Priča ide ovako: jedan je Ličanin, doselivši se usred Dalmacije (točnije usred bivše Poljičke Republike) probao nekakvu pitu od blitve. To tradicionalno jelo ovoga kraja zaintrigiralo ga je na prvu. ”Što je ovo?” pitao je, uživajući u intenzivnim okusima koji su se prožimali u tom malom, plosnatom rombu. Pokojni mu je punac kratko odgovorio: ”To ti je, sinko, soparnik.” Nakon tog dana, u životu Marija Stipetića ništa neće biti isto.
Danas, devet godina kasnije, Mario ne samo da zna što je soparnik, nego je već pravi meštar od ove tradicionalne dalmatinske spize!
Ugostio nas je tog vrućeg srpanjskog dana u obiteljskom OPG-u, u prizemlju svoje kuće u Tugarama, odakle mu dolazi supruga, i koje nosi naziv Soparnik.eu. Tu se, u lijepo uređenom prostoru, u dva velika komina, sprema pravi poljički soparnik po izvornoj recepturi staroj više od 300 godina. Upravo je ovo i jedino mjesto u zemlji gdje možete dobiti soparnik „to go”. Baš dok smo razgovarali s Mariom, stigao je mladi par koji je svog prijatelja odlučio iznenaditi domaćim soparnikom.
Došli su, pokupili ga lijepo spakiranog i otišli.
- Za zadovoljiti standardne poljičkog soparnika trebate pokriti dosta stvari: prvo morate ga proizvoditi u granicama bivše Poljičke republike jer sve izvan nje naziva se samo soparnikom, drvo na kojem se peče mora biti grab, hrast, loza ili maslina, sve što raste u ovom kraju, blitva mora biti stara jedan dan, nešpricana naravno, maslinovo ulje mora biti domaće, djevičansko... Vjerujte, da je lako, puno bi više ljudi ovo radilo – uz osmijeh nam objašnjava simpatični Mario, inače pomorski inspektor, dodavši kako prave, tradicionalne soparnike danas najčešće prave mahom stariji ljudi.
Za vrijeme Poljičke republike, koja datira iz 13. stoljeća, soparnik je bilo zapravo posno jelo za sirotinju koje se jelo za blagdane: Božić, Veliki petak, uoči Svih Svetih i drugih svetkovina. Bilo je to jelo iz potrebe. Ta tradicija je i danas očuvana, no ipak ga je u moderno je vrijeme nezamislivo ne jesti u raznim svečanim prigodama. Primjerice, kako nam je pojasnio Mario, rijetko kad ćete doći na vjenčanje u Dalmaciji, a da vas ne posluže soparnikom. Ta nekadašnja hrana za sirotinju, danas nalazi na listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara pri UNESCO-u i Ministarstvu kulture te nosi zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla.
Upravo iz tog razloga i sami su aplicirali za projekt uređenja ovog malog pogona za soparnik kako bi što veći broja ljudi uživao u okusima ovog kraja i kako bi ga, u konačnici, uzdigli na mjesto gdje i zaslužuje biti.
- Preko sredstava ruralnog razvoja, prije nekoliko godina, dobili smo novac, od toga je 70 posto bilo bespovratno, ostatak smo sami pokrili jer je želja bila velika. Ovaj nam je pogon bio zaista bio odličan vjetar u leđa jer smo shvatili kako je to jedna dobra priča koja ima svjetlu budućnost. A mi smo na toj priči itekako spremni raditi – jasan je Mario, dodajući kako su im ta sredstva otvorila vidike te su nedavno pripremili i još nekoliko projekata.
- Jedan od njih je i prva Kuća soparnika i kušaonica u Hrvatskoj, gdje bi osim učenja o povijesti soparnika, naši gosti gledali spravljanje soparnika od početka i jeli ga toplog, na licu mjesta – najavljuje Mario.
A kako se to točno pravi soparnik, pojasnio je, ali i pokazao, ekipi Nautičke patrole. Ni iznimno vruć dan, ni visoke temperature uz komin koje su u nekom trenutku prelazile 400 stupnjeva, nije spriječilo Maria da nam omogući kušanje ove povijesne delicije.
- Za tijesto su potrebne svega tri sastojka: brašno, sol i voda. Dan prije spremanja soparnika se izreže blitva, koja mora ostati preko noći. Sutradan se pali komin da postigne visoku temperaturu, a mi do tad u izrezanu domaću blitvu dodamo kapulu koju smo usitnili, sol te maslinovo ulje. Nakon toga tijesto je potrebno izvaljati u krug , vrlo tanko, skoro kao za pizzu, samo veće i tanje. Mi radimo jedan od većih, ponovo, po tradiciji. Širok je 93 centimetara – govori nam Mario dok pred nama valja tijesto. Čak je i taj način valjanja poseban: valjkom dužine 90 do 130 cm valja se cijelo tijesto brzo i snažno pri čemu je potrebno kontinuirano posipati tijesto brašnom kako se ne bi lijepilo.
- Nakon valjanja, tijesto se pokrije prethodno usitnjenim listićima blitve, a onda se drugi komad tijesta prebaci posebnom vještinom ruku. Inače to rade dvije žene, jer soparnik su uvijek spremale isključivo žene, ali ja sam Ličanin, pa mogu sve sam – smije se te nastavlja:
- Kad smo preklopili tijesta, moramo ih i ”zatvoriti”. I to se radi posebnom tehnikom: brzim se pokretima ruku, no oprezno, zamotava prema unutra, isprepleće se donje s gornjim tijestom. Na taj način se stvara taj deblji rubni okrajak. Premjestimo soparnik u komin. Tijekom pečenja ključno ga je prekriti pepelom. Na taj način se dobiva mekano tijesto s napuknutom korom i mjestimičnom nagorjelosti – objašnjava Mario. Čekali smo da se tijesto nakon pečenja malo ohladi jer ga se tek onda preljeva maslinovim uljem i usitnjenim češnjakom. Mario ga je rukom dobro premazao tom smjesom ulja i češnjaka, nekoliko puta prešao preko cijelog soparnika, do svih rubova. A onda nam je otkrio kako ga se reže:
- Čak je i način rezanja poseban jer iza njega stoji duga tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno. Naime, djevojke su tad, kad je Poljička republika bila pod opsadom Turaka, u želji da svojim najmilijima donesu nešto za jesti, skrivale soparnik u rukama, iza leđa, kako bi prošle pored turskih stražara. Upravo je romb je bio idealan oblik koji bi im stao u cijeli dlan – pojasnio nam je Mario.
Ne očekujući, kroz opušteni razgovor s ovim ambicioznim mladim čovjekom, dobili smo i ekskluzivu: Mario nam je otkrio kako su prije desetak dana počeli raditi s jednim trgovačkim centrom te će se diljem zemlje, u gotovo 60 poslovnica, moći kupiti njihov poljički soparnik!
- Dugo smo se nećkali, pregovarali s raznim trgovačkim lancima, raspravljali o uvjetima, pa je odluka pala na jedan domaći, manji lanac, jer nama nije cilj velika proizvodnja za široke mase, već držanje kvalitete na razini. Tome težimo od početka, zato smo i prepoznati – naglašava Mario čije su soparnike već upoznali ljudi diljem zemlje, kako domaći, tako i stranci.
- Često smo na raznim sajmovima, festivalima, i svim većim događanjima. Bili smo tako u Varaždinu, Rijeci, Dubrovniku, Zadru... Domaći uglavnom znaju o čemu se radi, ali furešti ne da ne znaju, nego im jedva objasnimo što je blitva ha, ha – smije se Mario te dodaje kako je već odustao od pojašnjena pa jednostavno kaže kako je to „healthy pizza” (zdrava pizza).
- Naravno, čim ga stave u usta ostanu oduševljeni, ali pomalo i zbunjeni jer im nije jasno kako se to tako veliko peče u kominu. No, uvijek se vrate na naš štand po još – uz osmijeh govori Mario, koji je cijeli marketing vezano uz soparnik podigao na jednu veću razinu tako da ih lako možete pronaći na Internetu i na društvenim mrežama.
