Mračnom betonskom hodniku ne vidi se kraja.
Pod zemljom smo, na dubini od šest metara, a debeli sloj smrdljivog mulja po kojem hodamo toliko je gust i ljepljiv da ostajem prikovan mjestu.
- Ja ne mogu dalje - govorim čovjeku ispred sebe i nisam siguran trebam li se pritom smijati ili bojati.
Zaudara po fekalijama, zagušljivo je i tijesno, a baterijske svjetiljke koje smo ponijeli nisu nam od pomoći.
Četvrtak je poslijepodne, vani je divan proljetni dan, a mi u zaštitnim odijelima, s kacigama na glavama i čizmama do koljena probijamo se kroz zagrebačko podzemlje. Što više odmičemo od ulaznog šahta, mrak je gušći, blato dublje, a buka stotina automobila koji iznad nas gmižu u nepreglednim kolonama sve je udaljenija.
U gradskoj smo kanalizaciji, točno ispod Slavonske avenije.
Sa...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....