Noć se polako spustila i Zvonimir Škvorčević korača prema vrhu tornja. Sto šezdeset tri, sto šezdeset četiri, sto šezdeset pet. Njegovi bosi tabani znaju svaku stepenicu napamet. Ništa neobično, ovdje je već 18 godina. Stigao je do drvenih stepenica. Stao je da ulovi dah.
Nekad je sa sobom do gore nosio kantu punu petroleja pa se nije uspuhao. “Godine”, kaže sebi u bradu i gazi dalje prema vrhu. Sto osamdeset jedan, sto osamdeset dva i sto osamdeset tri. Stigao je. Svjetlo pravilno radi, ne mora ništa podešavati. Izlazi na balkon. Iako se do gore popeo više od šest tisuća puta i dalje ne propušta priliku baciti pogled na svoj Veli Rat. Plaža, vrt, kamp, mala kapelica. Sve je na svom mjestu. U daljini na morskoj pučini ispod zvjezdanog neba plovi jedan brod. Zvone mu maše, iak...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....