Znate ono kad vas ženski komarci, odnosno komarice počnu izazivati? Cijelu noć ih pokušavate otjerati, onda upalite svjetlo, a ona stoji na zidu i kao da vam govori: ‘Ajde, lupi me! Ajde! Zaprljaj zid!’ E, onda je vi lupite, ostane ona fleka na zidu, a ostale komarice se okupe i kažu: ‘Isuse, bjež’mo! Ovo je muški stan!’
Bila je to jedna od zadnjih fora popraćena salvama smijeha koja se prošlog četvrtka mogla čuti u bivšem kinu Studio u Zagrebu, koji je već neko vrijeme prava oaza humora. U toj maloj “niši” u centru Zagreba svakoga četvrtka može se čuti smijeh za koji je zaslužna nova generacija stand up komičara, koja je u “posao Jerryja Seinfelda” ušla preko radionica Marine Orsag, “stand up veteranke”, organizatorice radionica stand up komedije.
Kada se prije nekoliko godina počela formirati ta scena, trebalo je dosta vremena da ljudi stand up prihvate kao način izlaska, poput odlaska u kino ili na koncert. Često su problem bile i predrasude o tome da Hrvati nemaju smisla za humor i da su to neduhovite večeri na kojima neki bezveznjaci melju nezanimljive priče. Da, bilo ih je koji nisu bili baš uspješni, ali bilo je i onih s briljantnim forama koji su se održali.
I mi smo u četvrtak došli s dozom sumnjičavosti u dvoranu. Srećom, prevarili smo se, i to jako. Bilo je to najbolje potrošenih 25 kuna u posljednje vrijeme, jer ovi novi komičari su drukčiji, razuzdaniji, lucidniji i s pregršt zabavnih ideja zbog kojih će se sigurno isplatiti još koji put otići u nekadašnje kino Studio.
Gladijatori humora u areni
No, kako je biti stand up komičar? Lako je nama koji sjedimo u publici, smijemo se i zabavljamo. Ali, što komičaru prolazi kroz glavu dok čeka nastup, kada se popne na pozornicu pred publiku, dok izgovara svoje fore?
- Strah broj jedan kod većine ljudi na svijetu je, vjerovali ili ne, pričanje pred masom ljudi. U prijevodu to znači da bi većina ljudi na pogrebu radije bila u lijesu, nego držala govor o pokojniku pred okupljenima - rekao je jednom svjetski poznat stand up komičar Jerry Seinfeld. I bio je u pravu. Znam to dobro iz vlastitog iskustva - kaže jedan od “standupovaca” Goran Vugrinec, naš gost-pripovjedač priče o novim komičarima.
Mi smo se smjestili za stol i poput rimskih kraljeva koji su čekali gladijatore da vide kako će proći u borbi s lavovima, čekamo moderne gladijatore da vidimo kako će nas zabaviti.
- Iako sam odradio tek nekoliko nastupa, osjećam se spremnim, ne nedostaje mi samopouzdanja - kaže Vugrinec.
Počinje glazba, svjetla se gase, gromoglasan pljesak dolazi iz publike i voditelj Aleks počinje s uvodom. Aleks je briljantan najavljivač koji nas pomalo zagrijava kratkim, ali efektnim forama.
Gledamo ga i mislimo kako je šteta što ljude poput njega ne angažiraju kao voditelje nekih većih događanja umjesto onih uvijek istih, dosadnjikavih i pomalo potrošenih koji se naprosto ne žele odreći svojih par tisuća kuna koje dobivaju po jednom odrađenom poslu.
Nuklearni i arsenali viceva
Pogled nam pobjegne prema Vugrincu, koji priznaje da ga preplavljuje trema. Izvlači tekst i prolazi ga pogledom.
- Kaj, frka? Gle, samo se opusti i bit ćeš dobar. Publika je ‘nabrijana’ - pokušava ga smiriti kolega Goran Furjan koji u komičarskim vodama pliva posljednih godinu dana. I to vrlo uspješno. Počeo je sa stand upom u Varaždinu, odakle i potječe. U društvu je uvijek bio onaj koji nasmijava sve oko sebe. Kaže da je u svom arsenalu imao više viceva nego Rusija i SAD nuklearnog naoružanja zajedno.
- Znao sam da postoji nešto poput stand upa i znao sam da to želim raditi, no nisam imao pojma kako to funkcionira - objašnjava Furjan.
Prvi nastup održao je 2007. na otvaranju varaždinskog kluba Kult. Organizator je zamolio njega i prijatelja Vlatka da malo “zagriju” ekipu.
- Nismo imali nikakav materijal nego smo viceve pretvarali u svakodnevne situacije i prepričavali ih kao da su se dogodile nama, što je dobro prolazilo kod publike. Onda smo došli u Zagreb, gdje smo na radionicama dobili verbalne pljuske. Otad su nam nastupi sve bolji - kaže Vlatko.
No, ni on do te razine nije došao samo tako.
- Kako god da okreneš, ne može ti biti gore nego meni u Sloveniji - prisjeća se za njega poražavajućeg nastupa u Ljubljani. Nastupao je pred najgorom mogućom publikom - zabavljao je 15 profesionalnih stand up komičara koji su ga samo blijedo gledali.
- Niti jedna fora nije prošla, a to mi je bio best of. Zemljo, otvori se, to je bilo jedino što mi je prolazilo kroz glavu. Na kraju mi je došlo da zaplačem - kaže Vlatko.
Zamjena za politiku
Dok slušamo njihova iskustva i pokušaje da jedan drugome ublaže tremu, voditelj poziva prvog komičara na pozornicu na koju se penje pobjednik tjednog “Open mic” natjecanja iz Purgeraja Zvonimir Košić. Košić je spektakularan s britkim opažanjima u vezi sa stvarima oko sebe, ljudima i njihovim navikama. I sitnice koje nas živciraju i o kojima Košić eksplicitno govori počinju izgledati zabavne.
- Uvijek sam htio ljudima reći što mislim, a kako mi politika ne ide, odlučio sam se za stand up - ispričao je Košić.
Želja za stand upom u njemu je gorjela pet godina, no četiri i pol godine je skupljao hrabrost. Na kraju je otišao u Purgeraj, gdje se ponedjeljkom održavaju natjecanja u stand upu, i pobijedio. Iako, najdraži mu je i dalje polusatni nastup samo za prijateljicu koja ga je dugo nagovarala da joj ispriča par fora.
- Osjećaj na pozornici je fenomenalan, adrenalin jači nego na bungeeju i totalna je pozitiva - ističe Košić. On, kao i većina komičara, inspiraciju nalazi u svakodnevnim situacijama, poput odlaska u dućan gdje su prodavačicama svi kupci “sused” iako gotovo nijedna od njih ne živi u vašem kvartu. Ili kada govori o dogodovštinama iz tramvaja, iskustvima u šopingu, te ženskim “problemima” i tobožnjem nerazumijevanju tih problema, kao što je - izrast u kosi.
“Znate kad dečko zove curu van, a ona kaže: ‘Ne mogu ići, imam izrast!’ A on kaže: ‘Imaš izrast? Pa što ti je rekao doktor?’”
Sljedeći nam se predstavio Tihomir Paravina, “komičar koji je prekršio sva pravila stand upa i kralj trasha”. Njegov nastup bio je isprepleten izrazima “evo evo, samo malo, znam to”, dok je pokušavao na klavijaturama odsvirati “Insomniu” Faithlessa, a i inače, u odlično odabranim trenucima nastupa, upotrebljava rečenice “šta sam ono htio reći” i “o čemu sam pričao”.
Manja ili brojnija publika
- Na standupkomedija.hr vidio sam da Marina Orsag ima radionicu komedije, pa sam odlučio pokušati i svidjelo mi se - kaže Paravina, čiji su “specijaliteti” svađe sa stvarima.
- Ljudi se često izviču na mobitel, vrište na računalo i izvrijeđaju kvaku jer su za nju zapeli. Iz toga crpim inspiraciju - kaže Paravina, koji se stand upom bavi nešto dulje od godinu i pol.
- Kad nastupam pred malo ljudi, osjećam se kao da sam s ekipom u dnevnom boravku i bacamo fore. No, ništa se ne može usporediti s time kada se stotinjak ljudi smije stvarima koje govorim. Pričaš o svakodnevnim problemima s kojima se susrećeš ti, oni, tvoja zlatna ribica... Ljudi se pronađu u fori - priča Paravina.
Gotovo svi komičari ističu da je publika važan segment nastupa. Možeš imati genijalan materijal i biti nabrijan kao “kontrolor u tramvaju”, no ako je publika “kazališna”, ni magija ne pomaže. Valjda i zato na pozornici nije nedostajalo plesa, skakanja, psovanja...
Fore u ‘mentalnoj špajzi’
Pljeskom i uzvicima publika ispraća Paravinu i dočekuje diva hrvatske komičarske scene. S više od dva metra visine Vlatko Štampar je impresivna pojava. Prvi put kada sam ga vidio, mislio sam da radi kao izbacivač ili ubacivač ugljena, a pojavu zasjenjuju jedino njegove fore - kaže Vugrinec.
- Materijal za fore vidim svugdje. Nekad ti se dogodi da su ti fore odmah smiješne, a ponekad je potrebno da fora odstoji u ‘mentalnoj špajzi’ dok ne sazrije ili dok, poput puzzla, ne nađeš komadić koji ti fali da je kompletiraš. Nerijetko se događa da fora koja ti i nije tako dobra prođe bolje od one koju si razradio - kaže Štampar, rodom iz Čakovca.
Stand up je talent - za to imate “žicu” ili nemate. To nije pričanje viceva, nego prepričavanje stvarnog života. Jerry Seinfeld, Jay Leno i slični od smijeha jako dobro žive. Držimo palčeve i ekipi kina Studio, jer oni za nasmijavanje nas ne uzimaju ni lipu.
Smijeh iz publike me nabrijava
Čujem svoj intro i krećem prema pozornici. Ne znam kako je drugima, ali jedina stvar o kojoj razmišljam dok se penjem na stage je ‘nemoj se popiknuti i pasti’.
Uzimam mikrofon i gledam u publiku, no jedino što vidim su blještava svjetla reflektora. Najteže je reći prvu rečenicu.
“Uglavnom, jeste li primijetili kako se Dalmatinci u svemu trude biti bolji od kontinentalaca? Na primjer, naši nogometaši imaju plave dresove, što je boja plemenitosti, oni pak imaju bijele. Kao čišći su od nas, njihove se mame bolje brinu za njih”, ispričam i začujem smijeh u publici i tako nastavljam dalje:
“Ili, mi na Trgu imamo golubove, koji nas žicaju hranu, a kad im bacite komad, prestraše se ko p***e. Oni imaju velike i nabrijane galebove, kad on vidi da nešto jedeš, samo dođe i kaže: ‘Daj mi to’”, dovršim “punch”, poantu fore.
Kada se nađeš u “elementu”, nastup od dvadesetak minuta ti prođe kao u trenu. Fora, punch, smijeh, fora, punch, pljesak. Sa svakim sljedećim smijehom sve si bolji i nabrijaniji. Nastavljam pričati. Osjećaj zadovoljstva dok si na pozornici i dok nasmijavaš publiku ne može se usporediti ni s čim.
“Jeste li primijetili kako purgeri kada idu negdje kažu: ‘Idemo van’, no Dalmoši, jer su ‘bolji’ od nas, kažu: ‘Idemo vanKA’, oni idu dva slova dalje”, dovršavam foru, a publika se ponovo smije uz pljesak.
Pozdravljam gledatelje i uz snažno bodrenje silazim s pozornice. I da, još uvijek me strah ponovo se popeti na stage, no jedva čekam da to opet učinim.