Bilo je to prije pola stoljeća, početkom 60-ih. Baka je imala više od šezdeset i za unuka je bila strašno stara. Putovali su pješke od Pongračeva, od trešnjevačke Remize, gdje su stanovali, preko Rudeša sve do stenjevačkog, točnije donjevrapčanskog Bolničkog groblja.
Koncem Drugog svjetskog rata bakina majka, a njegova prabaka, bila je tamo pokopana. Ne, nije bila bolesna, “samo” je bila stara, rekli su mu. Pa, tko je tada već znao za tuđicu - “gerijatrija”. S rukama u džepovima vindjakne (vjetrovke) stajao bih pokraj humka s običnim drvenim križom i cupkao, a baka je s motikom redila grob, obično pred Sesvete.
Podštucavala je ukrasni grm, i poravnavala trusne zemljane rubove. Unuk je grickao nagradni perec. Na drvenom križu jedva se vidjelo urezano ime i prezime pokojnice, na križu što su ga huligani srušili, pa ga je striček Dašek ponovno napravio. Naposljetku, baka bi upalila bijelu, stearinsku svijeću srednje veličine, i pokoju dušicu.
Oni koji nemaju nikog
Trebali su se okrenuti i krenuti natrag. Ali, baka je svaki put inzistirala da odu do grobljanskog Raspela i ondje upale, također, bar jednu “svjećicu”. - Za one koji nemaju nikoga, sinek - govorila je. Stajali bi u polukrugu mnoštva moleći Očenaš i Zdravomariju za nepoznate, nad voskom razlivenim po aluminijskim “pladnjevima”, iz kojih su palucali stijenjevi rastopljenih svijeća. (Svaki je plamičak nekako mutirao plešući na vjetru, cijepljen s nečim nepoznatim, poput žutog jaglaca što je čudesno zadobio crvene, narančaste, svakako drugačije latice.)
Moja je baka, jer o njoj sam pisao maloprije, otišla u onostranost; njeni zemni ostaci počivaju daleko od Zagreba. Proteklih nekoliko desetljeća nisam bio na tom, Bolničkom groblju, niti sam znao što se s njim događa. I ne znam što su naši “mladi”, kojih, također više nema, napravili s kostima moje prabake.
Proteklog utorka radni me zadatak odveo na to isto, “najljepše” ili središnje groblje mog djetinjstva. Na “ludničko” groblje Psihijatrijske bolnice Vrapče, koje je bilo i ostalo, za mene, jednako svim drugim grobljima. U međuvremenu, čitao sam u dnevnim novinama kako je groblje propadalo, kako ga pustoše probisvijeti, odnosno da su mrtvačnicu nastanili beskućnici, i da je obraslo šibljem i korovom itd. Na sreću, nisam išao sam, već u društvu mlade fotografkinje Neje.
- Što je ostalo od svega? - upitao sam se kada smo zalutali u automobilu negdje kod podvožnjaka za Ilicu. Možda je staro groblje, jednostavno, nestalo u periferijskim uspomenama. Krivo smo skrenuli prema sjeveru, izlazeći iz Medarske, no onda smo napravili “U” zaokret i vratili se natrag, na jug. Vrlo brzo opazili smo iza ulične žice - groblje.
Grobljanske legende
Do danas od mrtvačnice nije ostao ni trag. Pa ipak, sve je nekako uredno i pokošeno, i to nedavno, kako razotkrivaju oštrozelene vlati trave. Malenom površinom prolaze dvije aleje, od kojih je jedna okružena drvoredom divljeg kestena. Popločene su novim kamenim pločama, dakle nečim što si ovo groblje, da ne velim ovi pokojnici, nisu mogli priuštiti. U daljini se vidjelo samotno Raspelo, bez ijedne svjećice, ono isto pred kojim sam nekoć grijao hladne ruke.
Bespomoćno motreći rupu pod jednim srušenim, bezimenim nadgrobnim kamenom, zadrhtao sam od straha, odnosno od grobljanske legende. Iznutra se čulo kretanje, zapravo okretanje nekakvog koluta. Odmaknuo sam se i spazio biciklista, koji je vrtio pedale specijalke jureći alejom. Akustika podzemnih stanova učinila je svoje.
Jedna je žena uvodila psa kroz suprotna, istočna vrata groblja u šetnju. Za nju je zapušteno groblje, ili groblje izvan funkcije, jednostavno, šetalište.
Ovim Bolničkim grobljem sada upravljaju Gradska groblja, ali na dotičnoj stranici interneta, pod “Ostalim grobljima”, ne piše baš ništa o njemu. U stručnoj monografiji Bolnice Vrapče nisam bio bolje sreće. Ili, zapravo, jesam, našao sam pola rečenice: “Bolnica 1899. kupuje zemljište za groblje”, na Oranicama.
Poznato je, dakle, kada je groblje nastalo i kome pripada, ali o pokojnicima-bolesnicima ni riječi. Oni su sada, vrlo vjerojatno, pred prvom i posljednjom selidbom u onostranosti za koju se nisu spremali, jer tko bi se spremao za prolaznost same prolaznosti.
Što da započnemo s ovom pustom zemljom? – zapitao sam se u sebi. Nemoguće je odrediti bilo kakav red ili razlog ovom potpunom, a ipak uređenom, zagrobnom kaosu. Uokolo su nasumično razbacani nadgrobni kamenovi i metalni križevi. Već slutim da na većini nema ni slova, ni traga onima nad kojima su stajali. Oni se drže u svojevrsnim podzemnim grozdovima. Odgovara im vrijeme bez sunca, koje, opet, nije ni oblačno.
Ako ovo nije groblje, a nije, zato što je odavno izvan funkcije, što je onda? Nije ni nešto drugo, zato što su ovdje, ipak i za istinu, zemni ostaci naših predaka. Ako ništa drugo, odredit ću životnu dob Bolničkog groblja, odlučio sam.
Najstariji pokojnik kojeg sam pronašao, vrludajući između bezimenih grobova i imenih negrobova, zvao se Ivan Kezman, a preminuo je daleke 1895. Bio je pokopan, drugim riječima, prije no što je Bolnica otkupila ovo zemljište, kao ilegalni pokojnik. Deset godina kasnije, 1905. umrla je Rozika Nucek.
Prema datumima na postojećim grobovima, zapravo na njihovim ostacima, zaključio sam da je groblje živjelo od 90-ih godina XIX. stoljeća pa sve do 70-ih prošlog, XX. stoljeća. Prema tome, jedino je zagrebačko groblje koje se rodilo i preminulo u stoljeću dvaju svjetskih ratova.
Na jednom kamenu djelimice se zadržala fotografija pokojne osobe, no kiše i vjetrovi otplavili su njeno ime i spol. “Zub vremena”, govorilo se nekoć. Na drugome je ruka lopova ostrugala kameni ornament, a na trećem, metalnom križu ostrugala je, vjerojatno, bakreni vrh. Koliko god se primicao kamenim nadgrobnim pločama ili križevima, ništa nisam mogao pročitati. Gumica vremena opet je bila jača od klesarske ruke. Kao da vrijeme i tati pripadaju istoj zajednici.
Većina pokojnika jesu samci, a grobove su im podizali roditelji i-ili braća. Zato me iznenadilo kada sam otkrio nekoliko obiteljskih grobnica. Tko je bila, na primjer, “obitelj Pili”? - upitao sam se. To mi zemlja ne bi rekla, no pročitao sam na internetskoj stranici Psihijatrijske bolnice Vrapče.
Bili su to zaposlenici Bolnice, baš kao i obitelj Jurišić, stanovali u tzv. sedmici, prizemnici u sklopu njenog kompleksa. Iselili su kada je sedmica bila prenamijenjena u zgradu za radnu terapiju bolesnika, te poživjeli, vjerojatno, ostatak života unutar kompleksa Bolnice, da bi poslije otišli na vječni počinak za svojim pacijentima. No, je li bračni par Pili radio na radnom mjestu vratara, bolničara ili kuharice, to nisam doznao.
‘Dragom macu’
Vjerujem da obitelj Pili nije bila medicinske struke, jer bi se to istaknulo na nadgrobnom kamenu. To sam zaključio prema grobu jednog “medicinara”, kome su njegove kolegice i kolege podigli mramornu ploču; tako da mu je i danas moguće pročitati osnovne podatke. Zvao se “ Boguslaw Mackiewicz (1915. - 1963.)”, a nosio je nadimak “Mac”, te mu se “Kolektiv Traumatološke bolnice Zagreb” obratio, stoga, kao “svojem dragom Macu”.
Ovo je, ako se ne varam, jedini emocionalni iskaz na čitavom Bolničkom, ma kako ono maleno bilo. Jedini “dragi” – dok “drage” tu nisam našao. Najčešće se pisalo sažeto ili suho: “Ovdje počiva u miru Božjem”, ime-i-prezime te “Laka mu zemljica”, bez ikakvih atributa. Ujedno, Mackiewiczevo zanimanje - “medicinar” - jedno je od svega tri koja spominju preostali kamenovi ili ploče.
Drugo zabilježeno zanimanje jest “učitelj”, a to je bio Andrija Filković (1861. - 1905.). Treće zanimanje jednako je popularno ili lukrativno - trgovac i knjigovođa. A zapisano je na jedinom nadgrobnom kamenu s ćiriličnim natpisom. Izjeo ga zub vremena baš kao i latinične, tako da ga nisam dočitao u cijelosti. Pod njim je bio sahranjen stanoviti Živko, koji “požive 39 godina”, točnije od 1881. do 1920. Tekst spominje i 1918., tako da je lako moguće kako se ovaj trgovac vratio ranjen ili bolestan iz Prve svjetske klaonice.
- A kako se zvala tvoja prabaka? - upitala me Neja, kada smo se susreli kod jednog bezimenog nadgrobnog kamena. - Korunda - odgovorio sam i dodao kako je na ovom sirotinjsko-sudbinskom groblju njen grob bio među onim najjednostavnijim, da ne velim najsiromašnijim; te da ne očekujem da je od njega išta preostalo. Patetično: svi ovi postojeći kamenovi i posrnuli metalni križevi stoje ovdje za moju prabaku, i za mnoge druge prabake.
Ali, to me nije priječilo da se jalovo nadam kako ću njeno ime, ipak, ugledati na nekom križu, premda sam već uvidio da su praktički svi drveni križevi zauvijek nestali, zajedno s grobovima nad kojima su stajali. A bilo je takvih - mnogo.
Poznata imena
Bilo kako bilo, učinilo mi se da je na ovom groblju vladao običaj sažetosti, ako to nije - štednje, tako da je većina pokojnika, koji su preživjeli dosadašnji korov ili pljačkaše, dobivala pored imena i prezimena tek godinu rođenja i smrti. Plemić, dakako, nije zanimanje, no to je, tako reći, četvrti dodatak osobnom imenu koji sam otkrio na Bolničkom. Drugih nema.
Bio sam uvjeren da neću ni doznati tko je taj pokojni “Branislav pl. Tucić”, čiji je kamen bio bolje kvalitete od susjednih, dijelom čak mramorne. Odmah me asocirao na dramskog pisca istog prezimena, no to je samo zbog mog biljega knjiške grizlice. Čista inercija, pomislio sam.
Pa ipak, pogriješio sam ovoga puta. “Moj” plemenitaš Branislav imao je, doista, slavnijeg brata Srđana Tucića, koji se udomaćio, uglavnom, u svim povijestima i priručnicima hrvatske književnosti. Zahvaljujući baš ovoj činjenici, uspio sam ga povezati s plemenitaškom obitelji Tucić. Naime, u Ljetopisu dramskog pisca “Srgjana” Tucića, koji je sastavila “A. B. Š.”, dakle Antonija Bogner Šaban, uz 1873. godinu piše ovako:
“9. ožujka rođen u Požegi, a 25. ožujka kršten kao Sergius Octavius, sin Carola (Dragutina) pl. Tucića Sokolovačkog, kraljevskog podžupanskog tajnika u Virovitici i Carmele (Emanuelle) pl. Jovanović. Braća Mladen (1869. - 1889.), Branislav (Virovitica, 15. kolovoza 1870. - Stenjevac, ?), Bogdan (1875. - 1932.), Vendelin (1879-1944), sestra Mira (1881. - 1967.)”.
Sada se može dodati, prije no što vjetar otpuhne zadnje nadgrobne kamenove s Bolničkog groblja, da je Branislav pl. Tucić preminuo 1936. To, dakako, nije potpun datum, ali bliži je istini od “čistog” upitnika u pisanom tragu.
Od tzv. poznatih prezimena ovdje sam, mimo Tucića, zatekao samo još jedno - Tijardović, koje je nosila Lucija (1909. - 1945.). Jedna genealoška stranica tvrdi da je ona bila kći Nikole Tijardovića te sestra Mate i Jure. Nasuprot njoj, a prema Matinom particetlu iz 1930., ispada kako mu je spomenuta Lucija bila kći, odnosno sestra njegovu sinu Ivi.
Drugim riječima, najslavnija pokojnica ovoga groblja bila je i ostala slikarica Slava Raškaj (1877. - 1906.). Provela je u Bolnici Vrapče posljednje tri godine života, “zbog depresije”. No, ovdje je nisam trebao ni tražiti, jer je već odavno ekshumirana, a njezini su zemni ostaci prenijeti rodnom Ozlju.
Da li to umišljam ili na Bolničkom susrećem, doista, najviše grobova žena u tzv. najboljim godinama? Ovdje počiva Ida Ciganić (1907. - 1936.); godinu poslije nje preminula je Antica Kalpić (1909. - 1937.), iza koje je sve do danas ostala i fotografija na nadgrobnom kamenu. Ana Bastašić opet je slične životne dobi (1941. - 1970.), iako kasnije rođena; godinu mlađa od nje bila je Leposava Roscan (1940. - 1965.). Na palom kamenu nije zabilježena godina smrti Marice Kolar, udane Čanđar, ali tu stoji da je otišla sa 24 godine. I njezina se slika, također, još uvijek drži danjeg svjetla. Ako su spomenute mlade žene imale zanimanja, u što sam uvjeren, ona ostaju tajnom.
Pod jednom, zajedničkom pločom počivaju Milan Riedl (1864 - 1902.) i Vjekoslava Trstenjak (1865. - 1901.). Je li to znak njihove prisnosti, koju su ostvarili bolujući u velebnom zdanju arhitekta Kune Waidmanna? Ili ponovno umišljam, zato što mi njihove ovostrane i onostrane samoće, na taj način, djeluju pitomije.
Popodne nam je zatamnilo pogled i kameri oko, vrijeme je izmicalo. Povorka pokojnika, koji će nas ispratiti s ovoga groblja, postajala je sve duža. Dospijem im tek zabilježiti imena - a brojke izostavljam, ako ih je uopće bilo: Jelka Kolarec, Ana Crnički, Paulica (?), Ivo Nikolić, Tonka Loknar, Alojz Delač, Slavko Margeta, Matija Banić (umro 1936.), Mihailo Škrabec... Jedna povorka poput one koja je progonila protagonista Krležinog filmskog scenarija “Put u raj”. I samoga pisca.
Svjetlo koje se ne gasi
Među posljednje ukopanima na Bolničkom groblju zatekao sam Mariju Škrabec (u. 1971.) i Katu Zgorelec (1973.). Vlado Štos umro je davne 1955., i to pod rednim brojem 923., ma što to kome značilo, no na njegovu grobu i danas, pred ovogodišnje Svisvete gore dvije svijeće. Jedna je ljubav očigledno premostila vrijeme i donijela zrno topline i svjetlosti svim onostrancima ovoga groblja. Pa i nama, ovdašnjim skitnicama. Jednako tako, dvije svijeće spomena plamsaju na grobu Mirka Cokora (1892. - 1953.).
Ako je zaborav nekakva kolektivna cjelina i neumitna istina, pojedinačna ljubav ostaje posljednje svjetlo na svakom groblju koje se gasi. Kada u tami Oranica zasvjetluca svjećica, to je, ipak, nekakva nada. Dobro je upaliti makar svijeću mrtvima, i sjetiti se njihova posljednjeg upozorenja: žive je potrebno voljeti.
Ali, tko je bio bezimeni gospodin sa stetsonom na glavi? – pitao sam se na kraju, odlazeći s Bolničkog groblja. Onako pažljivo odjeven, u odijelu i s kravatom. Mogao bi biti kakav žbir. Jednostavno, ostao je bez imena i prezimena, ali dobio je u zamjenu lik s fotografije. Dakako, odgovor na postavljeno pitanje neću saznati, no s tim sam se pomirio. Kao i s mnogim drugim tajnama.