Dok se vežemo za jednu od šest bova u uvali Maloga Brijuna, oko nas kruže galebovi, a tamo na obalu znatiželjno dolaze vidjeti rijetke goste par paunova i jedna divokoza, a iza žbunja vire dva para rogova.
- Čovječe! - uime cijele posade klikće Matej, spuštajući gumenjak u more. Kasno je popodne, a iako vrijeme i umor polako ključaju, adrenalin, napojen na zjenicu, radi neminovno. Uskačemo i pet minuta kasnije, nalazimo se na Malom Brijunu. Sami.
- Mainstream je Veli, ludilo je ovaj Mali - kreštimo poput hrpetine pauna, jelena i muflona, koji nas prate, ali s distance. Ne treba njima korona...
Obilazimo otok, potpuno oduševljeni, dolazimo do tvrđave Minor, najveće austrougarske utvrde pulskog akvatorija, izdubljene u živoj stijeni, sagrađene krajem 19. stoljeća. Onako sama, pusta, zapuštena, vadi trnce iz tijela, ali ujedno djeluje impozantno. Potom kupanje u jednoj od najljepših malih uvala na kojima smo bili, nekoliko kadrova slobodnih životinja, i impresija koja se kleše u dušu. Nas četvero na 100 hektara miline, sa štapovima u rukama u strahu od otrovnica kojih - nema. Smijeh. I oduševljenje kipti dok se vraćamo na brod. Jutro kasnije, nakon neverina koji bistri impresije, brodu prilazi gliser.
Osvaja na prvu
- Dobro jutro, dobri ljudi - smije se iz srca 64-godišnjak, kojem na prvu daješ deset manje. Širok osmijeh, ne i zlatni zub, koja kila više, duh, forca i toplina kojom osvaja. Kao i Mali Brijun. Na prvu.
- Ja sam domar Malog Brijuna. Zovem se Vlado Beljkaš i drago mi je da ste ovdje. Rijetki su ovdje. A volio bih vam pokazati ono što mnogi zaobilaze. Zašto? To je i meni ogromno pitanje. Jer, ovo je raj. Ali jest, malo je divlji, onako avanturistički, Veli je isto prelijep, ali je i uglancan i svi o njemu pričaju. A valjda je to...
I tako domar postaje kustos. Jer, ovo jest muzej. Prirode. Povijesti. Kulture. Parka. Mali Brijun je drugi najveći otok otočja, na nama i ne samo nama nepoznatih 109 hektara netaknute ljepote. Dom te divne fortice, koju je prije 20 godina prepoznao Rade Šerbedžija i tamo pokrenuo kazalište Ulysses.
- Tada je živo, i neka je, lijepo je što je kazalište udahnulo život “malom”. No, u ostalim periodima, prilično je pusto. Rijetko tko navrati... Vlado je, ujedno, i epicentar ove priče. Prije 64 godine rođen je u Puli, ali prve dvije godine živio je na Velom Brijunu. Majka Lucija mu je, naime, bila Titova sobarica, a otac vodoinstalater. Nakon prve dvije godine, svi su se preselili u Fažanu, jer su tamo sagrađeni stanovi za sve otočne radnike.
Đir gliserom
- Mislim da je Tito mamu zvao Luce. Dugo je bila tamo, ali i on. Jako je volio Brijune. Ali i žene, kumpanju - smije se Vlado, i otvara prtljažnik starog Fiata Tipo na Malom, koji služi kao mjesto za hranu. Za jelene i muflone, ali i paune. Ovo mu je početak radnog dana. Probudi se oko pola sedam u Fažani pa gliserom u đitu: prvo i obavezno Mali Brijun, potom Supin, Supinić, Gaz, Obljak, Sv. Marko. Ne nužno tim redoslijedom. Radi sam. I mnogi mu govore da ima najljepši posao na svijetu...
- Prije ovoga radio sam na Sv. Jerolimu. Sam. Onda mi je došao pomoćnik, no posljednje sam dvije godine ovdje bez igdje ikoga. I svi ti rijetki i dobri ljudi koji navrate, spominju jedno te isto: Vlado, pa ovo je najbolji posao na svijetu. Možda i jest, ne znam. Ali znam da mi ponekad fali neka kumpanja, da barem imam nekoga sterati u onu stvar - baca novi smijeh, dok se na starom Tomosu, koji ispušta svoja sjećanja, penje s nama prema Minoru.
- Kad sam prvi put vidio ovo mjesto, odmah mi je ušlo u kožu. I ne izlazi, sada sam se i stopi’ s njime. Pitaš se kako je to čovjek u ono doba uspio učiniti. Ovako veliko, grandiozno, toliko značajno. Mjesto koje, nažalost, malo pomalo propada, deru ga i vijavice, ali najviše mu šteti priroda. Smokva pogotovo, ona ga jede naočigled. Ma je, “dere”. Ali se još malo ne da. Ne spavam, doduše, ovdje, idem doma u Fažanu, ali već ga po navadi stalno krišom gledam. Pazite, ovaj Minor, pa čak i kasarna JNA skrivena tamo u krošnjama, ovaj pitom, a divlji životinjski svijet. A, ča da vam kažem... - priča dok bere kantarion, supruzi za ulje.
Vraćamo se na privezište. Prije nekog vremena iz fondova EU obnovljen je jedan mol. Uskoro bi trebalo i sedam austrougarskih kućica, gdje bi se trebale održavati razne škole za biologe. Na mjestu gdje je nekoć bio restoran, na mjestu gdje su nekoć ljudi još dolazili. Tamo, iza skrivenih bačvi predivnih rakija od masline, rogača, rute, mišance i ostalih mirodija ovog mikro skrivenog raja, Vlado se stalno osvrće, pa vadi komad kruha i jabuke. Jer, oko njega stalno, poput domaćih, pitomih životinja, vrludaju dva jelena. Prilaze, Vlado stavlja komade hrane u usta, a oni pažljivo brste. Prizor koji zaokružuje pejzaž. Njegova jedina kumpanja. Barem još godinu dana kad iz rajske oaze kani u mirovinu.