Prošle godine negdje uoči izložbe Julija Knifera koja se planirala u Parizu u jednom društvu povukao se razgovor o poziciji hrvatske umjetnosti u svijetu, tko su umjetnici koji su uspjeli na tržištu, ima li ih uopće, tko ih kupuje. U tom društvu našao se i Frank Elbaz, ugledni pariški galerist koji je bio pokretač te pariške izložbe.
Spremao se izložiti Kniferove radove u svojoj galeriji u Maraisu (na koncu je izložba održana u sklopu Art Basela). Na moje pitanje koje umjetnike iz Hrvatske smatra zanimljivima i relevantnima, nabrajajući imena, od kojih neka i sam predstavlja u svojoj galeriji poput Vanište, Gotovca, Stilinovića, zastao je na Kniferu.
“E Knifer je posebna priča”, rekao mi je. “To što je on radio nisam vidio nigdje. Njegovi meandri nešto su posebno i neviđeno u svjetskim razmjerima.” Ovaj uvod možda je i odgovor na sva ona pitanja koja se u posljednje vrijeme nameću - a odnose se dakako na poziciju hrvatske umjetnosti na inozemnoj sceni, gdje je konkurencija takva da je izniman uspjeh i prava senzacija kada netko od naših dospije u zbirku jedne MoMA-e ili pariškog Beaubourga, pa i na to tržište koje, iako će kustosi to oštro demantirati, već dulje vrijeme diktira ukus najvećih muzejskih institucija.
Svaki dan pisao dnevnik
Možda će se nekima činiti da je svjetska slava Kniferu stigla prekasno, međutim neki će reći da nije tako, da današnji trenutak ide više na ruku umjetnicima s ovih prostora, da se mogu realnije sagledati njihovi dosezi, dok će drugi ponoviti onu već poznatu teoriju - da je bio Francuz ili Amerikanac, ne bi ga svijet tek posthumno otkrivao. U svakom slučaju, Knifer je u hrvatskoj umjetnosti odavno prepoznat kao jedan od najvećih umjetnika druge polovice 20. stoljeća.
No unatoč tome što je nedvojbeno tako, veliku retrospektivu nije imao. Ta će nepravda biti ispravljena senzacionalnom izložbom koja se otvara u rujnu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a koju priprema tim predvođen Kniferovom kćeri Anom, kustosicom izložbe Radmilom Ivom Janković te savjetnikom na projektu i jednim od najvećih poznavatelja Kniferova rada, profesorom Zvonkom Makovićem.
Ana Knifer upravo je s njima ovih dana počela pripremati opsežnu izložbu svoga oca, a samo za Jutarnji otkrila je da će na njoj publika moći vidjeti i neka dosad neviđena djela uz, naravno, brojna druga pristigla iz hrvatskih i svjetskih muzeja, privatnih domaćih i stranih zbirki.
“Bio je to velik posao sakupiti sve te tatine radove”, priča Ana Knifer. “Naime, dosad je bilo manjih retrospektivnih izložaba, ali nikad ovako velika. Bit će pokrivene sve faze, svi značajni radovi. MSU, na primjer, ima jako dobro zbirku Knifera.” Izložbom će nedvojbeno dominirati čuveni Kniferovi meandri, njegov zaštitni znak, no bit će izložene i skice, kolaži, fotografije. Od dosad neviđenih djela Ana Knifer izdvaja seriju kolaža iz 60-ih koju je sasvim slučajno nedavno pronašla u očevu ateljeu.
Umjetnik i otac
Kao posebnu atrakciju ona izdvaja i Kniferove “Banalne dnevnike”, kako ih je zvao. “Tata je od pedesetih svakodnevno vodio dnevnike, koji svojom sintaksom prate meandar, a kasnije devedesetih godina ih i piše u toj formi šarenim flomasterima. Prvi put će sada biti prikazana cijela serija tih bilježnica.”
A na pitanje kakav je veliki umjetnik Knifer privatno, je li bio od onih koji su 24 sata na dan bili posvećeni umjetnosti i koliko je njegov poziv utjecao na obiteljski život kaže: “Svi smo mi bili skupa s njim posvećeni umjetnosti, i mama i ja. No bio je i dobar otac, vodio me u vrtić, kuhao ručak.”
Kustosica izložbe Radmila Iva Janković govori o Kniferu kao u svakom slučaju o jednoj iznimnoj, ali i beskompromisnoj osobnosti. Izložba se i zove “Bez kompromisa”. “Zašto mislim da je bio beskompromisan? Iz nekoliko razloga. Prvo, težeći krajnjoj redukciji likovnih elemenata, došao je do meandra i tom je znaku ostao vjeran do kraja života. Isto tako, Knifer je svemu pristupao beskompromisno - u načinu na koji je stvarao, ustrajnosti, pristupu koji se po svemu razlikovao od onog građanskog poimanja umjetnosti. Osim ponavljanja kao stalne strategije u njegovoj umjetnosti, a u koje nije ugrađena nikakva hijerarhija, za Kniferovo djelo bitan je asketski pristup koji se manifestira u procesualnosti gotovo ritualnog karaktera. Osobnost samog umjetnika i njegovo djelo postali su narazdvojno povezani.”
Objašnjavajući Kniferovu jedinstvenu poziciju, Radmila Iva Janković upozorava na Kniferove rane autoportrete nastale u razdoblju od 1949. do 1954., kojima je još dok se spremao za studij nagovijestio odmak i jedan drukčiji pristup. “U tih 200-tinjak crteža, iako nastaju kao svojevrsni dnevnik, samo protjecanje vremena nije vidljivo, ali je i te kako važno. Pojavljuje se, gotovo opsesivno, njegovo uvijek isto lice u principu serije s posve drukčijim misaonim konsekvencama od onih s kojima su radili modernisti, koji su u serijama razlagali primjerice kompoziciju nekog motiva.”
Strastveni čitač
Profesor Zvonko Maković upozorio je na te radove na izložbi “Do meandra” 1987., gdje je pokazao da oni nisu nikakve studentske vježbe, već nešto vrlo autentično i neobično. Princip koji koristi u autoportretima Knifer će poslije nastaviti razvijati u meandrima. Radmila Iva Janković izdvaja Kniferove bilježnice kao jedan od dragulja na retrospektivi. “Način na koji ih ispisuje, bez margina, bez cezure, na neki način pomalo podsjeća na metode književnika koje je Knifer inače rado čitao, primjerice Jamesa Joycea; Knifer se u tim bilježnicama, tzv. Banalnim dnevnicima, pokušava otrgnuti od građanskih i akademskih okvira i pronaći svoj vlastiti jezik kao nesuspregnut govor, brbljav i tih, istovremeno prepun ponavljanja, sličan njegovim meandrima.”
Također najavljuje i premijerno predstavljanje dosad nepoznatih fotografija iz Kniferova arhiva. “Tiču se performansa i na neki način vizualiziraju njegovu poetiku koja je s vremenom prerasla u etiku.” A svi koji su Knifera poznavali sjećaju ga se kao moralne vertikale i naglašavaju njegovo poštenje. Sjećaju ga se i kao velikog čitača knjiga i ljubitelja filmova, volio je Prousta, Sartrea, Kafku, Godarda, obožavao je razgovore o nogometu... U svakom slučaju, kako napominje Radmila Iva Janković, bio je kompletna osobnost.
“Cilj nam je pokazati Knifera kao osobu koja, iako je radila u geometrijskom slogu, nije bila dogmatik. Prije bi se moglo reći - anarhist na gorgonaški način. U njegovim meandrima i njihovu ponavljanju ugrađen je princip slobode.”
Prvi meandri
No Kniferovi počeci krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina nisu bili nimalo laki. Naprotiv. Igor Zidić koji je prošle godine priredio jednu manju izložbu retrospektivnog karaktera u galeriji Adris u Rovinju dobro se sjeća tih godina, kada je uostalom i upoznao Knifera “nijemog trkača na duge staze, kojeg treba pratiti”, kako ga je prikazao Radoslav Putar na jednom seminaru kada je prvi put spomenuto Kniferovo ime, tih danas davnih godina. Upravo je Zidić tada perspektivnom no samozatajnom umjetniku sugerirao da svoje kompozicije preimenuje u meandre.
“Kad je stvorio prve Meandre, dočekao ga je muk. Jedva da su ikoga zanimali. To je potrajalo. Stjecao je pomalo i nove prijatelje, ali opstanak nije uspio osigurati. I što je mogao učiniti nego otići da spasi svoj život i svoju obitelj, a onda i život svojih Meandara. ‘Da smo ostali ovdje, umrli bismo od gladi’, rekla mi je Nada Knifer jednom prilikom”, navodi Zidić. Knifer je dočekavši osamdesetu umro u Parizu 2004. nakon što je tamo živio posljednje svoje desetljeće.
“Da sam se šezdesetih zapitao koliko će Julije doživjeti godina, teško bih se usudio pretpostaviti da će premašiti šezdesetu. Bolestan, iscrpljen neimaštinom i autodestruktivan, hodajući rubom bijede i neuspjeha, činio se istrošenim do te mjere da prognoze o budućnosti nisu ni mogle biti vedrije. No kako su se životne prilike izmijenile nabolje - a zasluga je za to, ne malih, imala i njegova supruga, i kako mu je djelo počelo nalaziti odjeka, u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj, tako je njegov psihički i fizički oporavak pokrenuo lavinu meandara”, zaključuje Zidić.
Kniferovih početaka dobro se sjeća i redatelj i slikar Željko Senečić s kojim je Knifer imao prvu izložbu 1958. u Salonu ULUH-a. Senečić nam je otkrio i kako je Knifer naslikao svoje prve geometrijske kompozicije, koje su bile daleko od onog savršenstva meandara iz kasnijih godina.
“Knifer je svoje prve apstrakcije slikao slobodno, bez ravnala. Kao krug poslužio mu je tanjur iz majčine kuhinje. Neke su slike bile naslikane na oleografijama koje je gospođa Sertić, vlasnica velike gostionice u Vrapču, iznad koje je stanovala porodica Knifer, dala Kniferu da na njima slika”, prisjeća se Senečić.
Utjecaj Đure Tiljka
Autor Kniferove opsežne monografije Zvonko Maković u svom tekstu u kojem je objasnio razvoj Kniferove umjetnosti od samih početaka ističe kako je Knifer ideju meandra artikulirao prije nego što su 1960. naslikane prve slike tog motiva, misleći prije svega na seriju autoportreta i rano otkriće ponavljanja gotovo istih prizora. Maković navodi i vrlo važnu ulogu Kniferova mentora na Akademiji, Đure Tiljka, koji je studirao kod Kandinskog, a neke je seminare slušao i kod Maljeviča.
“Pomogao je zapravo Kniferu da shvati puno značenje odsutnosti stvari i da uspije svoje duhovno stanje staviti na plohu slike. Zaokupljenost Maljevičem imat će u formaciji Kniferove umjetnosti i njegove ličnosti, iznimno veliko značenje”. Knifer je meandar do 1970. postupno pretvorio u znak koji je u različitim varijantama, razrađivao do samog kraja.