Ne može se prigovoriti francuskim filmašima da ignoriraju val terorizma koji je prekrio njihovu domovinu. Još 2012. Philippe Faucon napravio je zanimljivu dramu “Dezintegracija” o tri mladića različitih socijalnih podrijetla i rase, lak plijen metodičnog skauta muslimanskih organizacija za opasne poduhvate. “Kauboji” Thomasa Bidegaina u kina će krajem ovog mjeseca, a odmah potom će na repertoar “Taj Mahal” Nicolasa Saade: prvi se inspirirao legendarnim “Tragačima” Johna Forda, kao što tom klasiku John Wayne i Jeffrey Hunter pokušavaju vratiti u “civilizaciju” Natalie Wood, otetu djevojčicu koja je u međuvremenu postala indijanska “squaw”, tako i ovdje otac i brat žele natrag u okrilje obitelji kći i sestru, koja je netragom nestala sa svojim dečkom, pripadnikom jihada. Drugi se inspirirao terorističkim napadom na elitni hotel u Mumbaiju iz 2008., a njegova junakinja je 18-godišnjakinja ( Stacy Martin, veliko otkriće Larsa von Triera iz prvog dijela “Nimfomanke”), koja se zatekla sama u hotelskoj sobi dok oko nje fijuču meci i odjekuju eksplozije te pokušava po svaku cijenu preživjeti. Uzgred, napad na taj hotel izveden je logistikom koja frapantno podsjeća na terorističke akcije prošlog petka u Parizu.
Mašinka kao toranj
Najgore je prošao “Made in France” Nicolasa Boukhriefa. Francuska je već bila oblijepljena efektnim plakatima na kojima je mašinka zamijenila Eiffelov toranj, kada je distributer najavio da odgađa film do naredne godine. Razlog? Priča o novinaru koji se pod lažnim imenom ubacuje u ćeliju džihadista kako bi napravio sočnu reportažu imala je navodno suviše sličnosti s nedavnim zbivanjima, iako je redatelj – poznat po akcićima kao što je “Pratilac” sa oskarovcem Jeanom Dujardinom - više brinuo o zakonitostima trilera nego o politici. Paradoksalno, film je trebao u kina još prošlog siječnja, ali je morao tražiti novi termin nakon pokolja u satiričkom tjedniku Charlie Hebdo i napada na tržni centar u istočnom Parizu. Očito, opet je odabran krajnje pogrešan datum.
“Dezintegracija” je prošla izrazito slabo u kinima, a vjerojatno bolja sudbina ne očekuje ni filmove koji će uskoro na repertoar: dojmovi tragičnog pariškog petka još se nisu slegli i malo će se tko htjeti na to podsjećati. Zlatno je pravilo - kada su ovakve teme u pitanju - da je u filmskoj umjetnosti potreban povijesni odmak da bi se napravilo nešto relevantno, a još je važnije da ostvarenje treba provocirati idejama a ne tek ispričati priču. U tom je pogledu bez premca i danas film Gilla Pontecorva “Bitka za Alžir” iz 1966., dobitnik Zlatnog lava u Veneciji, koji je u dva navrata nominiran za Oscara, najprije za najbolji strani film početkom 1967., a zatim 1969. za režiju i scenarij. Pet godina je čekao na distribuciju u Francuskoj, osigurala mu ju je skupina entuzijasta okupljena oko Louisa Mallea, a u međuvremenu je postao jedan od najvažnijih filmova šezdesetosmaške generacije: preporučivali su ga kako guru psihodelije Timothy Leary tako i Eldridge Cleaver iz Crnih pantera, zatim vođe IRA-e, a jedna projekcija upriličena je početkom ovog milenija u Pentagonu pod geslom “Kako dobiti rat protiv terorizma, a izgubiti rat na planu ideja”. To je zasigurno najsubverzivniji i najutjecajniji film o terorizmu ikad napravljen, njegovi su tvorci uvjereni marksisti, ali dok su ga koncipirali klonili su se suviše napadnog ideologiziranja.
Bratov bijeg
Manje je poznato da je Pontecorvo počeo karijeru ozbiljnog filmaša na prostorima bivše Jugoslavije. Rođen 1919. u Pisi, u bogatoj židovskoj obitelji, isprva se više zanimao za sport i sudjelovao na profesionalnim teniskim turnirima, uživao reputaciju bonvivana i playboya, međutim, kako se u Mussolinijevoj Italiji zaoštravao odnos prema nearijcima, s bratom Brunom (kasnije uglednim atomskim fizičarem koji se 1950. prebjegao u Sovjetski Savez) privremeno se sklonio u Pariz. Tamo je asistirao velikom dokumentaristu Jorisu Ivensu, družio se s umjetnicima i intelektualcima ljevičarskih uvjerenja, od Picassa do Sartrea, da bi se po povratku u Italiju učlanio u Komunističku partiju, a nakon Mussolinijeva pada bio jedan od vođa pokreta otpora na sjeveru zemlje.
Po završetku rata kupuje vlastitu 16mm kameru, blizak je s Rossellinijem i Viscontijem, opčinjen je idejama neorealizma, snima dokumentarce, vraća partijsku člansku iskaznicu nakon sovjetskog gušenja pobune u Mađarskoj 1956., ali ostaje uvjereni marksist. Upoznaje pisca i scenarista Franca Solinasa i po njegovom romanu o seljacima koji se bave krivolovom na Jadranu snima prvijenac “Veliki plavi put”, s lokacijama na Slovenskom primorju i u Istri. Htio je napraviti film u neorealističkom stilu, s neprofesionalnim glumcima, ali je razočarano ustanovio da na ozbiljan budžet može računati samo ukoliko u glumačkoj ekipi ima zvijezde, pa je angažirao Alidu Valli i Yvesa Montanda (manju ulogu dobio je Mario Girotti, kasnije poznatiji kao Terence Hill).
Negativne kritike
Film nije ispao kako je priželjkivao, ali danas ima strasnih zagovornika među kojima su Jonathan Demme i Dustin Hoffman, koji su producirali odličan DVD za američko tržište, međutim, njegov drugi film “Kapò” postigao je međunarodni uspjeh. I opet je morao raditi s profesionalnim glumcima, ali sada nije imao ništa protiv, Susan Strasberg, kći Leeja Strasberga, osnivača Actor’s Studija, igrala je mladu Židovku koja u koncentracijskom logoru postaje nadzornica, partneri su joj bili velike francuske zvijezde Emmanuelle Riva i Laurent Terzieff, a kako je i taj film snimljen u nas, u epizodama možete prepoznati Dragomira Felbu i Semku Sokolović Bertok. “Kapò” je izborio nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma (istina, posvuda se citirala negativna kritika u Cahiers du cinema koju je potpisao Jacques Rivette, buduće veliko ime francuske kinematografije) i uvrstio Pontecorva u prvu talijansku redateljsku ligu. Već tada je bilo jasno da je to redatelj koji ne ide samo tako iz filma u film, što je on kasnije objasnio nekom vrstom stvaralačke impotencije: ukoliko ne zagrize za temu i osjeti da ga projekt zapravo ne privlači, radije odustaje.
Alžir je 1962. izborio nezavisnost od Francuske, a dvije godine kasnije u Italiji se pojavio Yacef Saadi, jedan od vođa revolucionarnog Fronta nacionalnog oslobođenja, u namjeri da s tamošnjim filmašima napravi film o njihovoj borbi za nezavisnost. De Sica i Visconti nisu bili zainteresirani, no Pontecorvo – treće ime na njegovom popisu - jest, kao i Solinas, koscenarist oba prethodna redateljeva ostvarenja. Poučeni dotadašnjim iskustvima s producentima, njih dvojica su za budućeg junaka odabrali američkog novinara (igrao bi ga Paul Newman), međutim, kad su shvatili da su Alžirci čvrsto iza projekta (unatoč tome što su Talijani ismijali njihovu verziju sinopsisa domoljubnog naboja), odlučili su napraviti film po svom ćefu, koji bi se usredotočio na zbivanja od studenog 1954. do prosinca 1957., bez profesionalnih glumaca (samo ne tako poznati kazališni glumac Jean Martin igra vođu francuskog interventnog voda, pukovnika Mathieua), a jednu od uloga dobio je i sam Saadi.
Mučne scene
Film je postao legenda zbog odluke njegovih autora da ništa ne smiju skrivati, moraju se voditi geslom “diktatura istine”. Tako već u samom početku gledamo scenu u kojoj Francuzi podvrgavaju uhvaćene Alžirce mučenju vodom i let lampama (to je osobito impresioniralo Stevena Soderbergha koji je film pokazivao svoj ekipi prije snimanja “Traffica”), oni prvi započinju protuterorističke akcije u Casbahu, striktno alžirskom dijelu glavnoga grada te zemlje, na koje zatim reagira FLN. Mnogi bi to preskočili, no Pontecorvo i Solinas detaljno su pokazali kako se tri Alžirke uređuju i pripremaju da bi s torbama punim dinamita što lakše prošle francusku kontrolu na izlazu iz Casbaha, a scene u kojima su one u kafićima i zračnoj luci i bezizražajno bulje u svoje buduće žrtve (jedan od njih je i dječačić koji liže sladoled) traju nepodnošljivo dugo. Prizori u kojima mladići pucaju u leđa francuskim policajcima i zatim oružje odbacuju u obližnje kontejnere napravljene su bez naizgled ikakvih emocija, što ih čini još neugodnijim. Intrigantna je i upotreba glazbe (sjajan rad Ennija Morriconea kojeg je Pontecorvo zapazio po njegovu soundtracku za špageti vestern Sergia Leonea “Za dolar više”): potpuno ista tema provlači se u sceni izvlačenja žrtava nakon francuskog i zatim nakon alžirskog terorističkog napada.
Pontecorvo je obavio golem posao, odabrao je bar 150 glumaca na licu mjesta, od koji neki na ekranu nisu ni jednu minutu, međutim, to doprinosi nevjerojatnom realizmu ostvarenja koje se s razlogom ponosi uvodnim upozorenjem da u filmu nije iskorišten nijedan kadar iz već postojećeg žurnala. To je osobito impresioniralo Soderbergha, koji je upozorio da su neke scene zasigurno bile iznimno opasne za realizaciju i da on u holivudskim uvjetima nikad ne bi dobio dozvolu da nešto takvo napravi.
Grižnja savjesti
Godine 2004. najugledniji američki video izdavač Criterion objavio je trostruki box set s obiljem priloga iz kojih možete ponajbolje shvatiti zašto je film i danas aktualan za pitanja terorizma, i to za kako one koji se protiv njega bore, ali tako i za one koji ga prakticiraju. Polusatni dokumentarac “Etats d’armes” predstavlja francuske časnike koji su sudjelovali u akcijama u Algiersu, jedan od njih i danas nema nikakvih dvojbi oko mučenja zarobljenika, ukoliko slutite da uhićenik posjeduje vitalnu informaciju koja bi mogla spasiti živote stotina ljudi, napravit ćete sve što je u vašoj moći da ga slomite. Drugi priznaje da je bio prisutan u zatvorskoj ćeliji u kojoj je pogubljen Larbi Ben M’hidi, čija je smrt predstavljena kao samoubojstvo no zapravo je bio likvidiran: taj časnik zbog toga nema grižnju savjesti. Jedan od njih, uvjereni katolik, dvije godine nije išao na ispovijed u crkvu traumatiziran onime što je radio u Alžiru, a njegova suborca najviše je potreslo to što ga je za okupacije Francuske mučio Gestapo, poslije je završio u Auschwitzu, i sada je s drugima postupao onako kako su nacisti prema njemu.
Dokumentarac “Bitka za Alžir: studija slučaja” dovodi pred kamere dva bivša kontraobavještajca koji su imali ključne funkcije u američkoj vladi, obojica upozoravaju da je upotreba terora u borbi protiv terorizma privremeno efikasno sredstvo, no njome se ne dobiva rat. Film uostalom pokazuje da je akcija pukovnika Mathieua 1957. završila uspjehom, neke od vođa FLN-a su likvidirane, ali rat je zapravo izgubljen jer je Alžir kasnije ipak izborio nezavisnost. Po njima, Francuzi su pogriješili jer su čitav taj pothvat predstavili kao policijski, a ne vojni i politički, trebalo je teroriste kriminalizirati i predstaviti da rade protiv interesa svoga naroda. Usporedbe sa Srednjim istokom? Nije to tako jednostavno, ne možete miješati vjerski rat i rat za oslobođenje zemlje, no zanimljivo je da su FLN i al-Qa’ida organizirani po istom principu ćelija među kojima nema prevelikog kontakta, tako da je teško ući u trag svima koji su u tako nešto uključeni.
S “Bitkom za Alžir” Pontecorvo se promovirao kao najznačajnije ime tada vrlo propulzivnog političkog filma, 1969. snimio je “Queimadu - otok u plamenu” s Marlonom Brandom u glavnoj ulozi, koji je isprva ocijenjen kao podbačaj, ali se kasnije pokazao kao iznimno važan i često je prikazivan na tribinama koje se bave revolucijama u Trećem svijetu. Film povremeno izgleda poput špageti-vesterna, što mu nije minus, jer se Solinas surađivao na nekim klasicima tog žanra, no političke analize u dijalozima su vrlo britke, pa mu je suvremeni kultni status neupitan.
Pontecorvov jedini pogrešan potez bio je film “Operacija Ogro” iz 1979., prikaz priprema i izvedbe terorističke akcije iz 1973. u kojoj su članovi baskijske organizacije ETA ubili španjolskog premijera Luisa Carrera Blanca. Film je prošao slabo jer je prikazivan u razdoblju otmice i ubojstva talijanskog premijera Alda Mora, takve teme tada nisu bile poželjne, zatim pogrešno pretpostavlja da će ETA nakon Francove smrti prestati s terorističkim akcijama, što se nije pokazalo točnim, a smeta i mješovita talijansko-španjolsko-francuska glumačka ekipa koja cjelini oduzima bilo kakvu autentičnost.
‘Povratak u Alžir’
Bio je to Pontecorvov zadnji igrani film, poslije bi tu i tamo napravio poneku kraću formu, a iznimno mu je pronicljiv dokumentarac “Povratak u Alžir” iz 1992. u kojem se vraća na nekadašnje lokacije svog najslavnijeg filma, sumira nedaće zemlje koja je izborila slobodu, ali nije pronašla odgovarajući politički model za svoje građane i pred kojom je islamska revolucija. Jedino je čovjek iznimno velike kulture mogao povezati u razgovorima koje slušamo Franju Asiškog, sultana Saladina, Voltairea i Alžir te objasniti strah Zapadne Europe i Amerike od islama. Bez toga ne bi bilo odmjerene, ali zastrašujuće analize eksploatatora i eksploatiranih koja se izlaže u “Bitki za Alžir”, jednom od najuzbudljivijih poglavlja u povijesti kinematografije.