Šetnja s Nikolom Špiljkom gatovima Mitan Marine ne može biti dosadna. On čas zaneseno priča o ronjenju i svom novom životu u Smokvici, a već idući, eto ga sagnutog, slaže neuredna crijeva od vode ili zateže opušteni krmeni konopac nekog broda. Svakog gosta, od 150 vlasnika brodova Mitan marine, gleda u oči i srdačno pozdravlja, poimenice često. Svi ga znaju ovdje. Žene mu mašu izdaleka, dozivaju ga, neke mu šalju i poljupce. Na to da ga prati imidž šarmera, marinskog Casanove, on odmahuje rukom. - Sretno sam zaljubljen – kaže. Žene i ne primjećuje ako gatovima, u bijeloj uniformi, kratkim hlačama i sunčanim naočalama, u poslu juri svojim hoverboardom.
Crnomanjast, dubokih crta lica, preplanuo od cjelodnevnog rada na suncu, Nikola Špiljak, ili Nikica kako ga zovu kolege, mornar je. Privezuje brodove, pere ih, zateže krme, dočekuje nautičare, ponekad s ronilačkom opremom zaroni ispod gata ako se koji muring zapetljao, a vikendom iznajmljuje gumenjake. Jedan je od nekoliko mitanskih mornara. I to ne bi bilo čudno da Nikica, osim što je dvostruko stariji od svojih kolega, nije ujedno i nasljednik, vlasnik, izgledni šef i gazda Mitan marine. Nevoljko tu titulu prihvaća, često je prešućuje, skanjivo zaobilazi, ali činjenica je da je 56-godišnji Nikica, zapravo, sin vlasnika marine, naftnog magnata Vanje Špiljka i unuk bivšeg visokorangiranog jugoslavenskog dužnosnika Mike Špiljka.
- Ja sam u prvom redu mornar, iako sam sin od gazde... – sumira to Nikica.
Iako mornar, Nikicu od njegovih kolega, golobradih mladića koji vuku konopce na gatovima, ipak dijeli činjenica da ovaj leži na milijunima eura i posao mu mornara ne treba. Kako, dakle, istovremeno biti kolega-radnik i posredni gazda?
- Malo je to zeznuto, da – iskreno priznaje Nikica. - Naravno, kada sam tek došao tu prije četiri godine, bilo je nepovjerenja. Mislio se, evo, sin od gazde je došao tu špijunirati, sigurno će ostati pet dana pa odmah postati šef. No, ja sam izabrao biti mornar i to radim zadnjih pet godina, nakon što toliko radiš rame uz rame, iz dana u dan, razlike se između nas brišu.
Sjedimo u marinskom baru, na terasi. Nikica u čašu toči limunsku travu i konobaru uredno plaća račun (iako mu ovaj ne bi trebao naplatiti, ipak je gazda, a onda opet, mora naplatiti ako tako traži gazda). Alkohol, kaže, ne pije. Rijetko. Cigarete su mu jedini porok. Učtivo pita smeta li nam ako zapali. - Ne, naravno...
Priča artikulirano, smireno, uvijek s nekom šalom čovjeka svjetskog iskustva i udobne mladosti. Govori tri strana jezika. Pa zašto onda Nikica, sin balkanskog kralja nafte, kako se njegova oca često predstavljalo, već godinama u svojoj marini radi kao mornar, pokušavajući pritom u svakoj prilici sakriti svoje prezime – Špiljak.
- Od malena sanjam da radim nešto na moru, bez definiranja što bi to bilo. Znao sam da ću se kad-tad preseliti u Smokvicu (mjesto blizu marine) gdje imamo kuću i sada je došao pravi trenutak. Sazrio sam. Spojila se moja želja da budem mornar i mogućnost, odnosno to da je moj otac otvorio svoju marinu – kaže.
Nikica je u marinu svoga oca došao prije četiri godine. Tri je desetljeća prije toga proveo u Italiji. U Torinu je radio u obiteljskom poslu s naftnim derivatima, a držao je jedno vrijeme i vlastitu tvrtku za čišćenje. Mladost je, pak, proveo u Beogradu - do punoljetnosti - a onda je u Zagreb došao na studij prava. Prvi mu je posao bio u turizmu. Razvozio je turiste Nijemce, Šveđane i Belgijance po zagrebačkim hotelima.
- To je bio početak onog masovnog turizma u Hrvatskoj, zlatno doba. A bilo je tada i nešto više žena u mom životu (smijeh) – iskreno govori.
Ipak, njegova je obitelj 90-ih preselila u Švicarsku. Otac Vanja je tamo nastavio naftni biznis i važio je za jednog od najbogatijih Hrvata. U Švicarskoj se Nikica nije našao. Veli da je proveo tamo dva puta po pola godine, a onda otišao za Italiju.
- U Švicarskoj možeš živjeti jedino ako prihvatiš pravila igre. Meni je to bilo ukočeno, previše rigidno, zato sam otišao u Italiju, tamo su ljudi bliži našem temperamentu – govori.
Nije lako biti sin Vanje Špiljka, naftnog magnata, ali ni unuk Mike Špiljka – uz obojicu su se vezale mučne situacije – uz oca da je izvukao milijune iz Ine, a uz djeda da je dao likvidirati hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića, koji je, navodno, saznao za kriminal u Ini. Nikica je, ni kriv ni dužan, taj obiteljski teret dobio u naslijeđe. Priznaje da mu je prezime Špiljak ponekad veći teret nego privilegija. Zato gostima i ljudima koje upoznaje rijetko govori tko je.
- Netko uvijek kaže, 'E, to ti je Nikica, sin od gazde', a onda odmah vidiš kako se njihovo ponašanje i odnos prema tebi mijenja. Želim da me vrednuju prema poslu koji obavljam, a ne prezimenu koje nosim – naglašava.
Kaže da je dugo, u mladosti pogotovo, kada ga je to srdilo, pokušavao svima objasniti što je istina njegove obitelji, a onda je u jednom trenutku jednostavno odustao.
- Pisalo se puno, i lijepo i ružno, o mojoj obitelji, ja sam s time odrastao i sigurno da me to na neki način oblikovalo i dio je mog identiteta. Ono što vam mogu reći jest da sam ponosan na svojeg oca i djeda, na svoju obitelj i na sve što su mi omogućili – ističe Nikica.
Njegova je obitelj još uvijek u Švicarskoj. Službeni povratak u Hrvatsku ne planiraju. Nikica, iako je u Italiji pustio korijene, odlučio se da je vrijeme za povratak u Hrvatsku, u malo jednostavniji život, veli.
- U Italiji je trčanje, stres velikog grada, ujutro gužva, već u autu čim izađeš na ulicu nekome spominješ majku, a i oni tebi... - prepričava kroz smijeh.
Taj je stres liječio adrenalinom. Oduvijek je, priznaje, volio malo opasnosti u životu. Kao obožavatelj brzine sudjelovao je na utrkama jet-skija diljem Jadrana, a donedavno je imao i svoj motor Suzuki GSX od 750 kubika. Odlazio bi na s njim na piste u Italiji i radio krugove. Priznaje da mu je otac zbog tog prigovarao.
- Malo me to pralo, kako vi u Zagrebu kažete... Ali sam i shvatio, tek kad sam došao na pistu, da još uvijek ne znam puno o vožnji motora. Isto mi je bilo i s morem. Mislio sam da znam raditi na moru, ali kada sam došao tu, shvatio sam da imam za učiti. Bilo je i padova u more u početku, mobitel mi je znao ispasti pa skočio za njim ili bih zaronio sa zatvorenim bocama kisika, ma joj, svega je bilo... (smijeh) - nabraja.
Dolaskom u marinu, kaže, strahovao je najviše hoće li moći znanjem i snagom parirati mladićima u naponu snage.
- Znate, dođete s 50 godina u svijet gdje su klinci... – govori.
No, uspio je. Veli da su mu mladići pomogli i imali strpljenja i razumijevanja. Na tome im je zahvalan. A nije ni on sam baš tako mekan. Svako jutro ustaje u šest sati i radi do 14. To mu je smjena. Van sezone radi i noćne, a ljeti vikendima iznajmljuje marinske gumenjake.
Položio je ispit za skipera iako, priznaje, jedrenje mu nije forte. Položio je i za ronioca, a to mu je otkriće. Zaroni s bocama pa mijenja marinske muringe, odgovara na intervencije ako je nekom nautičaru u akvatoriju ispalo sidro... Najviše je išao na 40 metara dubine.
- Ja volim taj osjećaj disanja pod morem, a ne dubinu. Jeste probali ikad? 'Ajde, probajte barem dva metra s bocama zaroniti pa mi recite kako je osjećaj... – nagovara nas.
Živi u obiteljskoj kući u naselju Smokvica, odmah do Novog Vinodolskog i nekoliko minuta od marine. Ovdje je, veli, dolazio kao dječak u posjet djedu i baki koji su ljetnikovac napravili još 1965. Ima 50-ak susjeda. Zimi i manje.
- Imamo tamo jedan kafić i jedan dućan koji radi samo ljeti. Po zimi dođu nam i medvjedi. Znam se našaliti da je Smokvica jedino mjesto gdje moraš kucati iznutra da bi izašao van (smijeh) – šali se.
Ali, nije vuk samotnjak. I dalje uživa u društvu. Posjećuju ga prijatelji iz Italije, a i u sretnoj je vezi. O izabranici nije htio puno govoriti.
- Obožavam ronjenje, planinarim, šećem, puno mojih prijatelja Talijana dolazi u goste. Ritam je usporen. Odem čamcem u uvalu i isključim se. Gledam supove, galebove...
