NAJBOLJI U HRVATSKOJ

Na vrhu liste stari Radić i mladi Sviličić

U ovo desetljeće hrvatski je film ušao s možda najniže startne točke u svojoj povijesti. Nakon devastirajućih devedesetih, hrvatski je film publika prezirala, kritika mrzila, a u inozemstvu nije ni postojao.

U narednih deset godina, dvije se stvari neće promijeniti. Prva od njih je da domaća publika od hrvatskog filma i dalje uglavnom zazire, a druga da hrvatski film nije ni nakon 30 godina uspio ući na jedino stvarno filmsko svjetsko prvenstvo - a to je Cannes. I dok su te dvije stvari iste kao 2000., sve drugo u hrvatskom filmu je - jako, jako drukčije.

Dvijetsućute, naime, prva su razdoblje u povijesti hrvatskog filma u kojoj je on rasterećen stege vladajuće ideologije, bio potpuno tematski slobodan i bez(auto)cenzure. To je, ujedno, prvo razdoblje u kojem su ključnu riječ u filmu imali filmaši, pogotovo otkad je formiran filmski institut HAVC, čime je kinematografija bar formalno odradila „europske reforme“. Dvijetisućute, ukratko, prva su dekada u kojoj je hrvatski film stvarno živio u demokraciji.

Hollywoodski imperij načet na rubovima. Dolazi bujica iz Azije

50 najboljih filmova od 2000. do 2009. godine

Sasvim nesložni kritičari Jutarnjeg

Posljedice se vide. Obično oprezan i nerijetko ulizivački, naš film u dvijetisućutima zagrizao je ponešto stvarnost, znao je biti neugodan, uznemirujući i provokativan, više je od ostalih kinematografija u susjedstvu prečešljao prljavu ratnu bilancu i ružno naličje „naših momaka“. U tom smislu, hrvatsku filmsku dekadu simbolički je zatvorio film „Crnci“ Devića i Jurića. Taj eksperimentalni diptih, koji počinje u stilu „Deliverancea“ ili Ledererovih banijskih povečerja, u drugom nas dijelu vodi u užasni podrum mučenja i ratnih zločina. Iluzija, pa razotkrivanje: to nije samo dramaturgija „Crnaca“, nego i dramaturgija nacionalnog desetljeća, desetljeća koje počinje splitskim mitingom, a završava s flasterom i hobotnicom.

Ali, kako se bližio kraj dekade i ostvarenje onog što se obično zove „europskim snom“, hrvatski je film počeo propitivati i slojeve tog sna, pogotovo njegovu kolonijalnu sastavnicu. Tipičan primjer su filmovi kao „Armin“ ili „Što je Iva snimila“, filmovi koji seciraju našu snishodljivost prema Zapadu i produženi kolonijalni mentalitet.

Kad se u hrvatskom filmu spomenu pedesete - sjetite se „H8“ i „Ne okreći se sine“. U šezdesetima, sjetite se „Ronda“, „Lisica“ i „Breze“. Hrvatske filmske dvije-tisućute nemaju nešto slično tome, grozd od dva ili tri filma koji su daleko nadvisili sve ostale i kao kišobran natkrivaju čitavu epohu. O tome na malom uzorku svjedoči i naša anketa: na tri liste, na prva četiri mjesta dospjelo je 11 različitih filmova. Pa stoga, ako ovo desetljeće i nije generiralo „the film“ koji bi rasparao velike festivale, u nečem je bilo jako: ni u jednoj dekadi hrvatske filmske povijesti nije snimljen tako veliki broj solidnih filmova vrijednih uvažavanja. „H-8“ ili „Lisice“ u svoje su vrijeme stršili kao iznimka, nadvijali se nad prosjekom produkcije koja je uglavnom bila loša. I u ovom desetljeću, dakako, bilo je groznih filmova, no snimljeno je barem petnaestak zanimljivih i relevantnih naslova, što je brojka s kojom se ni jedno desetljeće hrvatskog filma ne može uspoređivati. Uostalom, o tome svjedoči činjenica da se Sviličićev „Armin“ - opće-uvažavani film s lijepom niskom inozemnih uspjeha - jedva ugurao na popis najboljih dvanaest. Na isti popis nisu - recimo - ušle „Fine mrtve djevojke“ ili „Karaula“.

Postoje, međutim, stvari koje hrvatski film u ovoj dekadi nije dospio napraviti. Kao prvo, nije uspio lokalnu publiku navesti da ga zavoli, a potkraj dekade hrvatski su autori od tog posla uglavnom i digli ruke, preorijentirajući se mahom na tvrdi, festivalski art-film. Drugo, nije uspio izvršiti smjenu generacija. Uz jednu ili dvije iznimke, sve bitne filmove u ovom desetljeću snimili su autori rođeni između 1962. i 1972. Mlađi naraštaj dijelom je posisala televizija, a dijelom je ostao pred zatvorenim vratima, tako da ne možemo čak ni predočiti kako bi morao izgledati filmski senzibilitet generacije rođene osamdesetih.

Treća stvar koja hrvatskom filmu nije uspjela, i zbog koje najviše žalim, jest širenje poetičkog poprišta. Neki posve uvrnuti autorski luđak kao Bela Tarr ili Guy Maddin kod nas bi bio posve nezamisliv, baš kao što nismo vidjeli dobar domaći akcijski hit ili horor. Nogometnim rječnikom, hrvatski film i dalje igra pretežno na sredini terena.

Hrvatski film, ukupna lista:

Crnci, Goran Dević, Zvonimir Jurić - 19 bodova

Već pola sata nakon novinarske projekcije u Puli većina kritičara bila je spremna složiti se da su „Crnci“ jedan od najbitnijih hrvatskih filmova nakon samostalnosti. I pulski žiri bio je sklon „Crncima“: ipak, velika zlatna Arena u posljednji je trenutak otišla na drugu stranu. Očito, film o ratnim zločinima i eskadronima smrti Domovinskog rata, o kojima su godinama pisale samo nezavisne novine, bljesnuo je u Areni poput crne munje, promijenivši zauvijek sliku hrvatskog filma.

Devedesetih godina, u vrijeme potpune kreativne i moralne implozije hrvatskog filma, najproblematičniji segment nacionalne kinematografije bili su filmovi koji su tematizirali Domovinski rat. Povremeno je bilo i iznimaka, no čak su i „Nebo, sateliti“ Lukasa Nole bili do određene mjere „incidentni“, dok je epohalni Brešanov „Kako je počeo rat na mom otoku“ ipak u prvom redu bila komedija koja se bavila početkom rata, i koja je kao takva završavala njegovom prvom žrtvom.

Desetljeće kasnije situacija je bila upravo suprotna. Restauratorsko razdoblje hrvatskog filma snažno su obilježili i ratni filmovi koji ovoga puta otvoreno progovaraju o zločinima. Počelo je sa „Svjedocima“ Vinka Brešana, nastavilo se s „Živima i mrtvima“ Kristijana Milića, a kulminiralo ovoga ljeta s filmom Zvonimira Jurića i Gorana Devića. „Crnci“ su beskompromisna tematizacija ratnih zločina Domovinskog rata - te još uvijek središnje traumatske točke hrvatskog društva - no možda i ne manje važno, film izvanrednog „rumunjskog“ stila. (D. Jurak)

2. Oprosti za kung fu, Ognjen Sviličić - 17

Susret s Zagore sa svijetom majstorski je insceniran u tragikomediji Ognjena Sviličića: produkcijski ne puno više od televizijske drame, film je nadograđen otkvačenim dramskim „tajmingom“ i blistavim glumačkim izvedbama.(N.P.)

3.Tu, Zrinko Ogresta - 16

Ogrestin mozaički omnibus film je koji kroz šest priča pripovijeda što se dogodilo s nama nakon rata. Nema u tom filmu ni pucnja, ni nasilja, gotovo ni ružne riječi: samo sjeta i kolektivni portret zemlje kojoj su se nade iznevjerile.(J.P.)

4. Buick Riviera, Goran Rušinović - 15

Film o Srbinu i Bošnjaku, snimljen u Americi i na engleskom, bavi se temom koja je u Hrvatskoj i dalje i te kako goruća. To je film o osveti i (ne)zaboravu koji izriče obeshrabrujuću poruku - da rat nije zaista završio.(J.P.)

5.Što je Iva snimila 21. listopada, Tomislav Radić - 14

Radić je projahao kroz neke od najproblematičnijih epizoda hrvatskog filma i televizije, izgubio svaki kredibilitet, i onda se vratio jači nego ikada. „Iva“ je prvo igrano remek-djelo restauracije hrvatskog filma. (D.J.)

6. Sretno dijete, Igor Mirković - 13

Dokumentarac o herojima djetinjstva. Mirkovićev film mogao bi se prikazati i Fincima i Bugarima, ukratko - svima koji nemaju pojma u čemu je štos s tim Johnnyem, i gdje je on to sada - pa da skuže o čemu se tu radi. (D.J.)

7. Ta divna splitska noć, Arsen Ostojić -12

Jedan od rijetkih domaćih filmova bez rata i poratnih trauma, „Splitska noć“ je elegantna stilska vježba, stilizirana rubikova kocka koja u srcu ima perfektni, inženjerski sklop.(J.P.)

8. Živi i mrtvi, Kristijan Milić - 11

Nema šifre za balkanske sukobe - ponajmanje ne one nacionalne. Milić polazi od toga da ratove na Balkanu može objasniti jedino McTiernanov „Predator“. Jer nešto je ovdje u zraku. Ili u vodi. Nešto što ciklički ubija ljude. (D.J.)

9. Tri priče o nespavanju, Tomislav Radić - 10

Tomislav Radić vrlo se radikalno bavi neugodom u priči o ljudima koje skoro ništa ne veže, a ipak žive zajedno. Redateljski najzanimljiviji film redatelja koji ima najneobičniju karijeru u povijesti hrvatske kinematografije. (N.P.)

10./ 12. Kenjac, Antonio Nuić - 7

Opora obiteljska melodrama Antonia Nuića imponira redateljskom i produkcijskom dotjeranošću, iako u pitanju uopće nije skup film. Iako je završnica happy-end, ožiljci od rana koje su si protagonisti nanijeli vjerojatno nikad neće zacijeliti. (N.P.)

10./12. Armin, Ognjen Sviličić -7

Ovaj maleni i jednostavni film ima u sebi ugrađenu najdojmljiviju osudu kulturnog kolonijalizma u post-YU filmu. Svima koji od Balkana očekuju rakiju, folklor, rat i Kusturicu, „Armin“ udjeljuje filmsku pljusku.(J.P.)

10./12. Što je muškarac bez brkova, Hrvoje Hribar -7

Komedija Hrvoja Hribara najgledaniji je hrvatski film u ovom desetljeću, a to što je i jedan od najboljih, pohvala je publici, ali i kinematografiji. Sprdanje s klerikalizmom tek je jedna od provokacija koju ovo djelce nudi. (N.P.)



Hrvatski redatelji, ukupna lista:

1.- 2. Ognjen Sviličić - 24bodova, 2 filma

Tomislav Radić - 24 - 2 filma

3. Goran Dević i Zvonimir Jurić, 19 bodova, 1 film

4. Zrinko Ogresta, 16 bodova, 1 film

5.-6. Igor Mirković, 15, 2 filma

Goran Rušinović, 15, 1 film

Nenad Polimac:

Tri priče o nespavanju, 2008., Tomislav Radić

0prosti za kung fu, 2004., 0zren Sviličić

Buick Riviera, 2008., Goran Rušinović

Kenjac, 2009., Antonio Nuić

Fine mrtve djevojke, 2002., Dalibor Matanić

Što je muškarac bez brkova, 2006., Hrvoje Hribar

Živi i mrtvi, 2007., Kristijan Milić

Tu, 2003., Zrinko Ogresta

Ta divna splitska noć, 2004., Arsen Ostojić

Što je Iva snimila 21.10.2003., 2005., Tomislav Radić

Jurica Pavičić:

Ta divna splitska noć, 2004, Arsen A. Ostojić

Crnci, 2009, Goran Dević i Zvonimir Jurić

Tu, 2003, Zrinko Ogresta

Armin, 2007, Ognjen Sviličić

Buick Riviera, 2008, Goran Rušinović

Što je Iva snimila 21. listopada 2003, 2005, Tomislav Radić

Tagovi

Izdvajamo