbiljno razmatrala inicijativa da se u neboderu Ferimporta (Željpoha) na Trgu maršala Tita uredi Murtićev muzej, kad već nije uspjela zamisao s konca osamdesetih, kad je reflektirao na cijeli Cmrok, gdje je namjeravao sagraditi atelje i svoju majstorsku radionicu...
Ipak nije bio Richard Serra
Dotle je Džamonja djelovao prilično neupadljivo - propala je bivša država - pa dobro. Bio je malkice progonjen, odnosno zanemaren kao nehrvat - no njegov prelijepi atelje i vilu u Staroj Vlaškoj nisu mu mogli uzeti, kao ni velebnu hacijendu s radionicom u Vrsaru. Otvorio je atelje u Bruxellesu, te na glavnim europskim trgovima - uključujući Place Vandome ispred pariškog Ritza - izložio seriju velikih kipova načinjenih od zavarenih lanaca, nalik koloniji divovskih puževa, kao bočonijevske “razvijene forme”. Nije to neki proboj u skulpturi, ali je seriozna stvar, potkubana solidnom artističkom biografijom. Nije povijest umjetnosti, Richard Serra iz Pittsburgha, koji je preko pitsburškog Trijenala plasirao svoju čeličnu industrijsku skulpturu, pošto kod Džamonje u tom prividnom industrijalizmu ostaje nešto filigransko, što se baš i sviđalo malograđanskoj publici u socijalizmu - forma je estetizirana, ne dovodi u pitanje koncept skulpturalne dekorativnosti. Vrlo ugledan, nije baš nalazio naručitelje - treba ti država, ili plutokrat, jer to nije slika koju frkneš po hiljadu-dvije eura.
Na kraju, pokušao je svoje kalote - “našnitane ovale” - prodati kao arhitektonsku formu, pa konkurirao za projekt riječke džamije na Zametu. Nije išlo: kipari najčešće nisu uspješni arhitekti, sve od renesanse… Umro je od komplikacije loma malog nožnog prsta, ubio ga je tromb, jer je već bio star, a Edu je satrla bubrežna bolest, no radio je do zadnje sekunde, dok se Džamonja dao voziti u kolicima. Smrt i starost bile su nepravedne prema njihovoj mladosti, koju bi bili najbolje komemorirali jedan drugome, Edo golemim platnom, na koje bi naslikao crni čičak, Džamonja jednim željeznim ježom s obručem, koji bi zamijenio Edine Ray Ban naočale kakve je nosio u mladosti, dok je bio nasrtljivi zavodnik… Bio bih budala kad ne bih pojmio da mi nedostaje njegovo društvo, te posjeti Bukovčevu ateljeu, iako sam odrastao s drugom generacijom umjetnika, pa je za mene estetski vrhunac ako sjedim s Draganom Živadinovom u ljubljanskom kafeu “Minimal”, a obojica smo prikladno odjeveni u svemirske kombinezone “Slovenske Vesoljske Agencije”.
Denis Kuljiš
Edo Murtić (rođen u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara 1929.) i Dušan Džamonja (rodio se 1928. u Strumici na granici Bugarske i Makedonije) u bivšoj državi uživali su podjednak status državnih umjetnika. Kao Apelle i Praksitel razdoblja samoupravnog socijalizma, ne samo što su bili prominentni, nego su njihova djela prihvaćana kao emblematski izraz jugoslavenske moderne umjetnosti. Murtić se etablirao kao slikar prihvatljive modernosti (tzv. lirske apstrakcije) s jasnim figurativnim ishodištima i pejsažnim “citatima” što su se prelijevali u dekorativističku paletu čistih boja.
Dotle je Džamonja - za prijatelje i neprijatelje “Dule Ekser” - proizvodio apstraktne plastike koristeći industrijske materijale svojstvene univerzalnom poslijeratnom apstraktnom minimalizmu. Ni jedno ni drugo nije se, doduše, sviđalo drugu Titu. On je volio western, Jacka Londona i bečku operetu, a od umjetničkih djela rezbarije kakvih je bio pun Bijeli dvor na Dedinju. Iznad njegova radnog stola gdje je imao dekorativni “specijalac”, retrotelefon što kao da je prenesen iz spavaće sobe Marije Antoanette, visio je Hegedušićev “Boj kod Stubice”, koji izgleda kao umanjen jedan od onih gigantskih historicističkih prikaza Borodinske bitke u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi, što su valjda i poslužili kao predložak.
Zapad ih ipak nije prigrlio
Kad su pak Tita doveli pred apstraktni čelični spomenik revolucije kod Požege, najveći na svijetu, koji je jedva uspio srušiti Miljenko Crnjac pošto ga je četiri puta minirao trotilom, rekao je: “Pa ovo bih i ja mogao napraviti!” To nije bilo priznanje kovinotokara koji je ušao u povijest drugom majstoru. No, drug Tito nije se miješao u državnu umjetnost, to je prepuštao nižem rukovodstvu. A kroz partijsko sito i rešeto najlakše su prošli Edo i Džamonja.
Vjenceslav Richter (r. 1917.) bio je radikalniji i moderniji kipar, a Vojin Bakić (1915.) zabilježio je veći uspjeh na velikim europskim smotrama. Dobio je nagradu na venecijanskom Bijenalu, gdje je puno godina kasnije Hrvatsku predstavljao Julije Knifer (1924.), dok Murtića ondje nikad nisu pozvali ni izložili… U Kasselu, koji je meritoran za Europu, referentnim umjetnikom s ovih prostora za drugu polovicu 20. stoljeća smatraju Vladu Kristla (r. 1922) i ostale pripadnike zagrebačkog pokreta EXAT 51, a u New Yorku, gdje je presudan status što ti pridaje Muzej moderne umjetnosti (MOMA), vrhunski ugled ima Dimitrije Bašičević Mangelos (r. 1921.), misteriozni pripadnik Gorgone, zagrebačke umjetničke grupe zasnovane početkom šezdesetih godina. O tome su napisane debele knjige na stranim jezicima.
O Edi i Džamonji pisalo se jedino prigodno. Bili su najmlađi i najprodorniji umjetnici svoje generacije, najbolje prilagođeni domaćim prilikama, no njihova djela nisu bila konvertibilna, izvoz je štekao, bez obzira na razne kombinacije koje su iskušali.
Uzajamno ignoriranje
Većinu izložbi u inozemstvu održali su uz potporu državne diplomacije ili u izravnim aranžmanima “međunarodne kulturne suradnje”. Nikad im, pritom, ne bi palo na um da nastupe zajednički - Edo je šlepao jedino Pricu, kojeg je privatno smatrao drugorazrednim slikarom, a Džamonja se uopće nije zamarao suputnicima i učenicima - njegov ego bio je idealno zaokružen i oklopljen kao neki od ovala gusto nasađenih čavlima, koje je izlagao u muzejima i javnim prostorima.
Obojica strastveni, kreativni, produktivni, dvije art-mašine, bonvivani s brojnim enturažom, astronomskim režijama, vilama, ljetnikovcima, privatnim muzejima, ručno izrađenim brodovima od tikovine, te ateljeima i rezidencijama u inozemstvu, silno su se obogatili umjetničkim radom, a radili su neumorno. Bili su potpuno lišeni artističkih i intelektualnih dvojbi, nikad se nisu tražili - Edo je svakog dana namaljao jedno veliko ili srednje veliko platno žarkih ili zagasitih boja, dramatičnoga timbra, u povišenom kolorističkom tonu. Džamonja je svakog dana argatovao u radionici koja je funkcionirala poput brodogradilišta - redovno su se na vrsarsko sunce iz njene kovačke utrobe valjali željezni, kameni ili mesingani artefakti. Čisti “majstorsko-zanatski” profil lišen spiritualnog, teorije, filozofije i lamentacija, gradnja bez nadgradnje.
Nije se dao nagovoriti na akt
Oba su majstora bila podozriva i prezriva prema intelektualcima - gledali su na njih kao na proletere duha s prošupljenim cipelama. Najbolje su se osjećali među moćnicima, političarima i ženama. Tu su čak bili malo inhibirani disciplinom apstraktista - jednom sam s Murtićem izlazio iz restorana, a on je duže zadržao pogled na mladoj curi koja je neobuzdano plesala, pa sam mu rekao: “Dovraga, Edo, ipak je to velika žrtva! Što bi ti falilo da je pozoveš za modela pa naslikaš jedan lijep akt?”
Edo i Džamonja, toliko podudarni ako ne i slični, međusobno se nisu trpjeli. Edo je svoje suvremenike, prethodnike i potonje artističke veličine smatrao običnim gulamferima, a Džamonja im nije poklanjao pažnju - smatrao ih je pikzibnerima bez prebijene u džepu. Što su točno mislili jedan o drugome? Nisu o tome javno govorili, pa ni privatno, osim, možda, u najužem kugu. Izravno su konkurirali za velike državne liferacije, spomenike revolucije i druge gloriozne objekte. Novi hotel na Jadranu mogao je naručiti golemu crnu, hrđavu skulpturu od željeza koju bi postavili u lobiju, ili instalaciju od emajliranih ploča koju bi ti Edo parkirao na reprezentativni ulaz, ali za jedno i drugo sigurno nije moglo biti dovoljno novaca u investicionom laboratu. Ergo: umjetnička konkurencija. Ni programatska ni osobna, Monet protiv Maneta, Renoir protiv Cezannea, nego “Coca-Cola” protiv “Pepsija”, HT protiv VIPneta ili Iljušin protiv Tupoljeva.
Sličnosti su ih udaljavale
Razdvajalo ih je najviše ono po čemu su bili slični: vrhunski društveni status. Mala razlika u dobi bila je unekoliko važna jedino za karijerno pozicioniranje: Edo je bio partizan iz pozadine, a Džamonja je za vrijeme rata bio tinejdžer. Imao je manje koristi i manje štete od politike. Edo se s osamnaest upisao na zagrebačku Likovnu akademiju u klasi profesora Ljube Babića 1940. godine. Odslušao je samo prvu, ništa nije položio, pa se prebacio u Beograd, na tamošnju akademiju, gdje ga je u drugom semestru zatekao rat. Vratio se u Zagreb, pa otišao u Rim - navodno mu je Babić isposlovao ondje neku stipendiju, da ne izgubi glavu zbog svojih ljevičarskih veza - to mi je pričao sam Edo, a takve njegove priče uvijek sam uzimao sa cijelom šakom soli. Tvrdio je, naime, da je u partizane otišao 1942., prije svih, pa to potkrepljivao nekom fotografijom koja je, pokazalo se, napravljena poslije rata, na snimanju prtizanskog filma “Živjet će ovaj narod”. U stvari, otišao je u Topusko 1944. kad i svi ostali ostali intelektualci, koji nisu bili spremni glavinjati po šumi dok je ljevica još bila u opoziciji, a kad se vratio u Zagreb, postavljen je za kulturnog referenta USAOH-a, komunističke omladinske organizacije, što je bila pozicija komesara, praktično ministra kulture osim književnosti - fenomenalna pozicija moći za dvadesetipetogodišnjaka, s ovlastima kakve nitko nije mogao dobiti u toj dobi osim u vladi Pol Pota.
Odmah okupio svoju družbu
| Edo je cio svoj život bio beskrajno utjecajan u politici. Po njegovom ateljeu špancirali su ministri, partijski šefovi, stranački bosovi, svi ugledni i važni ljudi u gradu, pošto je to bio najvažniji salon u Zagrebu. Ambasadori su nosili njegove slike u diplomatskoj pošti na inozemne izložbe, jer je stalno negdje izlagao - statistički, prosječno dva puta mjesečno kroz cijelu karijeru… |
Edo je iz rata izašao s velikim kapitalom: ondje je izradio mapu crteža po Goranovoj “Jami”, ekspresionistički ciklus ilustracija s grafičkim prikazom nasilja, kakav se danas ne bi mogao izdati bez XXX-predikata. Crtež je grub, primjeren temi, a tu je odmah demonstrirao svoj fenomenalni crtački talent i savršen politički zor. No, stvar je, po izlasku iz šume, na čas bila nepoćudna: Anka Berus, komunistička nadžak-baba, okupivši mlade umjetnike na izložbi sovjetskog slikarstva 1946. u Zagrebu podviknula im je: “Ovako ćete slikati, jer inače…” E, to će Edi jako dobro doći kod promjene kursa poslije Ljubljanskog kongresa, kad Krleža navijesti novu kulturnu politiku što se stvarala usljed napuštanja istočnog lagera.
Koristan raskid sa SSSR-om
Za razliku od Ede koji je bio totalni samouk, Džamonja je solidno školovan umjetnik: upisao se 1946. te studirao kod Augustinčića, Kršinića i Vanje Radauša no, bit će, pod najvećim utjecajem Koste Angelija Radovanija. Kiparstvo su u Zagrebu utemeljili Bolle, te Kršnjavi, ministar kulture u vladi najvećeg neimara hrvatske civilizacije, grofa Dragutina Khuena-Hedervaryja. I sam umjetnik, Kršnjavi je doveo Meštrovića, pa instalirao Frangeša i Valdeca, a zatim je Augustinčić napravio polovicu reprezentativnih konjaničkih spomenika raznim europskim diktaturama (i još je držao vezu s Partijom, upravo onako vješt kao što bi to čovjek i očekivao od Titova bratića). Meštrović je kipovima iz “kosovskog ciklusa” dotle populirao cijelu Kraljevinu Jugoslaviju. Za kiparstvo, Zagreb je bio mali balkanski Beč, no slikarstvo, na žalost, nije tu uspostavio raskošni Bukovac, koji je dolazio i odlazio, i puno se bolje osjećao u građanskom Pragu, nego u agramerskoj provinciji, nego je glavni bio manično-depresivni Hegedušić, također na partijskoj vezi (prirpadao je grupi “Zemlja” osnovanoj 1929. te izmislio naivnu umjetnost) no ipak se i kraj njega, nekim čudnim putevima, kao voda kroz parket, poslije rata probila atraktivna, dekorativistička “zagrebačka šarena škola”. Poslije Bukovčevih portreta slikanih u pleinairu, preko prezrenog a popularnog Auera (model dekadentnog malograđanskog akademskog slikara Krležine “Lede”), Edo je - svojim “lirskim apstrakcijama” - oživio dopadljivost toga bezočnog dekorativnog kolorizma…
Kad je Jugoslavija raskrstila sa Sovjetskim Savezom, dokinut je socijalistički realizam, pa jadni Becić više nije morao slikati radne akcije u sfumatu, no beskompromisni modernisti, poput pripadnika grupe “Gorgona”, koji su još pedesetih počeli s konceptualizmom, dobili su po repu, jer je Partija zaključila kako ne treba pretjerivati - može apstrakcija, ali umjetničke provokacije, art bez slika i slično zajebavanje, e to, brate, ne može, jer država neće tolerirati nered u kulturnoj sferi. Edo se, onako vješt, a s političkim zaslugama koje je još malo napuhao, lako etablirao kao slikar prihvatljive modernosti, a socijalističkim malograđanima te su se slike istinski sviđale - pripadnici nove klase vješali su ih u svoje dnevne sobe, umjesto kakvih bidermajer-marina. Richterovi mobili i Kristlov radikalni apstraktni ekspresionizam bili su pak previše zahtjevni, lišeni oku ugodne ljepote, a ova dvojica, inače veliki ljevičari, posebno su išli na živce Vanji Radaušu, glavnom partijskom kiparu, i Krsti Hegedušiću, glavnom partijskom slikaru, koji su imali presudan utjecaj na određivanje idejne ortodoksije. Glavni teoretičar, profesor Grgo Gamulin, držao se pak po strani, jer se još oporavljao od debakla - on je do 1948. drukao za čisti socijalisički realizam, te napadao impresionizam, pa je Ljubo Babić morao napisati cijelu knjigu da bezazlene francuske slikare obrani od napada zogovićevca iz Jelse. U fluidnoj situaciji između starog, novog i eksperimentalnog, sjajno se snašao Edo Murtić, koji je dekorirao zidove zagrebačkog Ritz-bara, pa kad su ga kritičari napali da je to trećerazredno maljanje, uspio sebe prikazati kao žrtvu hajke na apstraktnu umjetnost (čemu se, s pozicije malograđanskog skeptika s ulice, njegova Pere, pridružio Otto Reisinger svojim karikaturama). Edo je izašao kao pobjednik i Partija ga šalje na školovanje u Ameriku, gdje će upoznati De Kooninga i ostale velike apstraktiste. Svoje tadašnje figuracije - recimo sliku njujorške luke, bacio je u kut, te odanle izvadio četrdeset godina kasnije, proglasivši to “ranim Murtićem”, kao da se njegov izraz razvijao po nekoj unutrašnjoj logici, iskustveno, a ne naprosto usmjeravanjem prema kurentnom artističkom idiomu.
Trajni utjecaj na političare
Edo je cio svoj život bio beskrajno utjecajan u politici. Po njegovom ateljeu špancirali su ministri, partijski šefovi, stranački bosovi, svi ugledni i važni ljudi u gradu, pošto je to bio najvažniji salon u Zagrebu. Ambasadori su nosili njegove slike u diplomatskoj pošti na inozemne izložbe, jer je stalno negdje izlagao - statistički, prosječno dva puta mjesečno kroz cijelu karijeru… Pedesetih, kupio je Mercedes, kakvim su se vozili najviši rukovodioci. Šezdesetih, puno se družio s Tuđmanom i ostalim partijskim liderima, pa je malo zglajzao kad su oni postradali - prigovaralo mu se što je napravio nadgrobni spomenik Peri Pirkeru na Mirogoju.
| Edo i Džamonja, toliko podudarni ako ne i slični, međusobno se nisu trpjeli. Edo je svoje suvremenike, prethodnike i potonje artističke veličine smatrao običnim gulamferima, a Džamonja im nije poklanjao pažnju - smatrao ih je pikzibnerima bez prebijene u džepu. Što su točno mislili jedan o drugome? |
Azijatima su svi oni bili isti
Kad je Glibota postao umjetnički komesar izložbi u povodu Olimpijskih igara u Seulu, korejski ministar zainteresirao se za Edine emajle, ali Glibos je zaključio da samoga Edu ne treba zamarati tom narudžbom: veliki spomenik od spojenih emajliranih ploča izveo je sam, uz pomoć predradnika u Murtićevoj radionici. Azijatima je, naravno, sve to bilo isto - jedan europski apstraktist izgleda im kao i bilo koji drugi…
Kad je Tuđman sastavio osnivački program HDZ-a, ponudio je Edi da ga potpiše. Posvadili su se oko uloge feudalaca koji, vikao je Edo, nisu radili za nacionalnu stvar, nego samo eksploatirali kmetove. U stvari, Murtić je optirao na ljevicu, pa pokušao izmiriti Koaliciju i SDP, predlažući da Tripalo stane na čelo cijele bulumente. Račan, naravno, na to nije pristao - samo mu je trebalo da ide na izbore s Praljkom i Markicom Rebićem; ne bi ga poslije opralo ni Jadransko more.
Kad je Franjo došao na vlast, Edo je pao u nemilost, iako su im žene ostale prijateljice. Bio je malo depresivan - takav umjetnik bez društvenog utjecaja je kao lijepa kata koja se ne navodnjava. Stariji sin Marko tada je studirao arhitekturu u Kaliforniji, pa se kod njega preselio i ondje malo gunđao, dok nije sam sebi dosadio, pa se vratio na bojno polje. Uložio je nešto novaca u sinovljev biznis - AAG, uvoz luksuznog namještaja, uređenje interijera - što je strahovito krenulo s obzirom na domestikalne potrebe svih hadezeovskih parvenija. Edo se pak pripremao za povratak ljevice na vlast i njegov je salon radio u tri smjene. Kad je na vlast napokon došao Račan, on je bio spreman, pokriven kod ministra Vujića, koji je tu i tamo malo migoljio, te kod Bandića, važnog za zamišljene velike gradske projekte. Htio je na Ribnjaku, pored Bakićeva Gorana, postaviti emajliranu tombu, spomenik svom prijatelju Kaštelanu… Za direktora Umjetničkog paviljona nominirao je jednog svog pouzdanog galerista iz Velike Gorice. Kad sam ga upitao: “Pa dobro, Edo, zar ne postoji neka bolja fufa s Povijesti umjetnosti, kakve se ondje uvijek postavlja?”, odgovorio je smrknuto: “Ma ima jedna, ali sumnjam da hoda s Makovićem - ona ne može!”
Zvonimir Maković bio je njegov dvorski kunsthistoričar, ali onda je, budući da je valjda osjećao kako ga Edo gnjeti i ponižava, napravio ultimativni lese majeste: kad ga je Edo gurnuo za selektora nacionalnog izbora za venecijanski Bijenale - objavio je: “Ni trenutka nisam razmišljao - naravno, Knifer!”
‘Što ste time točno mislili?’
To Edo nije mogao podnijeti, a nije ga utješilo ni to što je njegova velika izložba održana u Moskvi, razmjenom za zagrebački postav Maljeviča i avangarde. Čuveni novinar Marko Grčić u jednom je svojem eseju usput napisao kako je ironično, ako ne i paradoksalno da Edo tako supstituira avangardiste, budući da je s avangardom, koja je u Zagrebu, nakon predratnog pionirskog “Zenita”, poslije rata opet proklijala s Exatom i Gorgonom, bilo gotovo onog časa kad je Edo zauzeo mjesto državnog Michelangela… Pa je odmah dobio Edin telefonski poziv sa zahtjevom da obrazloži što je time točno mislio. Pa, bože moj, što je mislio, tko bi to objasnio ovim zarobljenicima sujete, koja je pod starost već bila poprimila faraonske razmjere, pa se čak ozbiljno razmatrala inicijativa da se u neboderu Ferimporta (Željpoha) na Trgu maršala Tita uredi Murtićev muzej, kad već nije uspjela zamisao s konca osamdesetih, kad je reflektirao na cijeli Cmrok, gdje je namjeravao sagraditi atelje i svoju majstorsku radionicu...
Ipak nije bio Richard Serra
Dotle je Džamonja djelovao prilično neupadljivo - propala je bivša država - pa dobro. Bio je malkice progonjen, odnosno zanemaren kao nehrvat - no njegov prelijepi atelje i vilu u Staroj Vlaškoj nisu mu mogli uzeti, kao ni velebnu hacijendu s radionicom u Vrsaru. Otvorio je atelje u Bruxellesu, te na glavnim europskim trgovima - uključujući Place Vandome ispred pariškog Ritza - izložio seriju velikih kipova načinjenih od zavarenih lanaca, nalik koloniji divovskih puževa, kao bočonijevske “razvijene forme”. Nije to neki proboj u skulpturi, ali je seriozna stvar, potkubana solidnom artističkom biografijom. Nije povijest umjetnosti, Richard Serra iz Pittsburgha, koji je preko pitsburškog Trijenala plasirao svoju čeličnu industrijsku skulpturu, pošto kod Džamonje u tom prividnom industrijalizmu ostaje nešto filigransko, što se baš i sviđalo malograđanskoj publici u socijalizmu - forma je estetizirana, ne dovodi u pitanje koncept skulpturalne dekorativnosti. Vrlo ugledan, nije baš nalazio naručitelje - treba ti država, ili plutokrat, jer to nije slika koju frkneš po hiljadu-dvije eura.
Na kraju, pokušao je svoje kalote - “našnitane ovale” - prodati kao arhitektonsku formu, pa konkurirao za projekt riječke džamije na Zametu. Nije išlo: kipari najčešće nisu uspješni arhitekti, sve od renesanse… Umro je od komplikacije loma malog nožnog prsta, ubio ga je tromb, jer je već bio star, a Edu je satrla bubrežna bolest, no radio je do zadnje sekunde, dok se Džamonja dao voziti u kolicima. Smrt i starost bile su nepravedne prema njihovoj mladosti, koju bi bili najbolje komemorirali jedan drugome, Edo golemim platnom, na koje bi naslikao crni čičak, Džamonja jednim željeznim ježom s obručem, koji bi zamijenio Edine Ray Ban naočale kakve je nosio u mladosti, dok je bio nasrtljivi zavodnik… Bio bih budala kad ne bih pojmio da mi nedostaje njegovo društvo, te posjeti Bukovčevu ateljeu, iako sam odrastao s drugom generacijom umjetnika, pa je za mene estetski vrhunac ako sjedim s Draganom Živadinovom u ljubljanskom kafeu “Minimal”, a obojica smo prikladno odjeveni u svemirske kombinezone “Slovenske Vesoljske Agencije”.
|
Nadahnuća velikih likovnjaka su slična inspiraciji Arsenove poezije
Umjetnici silnog napona i velikih apetita, nisu bili bez interesa za žene u svojoj blizini, o čemu se može govoriti bez da se umanji sjećanje na njih Dok je razgovarao, Edo je neprekidno skicirao, pa mi je na sve te priče gurnuo jedan svoj Rorschach-crtež u koji je inkorporiran nubilni ženski torzo. Držim to u biblioteci, pored slike koju je Vesna Parun dala mojoj ženi, i ne bih ga nikad uokvirio, jer mislim da je najvredniji kao uspomena, prijateljska enformel-dopisnica… Mislim da su mnogi slikari seksualni manijaci, te svi kipari, kao i umjetnički fotografi. Džamonja je oko stola u ateljeu jurio jednu moju prijateljicu koja je također izlazila s njegovim sinom (mi smo ista generacija). O tome se može govoriti bez pijeteta, jer obojici nije potreban - umjetnici silnog napona i velikih apetita, oni su mirno mogli reći ono što je Arsen Dedić odgovorio tipu koji ga je u avionu salijetao pa ispitivao gdje je našao inspiraciju za ovu ili onu pjesmu: “A jebalo se, dragi moj, jebalo se!” Umjetnici su poput mornara koji se odvaže na velika mora, pa kad njihov tramper pristane u Polineziji, dočekuju ih djevice u toplesu, ukrašene cvjetnim vijencima - ostanimo na metafori, zanemarimo sad pojedinosti iz biografija, koje bi bolje pristajale u neki roman. To je vitalistička osnova svake umjetničke goropadi - u bolnici gdje sam proveo dosta vremena u sobi ukrašenoj Edinom slikom mogao sam tjednima kontemplirati nad njegovim platnom gdje se akvamarinska pučina rastvara nad raskošnom narančastom bojom tla, dok raspucalu smokvu koja je zijevnula crvenom nutrinom obavija čista zelena - dobro, te sam figurativne motive učitao, ali emocija je stvarna, a njihovo izvorište posve očito… |
Denis Kuljiš