Jednog ranog jutra 1983. doputovao sam vlakom na kolodvor u Pragu i našao se, onako nesiguran na nogama, na pokretnim stepenicama koje su me krenule spuštati prema podzemnoj željeznici. U prostoru ukrašenom keramičkim pločicama neki mi je čovjek s beretkom na glavi objasnio da su u Pragu podzemnu željeznicu gradili Rusi i da su zato ti vagoni toliko masivni. Štoviše, da su slike u galeriji što se nalazi iznad podzemnih tunela padale sa zidova od silne trešnje kad god bi projezdio vlak. I, da, ako mi pobjegne autobus na koji bih želio stići, svakako posjetim veliko židovsko groblje, gdje je sahranjen i Kafka. Kad sam izišao iz podzemlja kojim mrtvi putuju puno lakše od živih, nisam stigao na svoj autobus.
Protrljao sam bolne oči i jedva nekako progledao, jer je tek izišlo sunce vrlo jako blještalo. Jedva sam uspio spaziti groblje, no kad sam unišao kroz omanje dveri, hladne sjene smirile su mi oči. Posvuda su bili veliki, crni, mramorni nadgrobni spomenici, neobrezano zimzeleno grmlje, čuperci trave i vlažna zemlja. Na mnogim mjestima grane su padale vrlo nisko, gotovo dodirujući grobno kamenje ispisano hebrejskim i gotičkim slovima. Prošetao sam alejama popločanima ispucalim kamenim pločama naprijed i nazad, redom, iz jedne u drugu, pa onda i uzduž zida. I dok su mi se čarape počele lijepiti za noge, nisam isprva shvaćao da samo taj zid ulične prolaznike razdvaja od mrtvih i mrtve od uličnih prolaznika. Zid od kamena koji je na nekim mjestima bio svijetlosmeđ i siv, kao da ga je osmudio gorući ugljen.
S moje lijeve strane u tami su se nizali grobovi i krošnje drveća, no odjednom me prenula neka bjelina. Gotovo da sam morao zažmiriti da razaznam o čemu se radi. Zjenice su mi se skupile i uspio sam razaznati slova uklesana u kamenom spomeniku. Franz Kafka, pisalo je. Okružen tamnim krošnjama i okolnim, pozelenjelim grobnim kamenjem, ovaj je bijeli grobni kamen gotovo pulsirao u mojim od nespavanja zakrvavljenim očima. Toplina sunčeva svjetla malo me omamila i nedostajala je još samo jedna sitnica pa da moj doživljaj bude potpun. Skinuo sam prvo cipele, a onda i čarape i onda bos učinio par koraka po prašini i tucaniku. Mojim nogama je godila hladnoća tla, a onu omamljenost pripisao sam komunikaciji s mrtvima. Možda su mi se pokušavili javiti iz svojih grobova. Iza sebe sam, kad sam se okrenuo, ugledao spomen-ploču Maxa Broda, čovjeka bez kojega bi Kafka ostao nepoznat, ali i miran. I ne bi ga ni sada uznemiravali posjeti tipova poput mene. Ne volim da mi itko stoji iza leđa, a tu sam imao osjećaj kao da iza mene stoji neki urotnik - lovac na sjećanja.
Vrlo brzo sam ponovo navukao i čarape i cipele i vratio se na autobusno stajalište, sretan što mi se baš dopao taj grob, iako sam bio svjestan koliko sam cijeli doživljaj uspio uljepšati vlastitom maštom. Poželio sam si što više ovakvih iskustava.
Tako sam, kao što neki počnu skupljati marke, ja krenuo nizati sjećanja na posjete raznim grobljima. A kao što se filatelisti vrlo brzo za nešto specijaliziraju, za određene zemlje ili teme, tako sam ja odlučio posjećivati samo grobove čuvenih europskih pisaca, ne obazirući se na poznati aforizam Vlade Bulatovića Viba: “Na groblju je bilo mnogo ljudi, uglavnom tugujućih rođaka i loših pesnika”.
U Sankt Peterburgu, onda još Lenjingradu, odlučio sam posjetiti grob Dostojevskog, no moj ga vodič nije uspio pronaći. Iako sam tada puno puta prošetao Nevskim prospektom, jednostavno nisam znao da je pisac smješten na samom kraju te ulice, na groblju Tikhvin.
Kad sam se 1988. godine našao u Weimaru, s prijateljem, matematičarom koji je čekao na izlaznu vizu iz Istočne Njemačke, odlučio sam posjetiti Goetheov mauzolej u Stadtparku. Krenuo sam dotamo autobusom, no kad smo stali na mojoj stanici, na trenutak sam zastao prije silaska, pred trojicom ljudi koji su pristojno čekali da ja izađem prvi. Bili su odjeveni u plava, radnička odijela. Lica su im bila duboko izborana, blijeda, no zajapurena. Onako nepomični, svijetloplavih očiju, izgledali su kao da ih nešto muči. Kao da su sišli s neke Dürerove grafike. Kao da im je netko na licima izrezbario fizionomije. Učinilo mi se da se njihovi likovi moraju odslikati na svakome tko se pred njima nađe, poput tragova velikih pečata na starim dokumentima. Gotovo da mi se učinilo da čujem željeznu prešu koja se upravo od njih odmakla.
“Strašno!”, rekoh svom prijatelju Detlevu.
“Bergern”, odgovorio mi je. “Kako to kažete na engleskom?”
“Rudari.”
Prije nego što smo stigli, popili smo neku gorku kavu u Goethe kavani, prošli pored žutog Goetheova muzeja i pored narančaste zgrade na kojoj je pisalo Goethe-Gymnasium. Kad smo ušli u Stadtpark u kojem se nalazi Goethe Mausoleum, upitao sam Detleva: “Kako to da se ovo ne zove Goethov park?”
“Zato jer postoji jedan još veći park na drugom mjestu koji se tako zove.”
Posvuda po tlu je bilo uvelog zelenog i crvenog lišća koje je podrhtavalo i šuštalo na vjetru.
Strop kupole mauzoleja bio je plav, a s njega je blistalo nekoliko zvijezda i njihovih dugih zraka. Posred velikoga sivog, mramornog kamena veliki je otvor bio oivičen ogradom. Kroz rešetke sam ugledao dva pravokutna, lakirana kovčega. Tada su mi pali na pamet jedini stihovi koje sam zapamtio iz “Fausta”, s početka, iz “Noći”. “Uz silan trud sam, ma u tančine/ Proučio filozofiju/ Pravo, znanje medicine/ Nažalost i teologiju./ I jadna bluna, tu sam sad/, Pametan ko i nekoć mlad!”
Stajao sam na mjestu i dalje mi je bilo dosadno, kao i do tada. Nije se dogodilo ništa posebno. No, pomislio sam, valja pričekati, možda još nešto nadođe. Spustili smo se po stepenicama.
“Kako engleski kažeš Gruft”, upita Detlev.
“Mauzolej, maločas ti rekoh.”
“Ne, Mao je u mauzoleju, kao i Lenjin. Tamo možeš vidjeti i njegovo tijelo.”
“Ovdje možemo vidjeti mrtvački kovčeg.”
“Ne, ovo ne može biti mauzolej.”
Došlo mi je da mu kažem da zašuti. Htio sam se koncentrirati i doživjeti svu punoću posjeta čuvenom duhu, a ne se prepirati oko značenja nekih riječi.
Sami mrtvački kovčezi nisu bili osobito zanimljivi, tako da sam se počeo ogledati uokolo, po tami. Duž zidova su bili poredani crni, prašni mrtvački kovčezi koji su bili natiskani poput odbačenih, bezvrijednih bala materijala u nekom tvroničkom skladištu, dok su iznad njih bile obješene blistave ploče s imenima vajmarskih vojvoda, vojvotkinja, grofova i grofica. Bio je to mauzolej vajmarskog vojvode, onoga koji je ponudio Goetheu da ga sahrane uz njega, ako mu to bude po volji. Vjerojatno vojvoda to baš nije zamislio onako kako je na koncu ispalo. Njega su zgurali uza zid u nekom prašnjavom kovčegu, dok su Goethea postavili u središte, u kovčeg koji je bio besprijekorno ulašten. Nepristojno, čak i ako je od mrtvoga čovjeka! Za života Goethe vjerojatno nije bio nepristojan, već se znao nametnuti. To što je njegovo ime istaknuto na toliko mjesta po Njemačkoj vjerojatno je posljedica njegove vještine ophođenja, barem jednako kao i njegove književne genijalnosti. Kao vicekancelar i prijatelj mnogih utjecajnih ljudi imao je svoje prste u mnogim projektima i poslovima. Na primjer, nadgledao je i obnovu Vajmarske palače, iako nije bio po struci arhitekt, kao što je i dizajnirao Vajmarski park (koji sada nosi Goetheovo ime), iako nije bio ni urbanist niti pejzažni arhitekt. A sasvim se sigurno puno kvalificiranijih ljudi od njega prijavilo za te poslove. A uza sve to je Goethe bio i bogat.
S druge strane, Schiller je umro siromašan i bio je pokopan u zajedničkoj grobnici za siromahe. (Tek ovdje primjećujem da sam učinio veliku grešku što sam toliko prostora posvetio samo Goetheu i njegovoj magnetskoj privlačnosti.) Tako, dakle, nije sigurno da su kosti u kovčegu na kojemu stoji Schillerovo ime doista njegove. Naime, po Goetheovoj želji je Schiller smješten u ovom mauzoleju uz njega, u susjedni kovčeg. Tako su iskopane neke kosti, možda nekog nepoznatog siromaha, moguće i samog Schillera i stavljene u taj kovčeg koji je položen uz Goetheov. I tako su se tu našli, “jedna duša u dva tijela” - kako je sam Goethe definirao njihovo prijateljstvo, po citatu iz Staroga zavjeta. A zapravo se radilo tek o istom prahu u dva kovčega, i o dva kovčega u istoj grobnici. Eto, na to se na koncu svelo to njihovo prijateljstvo. Svježi karanfili, bijeli i crveni, bili su pred oba kovčega, kao da su ljudi upravo pokopani, odnosno sahranjeni. Upravo mi se to učinilo neobičnim, da su te sada već ogoljene kosti dvojice muškaraca, položene u kovčezima na mramornom podu, bile sasvim izolirane od zemlje, od samoga tla, iznad kojega se nalaze. Zar kosti ne bi trebale završiti u zemlji nakon što umremo, a ne iznad zemlje? Ne bismo li sve to što ostane od nas trebali vratiti majčici zemlji, a ne da nas od nje odvoje u neku monstruoznu kamenu imitaciju maternice?
Na putu natrag, na samom rubu Goetheova parka posjetili smo Lisztovu kuću, prošetali se po škripavima podovima i pogledali drhtave rukopise Schumanna i Brahmsa. Zadivila nas je mirna i dostojantvena Lisztova Totenmask, posmrtna maska, postavljena odmah pored velikog, sunčanog prozora, dok smo se Beethovenove posmrtne maske malo prepali. Imao je malu glavu, upalih obraza, sitnih gornjih zuba koji su virili ispod tankih usana. Vidjeli smo užas, srdžbu i bolest. Tek tada sam se upitao što zapravo radi Beethovenova posmrtna maska u Lisztovoj kući i to na nekoj niskoj polici, u kutu?
Jednom prilikom smo se moj brat i ja našli u Zürichu i odlučili prošetati. Došli smo do mjesta gdje nam je slijeva bila borova šuma, dok se zdesna s brdašca na kojemu smo se našli spuštala divna, zelena padina prema tamnom, sivo-plavom jezeru, svom u magli, dok se s druge strane dizalo brdo sasvim nalik onome na kojemu smo sami stajali. U daljini su se čula zvona ovaca, kad mi je brat rekao da se ovdje, osim ovih prirodnih ljepota, može vidjeti i grob Thomasa Manna. Odmah sam se prenuo iz letargičnog drijemeža i navalio da to mjesto moramo odmah posjetiti.
Moj brat nije točno znao gdje se grob nalazi. Podosta smo se nalutali po groblju i načitali imena po drugim grbovima. Bilo je tamo mnogo Schweitzera i leševa mnogih drugih talentiranih ljudi, u to nema sumnje, ali ja sam htio baš Manna. Nismo uspjeli pronaći grob, a onda mi je brat, nakon što smo preskočili ogradu groblja, da si skratimo put, obećao da će mi do idućeg puta sve saznati i točno mi pokazati. Međutim, nije ništa saznao. Kad smo sljedećeg mjeseca ponovo otišli na groblje, potraga se nastavila. Ivan me poveo do središnje uzvisine na groblju, gdje je bilo puno cvijeća, a staze posute bijelim tucanikom. No, već na prvom nadgrobnom kamenu koji je privukao moju pažnju pisalo je Thomas Mann. Požurili smo do tog velikog kamena kao da postoji opasnost da bi mogao nestati. U dvije posude sa svake strane bilo je svježega cvijeća, a sam kamen je bio vrlo velik i grub, ali vrlo precizno isklesan. Ispod Mannova imena stajalo je ime njegove žene, a ispred tog velikog kamena postavljeno je nekoliko manjih, u travi, na kojima su ispisana imena njihove djece. Nigdje ni križa niti nekog drugog uklesanog simbola, ni na jednom kamenu.
Dok smo se vraćali, zagledao sam se u veliki crni sat, s pozlaćenim rimskim brojkama, postavljen na kapeli groblja i promislio što mi je ostalo od ovog doživljaja. Usporedio sam ga s posjetom Kafkinu grobu koji je bio predivan, zatim posjetu Goetheu i Schilleru, što me se tada nije toliko dojmilo, ali je s vremenom naraslo na razinu veličanstvenog iskustva. Pitao sam se hoće li i ovdje taj ne baš osobit dojam o onom povećem kamenu kasnije također narasti u mojim sjećanjima. Ili sam postao odveć promiskuitetan, pa mi je svaki idući posjet mrtvima značio sve manje? Dok smo se penjali natrag, na onu uzvisinu, kroz kravlju balegu i visoku travu, zvono onog sata je odbilo nekoliko puta, pa sam se pobojao da ću bolje upamtiti upravo taj zvuk negoli samu sliku Mannova groba.
Upravo sam zbog tog straha, da mi ništa osobito neće ostati u sjećanju nakon posjeta grobovima znamenitih književnika - i da se ne mogu više pouzdati u vlastitu memoriju - donio odluku da o tim posjetima napišem ovaj tekst.
U Hollywoodu ljudi se vozikaju ulicama da bi iz automobila pogledali raskošne vile filmskih zvijezda, no u Parizu su mrtvi ti oko kojih se skuplja najviše obožavatelja. Na ulazu na čuveno groblje Pere Lachaise ljudi čekaju u redu da bi kupili kartu po kojoj će pronaći grobove poznatih. Na Balzacovu sam grobu vidio svježe ubrane, žute karanfile. Na njegovu nadgrobnom spomeniku također nema križa, nego samo njegova bista. Evo ga, umro s pedeset godina, nakon što je napisao više od pedeset romana, pio petnaest šalica kave svakoga dana, u stalnim iznalaženjima rješenja za kreditore koji su ga salijetali, bez stalne adrese na kojoj ga se moglo naći. No sada, stotinu godina poslije, njegova adresa i više je nego bila pouzdana. Sa strane, na nadgrobnom kamenu ispisano je i ime kontese Rzewuske, njegove poljske ljubavnice i naposljetku supruge. Tih pet minuta koliko sam se zadržao kraj groba nitko drugi nije naišao. Pored Balzacova groba nalazi se mala kapelica u kojoj je grob nekog slikara koji je umro u dvadeset i petoj godini. Kroz plavo staklo na otvorima grobnice probijale su se sunčeve zrake i padale na crveno i smeđe lišće koje mi je zašušketalo pod nogama.
Na putu prema Chopinovu grobu prošao sam pored središnje kapele gdje je upravo trajala misa i svirala je polako neka vrlo tužna glazba. Crni taksiji bili su poredani ispred kapele, dok su vozači pred autima nervozno pušili. Vijenci koji su obilovali crvenim cvjetovima stajali su na stepeništu, a unutra su ljudi hodali oko lijesa. Jedna je žena izišla van, zaplakala i naslonila se na zid kapelice.
Spustio sam se od kapele prema jednoj užoj aleji i našao Chopinov grob. Tamo je bilo puno vijenaca, cvijeća i ukrasnih traka. Na jednom od najvećih natpisa, uz cvijeće, pisalo je Ambasada Republike Poljske. Stajala je tamo i poljska zastava. Dvoje ljudi odjevnih u crno prišlo je bliže, prošaptalo nešto, prerkižilo se i položilo na grob kiticu bijelih ruža.
Primijetio sam prilično blizu i jednu veću skupinu ljudi. Pomislio sam da bi to mogao biti Morrisonov grob. Kad sam se približio, doista, pisalo je James.... Morrison (Pisalo je i neko srednje ime, ali već ono James mi je bilo dovoljno čudno). Njegov je grob bio u drugom redu, nekoliko metara udaljen od same staze. Grobovi odmah do staze, u prednjem redu koštaju puno više, oko osam tisuća dolara, dok oni u drugom koštaju upola manje. Ovdje nikad nije teško kupiti grob, ako čovjek želi, jer uprava groblja miče nadgrobne ploče onih grobova koje nitko ne obilazi. Navodno, ako nitko ne donese na grob cvijeće godinu dana i ako se nitko u tom razdoblju ne javi da je grob njegov, uprava uklanja nadgrobni kamen i prodaje grob novom vlasniku. Na tom groblju ima grobova što nose oko stotinu tisuća imena, ali zapravo je tamo pod zemljom vjerojatno oko milijun ljudi. Morrisonova zadužbina sigurno je mogla platiti i prednji red, no možda to nije dopustila francuska strana, jer je i ovako, u drugom redu, Morrisonova prisutnost unosila veliki nemir. Tamo je, naime, dvadesetak mladih ljudi pušilo marihuanu, plakalo, vikalo i pokušavalo ispisati nekakve grafite po okolnim spomenicima, od čega ih je odvraćao čuvar koji je stajao po strani. Usporedimo li posjetitelje Morrisonovu grobu s onima Balzacovu, postat će nam jasno da je danas ozbiljan roman mrtav, ili barem u ozbiljnim problemima, ali da je rock glazba i dalje živa. Balzac nije nikakav izuzetak. Nikoga nije bilo ni na Proustovu grobu. Zastao sam pored njegova nadgrobnog spomenika od crnog mramora, dva reda dalje od prolaza. Kamen je bio vrlo gladak, blistav i postavljen vrlo nisko, gotovo pri zemlji, no izgledao je kao da je tamo tek odnedavno.
Po glavnoj aleji hodala je neka mlada, tugaljiva ženska osoba s podsuknjom koja joj je provirivala ispod kratke suknje. Izmijenila je sa mnom nekoliko pogleda i onda nastavila dalje, prema krematoriju. Hodala je polako i opušteno, ali vrlo graciozno, baš kako bi pored Proustova groba i trebalo. Tada mi je palo na pamet da bi groblje lako moglo biti i mjesto susreta s pariškim prostitutkama, iako sam bio siguran da ta misao nije bila poštena prema onoj djevojci. Ipak, sjetio sam se one Maupassantove priče “Grobarka” u kojoj prostitutka kupi mušterije na groblju, na Montmartreu. “Je li ona bila obična uličarka, dovitljiva prostituka koja je na grobovima hvatala tužne muškarce, opsjednute uspomenom na neku ženu, suprugu ili ljubavnicu, shrvane njihovim odsustvom? Je li ona bila jedina? Ima li ih više? Da li se ona specijalizirala? Radi li na groblju kao što bi inače na ulici? Grobarke! Ili se samo dovinula sjajne ideje, duboko filozofske, da iskoristi žal za ljubavi koji oživljava na ovom mjestu.”
Zapravo sam se baš tada spremao posjetiti i Maupassantov grob, samo što sam radi toga morao otići na drugo groblje, na Montparnasse. Za ovu moju priču bilo bi bolje da je i on pokopan na Montmartreu, groblju koje je naširoko opisao u “Grobarki”, vrlo osjećajno i promišljeno, a onda je sam završio na groblju opasanom običnim zidovima, lišenom veličanstvenih aleja. Trebalo mi je dosta vremena da pronađem njegov grob, smješten između jednog lijepog drveta i grobnice nekog vojnika s ordenom legije časti. Iznad njegova groba visoko je na dva stupa podignut veliki kamen, nalik slavoluku ili portalu. Na samoj je zemlji, na grobu, bilo zasađenog cvijeća, no nisam obratio pažnju kojih vrsta. Nakon što je dvije godine bolovao od sifilitične demencije, završio je, evo, ovdje. Njegov grob ljudi su očito dosta posjećivali. Neka velika obitelj upravo je žurila prema grobu dok sam ja još tamo stajao. Imao sam dojam da su pomislili da sam i ja običan turist, što mi je malo zasmetalo, iako nisam bio u osobito žalosnom raspoloženju. Govorili su tečnim poljskim jezikom. Je li Maupassantov utjecaj bio jači na istoku, nego na zapadu? Isak Babelj je napisao krasnu priču pod naslovoom “Moj Maupassant”. Rusi, naime, smatraju Maupassanta većim pripovjedačem, kad se radi o kratkim pričama, od svog Čehova.
S tog mjesta otišao sam sasvim na drugi kraj groblja, do zida iza kojega je Rue Emile Richard. Tamo su radnici upravo razbijali neki grobni kamen i bacali te ostatke na kamion. Očito neko vrijeme nitko nije dolazio na taj grob, a samo grobno mjesto je vrlo vrijedno. Kad sam pronašao Beckettov grob, upitao sam se što bi bilo primjereno učiniti na grobu tog ciničnog čovjeka a da bude u skladu s onim što je pisao i zagovarao. Da li bi se možda na grob trebalo popišati ili samo sjesti i dosađivati se, no tada sam primijetio da je uz njega pokopana i njegova žena. Iz poštovanja prema njoj, odlučio sam zanemariti ono što mi je ranije palo na pamet. Umrla je vrlo brzo poslije njega, vjerojatno od tuge. Je li moguće da je taj cinik bio sretno oženjen? Netko je na grobu ostavio nekoliko požutjelih listova vrbe. Nakon toga sam se odšetao do drugog sretnog para, Sartrea i Simone de Beauvoir. I na njihovu je grobu bilo puno, uglavnom žutog, cvijeća, no nije bilo križa. Na Baudelaireovu grobu, iza ugla, stoji križ, no on u njemu leži sam. I na njegovu je grobu bilo puno cvijeća, kao da se radi o kakvoj neslanoj šali, les fleurs du mal? Hladna kiša i vjetar koji je jačao natjerali su me da skratim svoj posjet. Činilo mi se da bi bilo sasvim morbidno nasmrt se razboljeti baš na groblju. Nikako nisam više mogao pomoći svoj toj ekipi pod zemljom, pa sam se odlučio s njima dalje družiti kod kuće, izvan domašaja vjetra, gdje ih sve mogu na miru čitati. I na taj način u sebi ponovo oživjeti njihove misli. Nisam ja mislio dalje ne posjećivati groblja - nikako, imao sam namjeru posjetiti još mnogo mrtvih pisaca, na raznim kontinentima, ali u tom času sam osjetio zasićenje. Ta, među raznim grobovima proveo sam dva dana zaredom, i to gotovo cijela. Više nego dovoljno da se stvori odbojnost kakva mi se uvijek javlja kad s grobljima - pretjeram.
Nekoliko tjedana kasnije Ivo i ja smo posjetili groblje Fluntern u Zürichu, u blizini zoološkog vrta. Htjeli smo otići na Joyceov grob. Bila je to baš neka kišna nedjelja, tako da smo do groblja krenuli plavim tramvajem broj 5 i izišli na zadnjoj stanici. To je groblje relativno novo, sagrađeno krajem devetnaestog stoljeća, na travnatoj zaravni podno brežuljaka obraslih zimzelenom. Od jake se kiše stvorila sumaglica koju je niski tlak držao pri zemlji, tako da nas je sve to činilo pomalo uspavanima. Da sam negdje mogao pronaći komad suhog tla pokrivenog borovim iglicama, ispružio bih se i vjerojatno odmah zaspao. Grobovi u središnjem dijelu groblja postavljeni su tamo naširoko, a od glavne aleje poprečni su putevi popločani krupnom kaldrmom. Na većini grobova gorjele su svijeće u crvenim staklenkama koje po strani imaju otvor za dotok kisika a da ih kiša ne pogasi. Pogledali smo kartu groblja. Nije bilo puno toga posebno istaknutog, jedva desetak mjesta, a među svim tim središnji križ, glavna kapela i grob Jamesa Joycea. On je jedini bio naveden poimence. No, nije nam trebala karta. Strelice, putokazi, vode pravo do njega, kao da se radi o turističkoj poslastici. Njegov je grob smješten na najpovišenijem mjestu na cijelom groblju, obrubljen živicom, a iznad groba je postavljena njegova skulptura. Joyce koji sjedi. Vidio sam tu skulpturu u mnogim knjigama, no nisam znao da je postavljena baš odmah pored mjesta na kojemu je pokopan. A na tom mjestu nigdje nema križa, kao da je Joyce sam sebi ili možda i svima nama bio jedini Bog. Sjedi tamo, onako u bronci, prekriženih nogu, s desnim gležnjem preko lijevog koljena, dok mu je štap za hodanje prislonjen uz bok, zdesna. (Moj brat je predložio da slikamo grob kako bih ga poslije mogao što vjernije opisati. “Istina”, rekoh, “opis bi bio bolji, no vjerojatno zato i predug.” Uostalom, fotografije su neprijatelji književnosti. Ako jedna slika govori kao tisuću riječi, čemu se onda mučiti riječima?) Joyceova stopala su na skultpturi prilično izdužena - ne znam je li posrijedi bio utjecaj Giacomettija ili su Joyceove noge doista tako izgledale. No, vjerojatno je to bilo i posljedica nošenja talijanskih cipela. Živio je u Italiji dovoljno dugo da mu je talijanska industrija cipela stigla deformirati stopala. Kao što se to dogodilo i meni dok sam živio u susjednoj zemlji. I danas me lijeva noga boli, jer sam u vrijeme odrastanja nosio talijanske cipele. Na Jamesovoj glavi (čudno je zvati ga krsnim imenom, a još bi bilo čudnije zvati ga Jim Joyce, no zašto ne?) bila je nekakva bijela mrlja, za koju sam prvo pomislio da je poklon od golubova, ali onda se pokazalo da se radi o stvrdnutom vosku. Netko mora da mu je na glavi zapalio svijeću. Kapljice vode skupljale su mu se na čelu i preko naočala padale, prvo po usnama, a onda i u krilo. Pokrovna ploča na grobu je bila posuta borovim iglicama, tako da sam ih morao prstima počistiti da pročitam što piše. Gebornen in Dublin... Gestorben in Zürich. Zašto mu je natpis na grobu napisan njemačkim jezikom? Odmah pored groba raste mala vrba, gotovo kao bonsai, ali ipak prevelika da bi bila bonsai, baš kao što je i premala za pravu vrbu. To neobično drvo raste i izvija se pod svojim granama, sasvim pri zemlji. Joyce izgleda zamišljeno, a pogled mu pada - štoviše pogled kao da mu je prikovan - na drugi grob iz kojega raste narančasto cvijeće, i to ravno iz zemlje. Mnoštvo tih cvjetova. Na još svježem grobu je samo tanak, lakiran, narančasti križ. Elias Canetti. Umro je u kolovozu 1994., a mi smo tamo bili iste godine, u studenom. Bilo je još rano za postavljanje nadgrobnog kamena. Canetti je volio pisati o smrti i o grobljima, baš kao i Joyce.
U svakom slučaju, po toj kiši i sumaglici kod mene se nije javila neka žalost, iako sam se sjetio posljednjih rečenica iz pripovijetke “Mrtvi”, kad već počne sniježiti. “Padalo je također i po svakom djeliću pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je bio pokopan Michael Furey. Snijeg je pritiskao gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj.” Da li bismo ovdje mogli umjesto snijega napisati da pada kiša a da to i dalje bude jednako snažno? Zašto se uvijek čini da snijeg nosi puno jači naboj od kiše? Možda bih trebao doći na ovaj grob kada pada snijeg, iako ovdje neće biti nakrivljenih križeva. Ovo je preuredno, švicarsko groblje. Jedino što je ovdje nakrivljeno jest Joyceov spomenik. Sada je oko mene bila samo ta hladna kiša, koja je šumila u okolnim krošnjama i nimalo mi nije bila ugodna, jer su mi se cipele već bile dobrano namočile. I oči su mi se već bile zamorile od svog tog zamućenja. Iz omekšalog tla, kao da zemlju napuštaju posljednji uzdasi, dizale su se te pare i probijajući se kroz oštre iglice penjale u guste krošnje pinija.
Na putu kući Ivo i ja smo svratili u cirišku Gradsku knjižnicu i u čitaonicu. Po zidovima su na sve strane bili natiskani časopisi. Među njima je bio Joyce Quarterly, kao i drugi časopisi koji se bave Joyceom, ali i neki u kojima su tiskane moje priče. Zapravo, ne sjećam se da sam ikada vidio da je netko u nekoj knjižnici posegnuo za jednim od takvih književnih časopisa. Poredani po policama nalik su nekakvim istanjenim urnama, punim pepela šutnje. Nakon što završim ovaj tekst o posjetima grobljima, to što ostane zapisano u najboljem će slučaju završiti upravo na nekom ovakvom mjestu, duž ovakvih zidova, gdje to nitko neće ni čitati, ni dodirnuti, gdje će prebivati u tišini. Zakopano u nekoliko knjižnica. Baš kako bi i trebalo.