Činjenica jest da je Hrvatska u krizi, težoj nego njezin evropski okoliš, činjenica jest da u Hrvatskoj trenutno nema dostojne oporbe, dok moralno poraženi HDZ traži još sama sebe, činjenica jest da je Katolička crkva u Jugoslaviji stekla iskustvo kako se profilirati kao jedina respektabilna oporba.
Je li to dovoljno da bi se, dan nakon promašena Smaka svijeta smjela najaviti apokaliptička sezona u hrvatskoj politici, frontalan sukob između (još neviđenih) katoličkih falangi i Banskih dvora?
Bojim se da je - kad god se govori o odnosu Katoličke crkve i politike u Hrvatskoj, pa u konkretnim slučajevima između Katoličke crkve i vladajućih stranaka - potrebno utvrditi neke premise, makar koliko se one doimale ili notornima, ili dosadnima. Jer bez njih nije lako objasniti kako u Hrvatskoj, uz toliki postotak katolika, katolička hijerarhija reagira ne kao moralna i duhovna većina, nego kao ugrožena i prestrašena manjina.
Dignuti halabuku
Pri analiziranju politike Katoličke crkve u nekoj zemlji, dakle i u Hrvatskoj, valja se paziti shematske zablude po kojoj je Crkva jednoumni monolit, organizacija u kojoj se na jednom mjestu donose odluke, a zatim ih sva Crkva disciplinirano provodi, a pritom zapravo i misli isto. Tu zabludu zna osnažiti tehnika koju je od Crkve svojedobno naučio pa često primjenjivao maršal Tito: dignuti halabuku oko napada “izvana” (zbiljskih, izmišljenih, odnosno preuveličanih) pa u to ime apelirati na unutrašnje jedinstvo (“zbijmo redove”) i dati po prstima onome tko bi se usudio solirati unutar tih redova.
Budimo jasni: takva jednodušnost nije moguća ni u jednoj crkvi, niti je moguća (hvala dragom Bogu) u Hrvata na koje se često i s pravom primjenjuje opora židovska dosjetka (“tri Židova, dvije stranke, četiri mišljenja”) i još oporija komunistička (“imam svoje mišljenje, ali se s njime ne slažem!”). Utoliko je apsolutno nemoguća u “Crkvi u Hrvata”, kako je etnički profiliranu Katoličku crkvu nazivao kardinal Kuharić.
Crkva jest hijerarhijski ustrojena, ali ne baš uvijek i u svemu uspješno.
Statistička većina
Obično se zaboravlja da Katoličku crkvu (u svijetu, u nekoj zemlji, u nekoj sredini) čine svi vjernici (pa i oni koji se tako deklariraju, iako nisu baš uvjereni u sve detalje njezina nauka, ili za njih ne mare). To se naziva pukom Božjim, na njegovu brojnost i snagu se pozivaju crkveni glavešine kada nastoje objasniti da govore ne u svoje ime, nego u ime statističke i moralne većine, nazivaju ga i pastvom kojoj su pastiri - ali se mogu slikati ako pokušavaju nametnuti svoj toj čeljadi ono što ona zapravo ne trpi. Eto, veli magisterij Katoličke crkve da je brak nerazrješiv - pa svejedno u svijetu postoje samo dvije države gdje razvod braka nije dopustiv ni moguć: Država Vatikanskog Grada (koja ionako ne vrvi vjenčanima) i Filipini (a oni tek od 1950). U svim inim državama gdje su katolici u većini, pa i golemoj - pravo na razvod braka je iznuđeno politički, ako nikako drukčije, a ono referendumom. Pojednostavljeno: lakše je izdržati ideju pakla u vječnosti, nego ga trpjeti u vlastitoj kući, ako je brak već pošao k Vragu. Često se to odnosi i na druge aspekte obiteljskoga i spolnog života - kao što je bilo vazda, čak i u društvima gdje su se preljubi, izvanbračni seks i slične huncutarije kažnjavali okrutnom smrću, npr. kamenovanjem.
Kršćani vjeruju da u Crkvi djeluje Duh sveti, jer je Crkva mistično tijelo Kristovo (bez obzira na to što su mu tijelo rastrojili i raščetvorili, zapravo raskomadali, na sve veći broj crkava, od kojih svaka svojata Duha kao svoju ekskluzivnu baštinu). Ali ako djeluje Duh - koji “puše kud hoće” - je li on s većinom koja živi svoje obiteljske i spolne dileme, ili s manjinom koja se toga odrekla, pa većini propisuje pravila koja nije kadra poštovati kadšto ni sama manjina? Pitanje je logično, ali na nj nema ovdje odgovora jer ono, kao i pitanje samog opstojanja Duha svetoga, jest pitanje vjere, koja ostaje svakom pojedincu u pokladu njegovih intimnih prava. Vjerom se novine nemaju zašto baviti, nego društvom i njegovom politikom, dakle i Crkvom ukoliko je društvena, odnosno politička pojava, ukoliko se i ona bavi odnosima u društvu, odnosno politici.
Unutar Božjeg naroda, gdje je većina tzv. laika (pučana), djeluje uži krug klerika (nazvanih po kocki kojom su odabrali zamjenu za dvanaestog apostola, nadajući se da će Duh puhnuti u najkorisnijem smjeru), pa smo nerijetko skloni samo njih zvati Crkvom, i samo njih vidjeti kao organizaciju. A unutar njih je pak još uži krug biskupa, koji su u Katoličkoj i pravoslavnima te još nekim crkvama izravni slijednici prvobitnih apostola, pošto su kroz, evo, 1983 godine rukopolaganjem prenosili ovlasti jedan na drugoga - a upravo je u biskupima usredotočena sva vlast u pogledu naučavanja i odlučivanja u većini crkava, počev od Katoličke i pravoslavnih. S time što je u Katoličkoj papi dani vlast i nad biskupima