Naša istina o našem homofobnom gradu: Ovaj grad se neće vratiti u tišinu dok ne izborimo svoja prava

Kada je Doris prvi put čula da će se u Splitu organizirati Gej Prajd, a bilo je to u siječnju 2011., prvo što je pomislila bilo je: “To! Napokon! Idem!” Nije bilo šanse da Prajd prođe bez nje. Konačno se približio taj 11. lipnja i noć prije od uzbuđenja nije mogla spavati. San bi je savladao pa bi se budila u panici da ga je prespavala, iako je dobro znala da Prajd počinje tek u dva sata poslijepodne. Na kraju je odustala od spavanja, spremila se i došla dva sata ranije u Đardin, mjesto okupljanja.

U povorci je bila sama. Bilo je tu negdje nekoliko njenih prijatelja, ali joj nitko nije trebao u blizini. Među tih se četiristotinjak ljudi nije osjećala usamljenom. Nije očekivala nikakve nerede, kamoli onaj užas koji će je dočekati na Rivi. Njeno joj dotadašnje iskustvo nij...