Hrvatska vlada i vladajuće stranke mogu biti sretne i zadovoljne božićnom porukom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. To se, paradoksalno, odnosi i na onaj njihov dio koji se, na prvi pogled, doima kao žestok napad: „politička vlast koja, zanemarujući temeljne antropološke istine, pokušava riješiti društvene probleme, neophodno će dovesti do razaranja čovjeka i nesreće za Hrvatsku“.
Bozanić u božićnoj poruci: 'Ova vlast unesrećuje čovjeka i razara Hrvatsku!'
Koje to antropološke istine? Da građanin bez rada crkava od glada? Da u ekonomskoj krizi pate i etički postulati? Ma ne - antropološke su istine, po kardinalu, da Katolička crkva određuje što je spolni odgoj a što spolni moral.
Kritika kardinala Bozanića je, ljudski gledano, sasvim razumljiva i logična. Hrvatsko društvo je u teškoj krizi, obim društvenog proizvoda je unazađen za nekoliko godina i taj se trend pod sadašnjom vladom još i pogoršao, broj i postotak nezaposlenih dosegli su rekorde, pola katolika teško da ima čime doličnim proslaviti Božić - ali što se to tiče kardinala kojemu je uzdržavanje garantirano, kojemu Crkva gradi i stječe, koji ne mora zepsti doslovce, poput onih vjernika koji nemaju čime platiti grijanje, a ne mora zepsti ni metaforički, misleći na troje svoje djece bez zaposlenja, jer u njegovu zanatu djece nema, barem ne na brizi?
Tuđi zub ne boli, sit gladnu ne vjeruje. Kardinala, kao i svakog čovjeka, najviše tišti ono što mu fali - pa zato kopa i prekapa po spolnom moralu drugih, po spolnom odgoju djece, te mu se stoga i može činiti da će se Hrvati razoriti a Hrvatska unesrećiti ako djeci (koja o tome ionako ponešto znaju, ne nužno iz sakristije, ali barem s Interneta) netko razložno, biološki utemeljeno, neopterećen komercijalnom pohlepom, pokuša sustavno razložiti što je spolnost uz poštivanje osobe i dostojanstva partnera, uključujući i to čemu služi, o užasa, prezervativ, taj đavlji izum koji bitno umanjuje mogućnosti zaraze, zar ne?
Da je Vlada dirnula u materijalne interese Crkve, čuli bismo ponovo gromove i munje, poput onih iz pastirskog pisma 1945, sročenoga mudro i oprezno, baš po mjeri najgorih staljinista u tadašnjoj vladajućoj stranci. Ali u ovom trenutku, kada su ugroženi materijalni interesi samo nekih tamo vjernika i inih građana - poruka po tonu podsjeća na pastirsko pismo iz ožujka 1941, koje je razglabalo o bijeloj smrti i razvodima brakova, a nije ni zucnulo ni o fašizmu ni o holokaustu, koji su se niti mjesec dana kasnije survali na Hrvatsku.
Taj nepogrešiv osjećaj za pogrešan tajming, taj apsolutno solidaran interes samo za dobro vlastite kaste, ta prekomjerna opsjednutost spolnošću drugih - sve su to markeri bez kojih je teško prepoznati prelate domovinske Crkve.
Recimo, doduše, da se Bozanić ni ovom prilikom ne zalijeće u stalno zdvajanje nad ugrozom nacije, niti juriša u bolju prošlost (to ionako, u njegovo ime, čini glasilo kojemu je nakladnik).
Priznajmo da je u unutarcrkvenoj otimačini znao stati na stranu žrtve a ne pljačkaša. I skinimo kapu pred tim kako je pažljivo odmjerio pismo, derući Jovanovića, a obazrivo prešutjevši sve one ministre koji bi mu mogli načeti kesu.