VELIKI POVRATAK NEKADAŠNJEG PREMIJERA

NEDJELJNI DONOSI Prvi intervju sa Matešom nakon operacije: Preživio sam i vraćam se na posao!

U ekskluzivnom razgovoru, prvom nakon bolesti i dan prije reizbora Mateša otkriva sve o teškoj operaciji srca u Andori. Svoje osobne i političke planove, što je zapravo bilo sa Slavicom Ecclestone te što planira napraviti u iduće četiri godine na čelu olimpijskog odbora

Nisam donijela kroasane, čak ni one male kukuruzne, koje smo pozobali uz kavu dok smo 27. rujna razgovarali posljednji, hvala Bogu, ne i zadnji put. Gospodin gore još ozbiljno računa s gospodinom Matešom dolje, no gospodin Mateša trenutno ne može računati na kavu i kroasane. No, to je tako malo važno čovjeku koji se doslovce vratio iz tunela što smrtnike vodi na onaj svijet.

- Bilo je mnogo dramatičnije nego što o tome uopće treba pričati. Imao sam, zapravo, dvije operacije. Taman su mi lijepo napravili pet premosnica, a onda mi je život došao u pitanje. Pojavio se ugrušak koji je stigao do srca i morali su me opet otvarati. Bio je to ples na rubu.

Nismo ovdje imali informacije da je vaše stanje u jednom trenutku bilo baš kritično. Praktički ste već bili u tunelu?

- Jesam, bio sam u tunelu, doživio sam to iskustvo i nemam ga potrebu dijeliti s drugima.

Koja je emocija kod vas prevladavala u tim najkritičnijim danima? Strah?

- Nema tu nikakvih emocija jer ne znate ništa. Imate dio iskustva koji se dotiče te razdjelnice između života i smrti, a nakon toga imate zapravo vrlo traumatično buđenje. Moja prva noć nakon buđenja iz kome, ma zapravo prvih sedam dana bili su mi baš vrlo teški i vrlo ružni. Dobro je da nisam bio dugo na respiratoru, nakon buđenja iz inducirane kome nisam uopće bio, a nisam bio ni na umjetnom srcu, što je također dobro.

Što su rekli liječnici, u kakvom vam je stanju srce?

- Nisam imao klasičan infarkt, prema tome meni srce uopće nije oštećeno. Kirurg koji me operirao rekao mi je: ‘Možete biti sigurni da od srca nećete umrijeti’. Dakle, vjerujem da ovo nije samo završeno poglavlje, nego završena priča.

Poslije našeg posljednjeg intervjua prije mjesec i pol predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora odvezao se ravno na zagrebački aerodrom i poletio prema Barceloni odakle se uputio na konačno odredište u Andoru, na zasjedanje Izvršnog odbora Europskih olimpijskih odbora čiji je član. Dan kasnije nije, kaže, “bio svoj” ite je otišao na pregled u bolnicu u Andori.

- Sve se zatim zbivalo filmskom brzinom. Liječnik u Andori vrlo mi je odrješito rekao da moram hitno na kardiologiju u Barcelonu. To mi se nikako nije svidjelo, pa sam zvao svog liječnika i prijatelja u Zagrebu, dr. Biočinu, koji vodi kardiokirurgiju na Rebru. Pitao sam ga misli li on da se mogu vratiti u Zagreb. Rekao mi je, čuvši se prethodno s liječnikom iz Andore: ‘Tvoj povratak sad ne dolazi u obzir! Bilo bi to opasno po život’. I ostalo znate: odvezli su me kolima Hitne pomoći u Barcelonu i krenuli u akciju.

Kad ste opet prvi put stali na noge?

- Relativno brzo. Nakon operacije sedam su me dana držali u induciranoj komi. To je strahovito dobra metoda koja se, nažalost, kod nas ne koristi zato jer je čitava procedura vjerojatno preskupa. Metoda je dobra jer nikakve normalne tjelesne funkcije i pokreti, ni stanje svijesti koje uvijek uključuje i svojevrsnu brigu, ne utječu na oporavak. Jedino te drugi dan bude iz inducirane kome jer testiraju kako mozak funkcionira da ne bi došlo do kakvih problema, a onda vas opet intravenozno uspavaju.

A jeste li se naspavali?

- Hvala, ne bih više... Nakon buđenja sam pet dana bio na intenzivnoj njezi, a onda u normalnoj bolesničkoj sobi gdje sam odmah morao hodati i raditi vježbe za pluća. Hodanje i vježbe disanja bili su dvije najbitnije komponente u mom oporavku.

Kako ste sada?

- Ja sam izvrsno, svi bitni parametri koji se tiču same operacije su super. Jedini ozbiljni preostali problem je rana koja je dosta duboka i treba je svakodnevno previjati pa mi je ona trenutno ograničavajući čimbenik. No, to je i ukalkulirano u ovo rehabilitacijsko razdoblje, a rehabilitacija se sastoji od: hodaj, hodaj, hodaj. Nikakve bolje preporuke zasad nema. Tajna hodanja? Nema nikakve tajne: hodanje i pravilno disanje jedini su način da se pluća nakon dugog ležanja vrate u funkciju. Ja sam bio intubiran samo tijekom sedmodnevne inducirane kome, pa sam pluća brzo vratio u funkciju.

Prepoznajete li sad, s odmakom od opasnosti i traumatičnog iskustva koje ste prošli, neke simptome PTSP-a, ne u klasičnom smislu, nego neki naknadni strah zbog prave spoznaje opasnosti u kojoj ste se našli?

- Ne bih rekao da je to PTSP jer je PTSP vrlo ozbiljan problem, ali imam potrebu da na neki način preoblikujem svoj život u skladu s novonastalom situacijom. Nisam u tome ništa posebniji od ostalih koji su se našli u istoj životnoj situaciji.

Jeste li vi i inače u životu čovjek sklon disciplini pa vam nametanje novog životnog režima neće biti gnjavaža za karakter i temperament ili niste baš uzoran ‘vojnik’?

- Ja sam vrlo discipliniran cijeli svoj život i mogu bez problema funkcionirati u svakoj novonastaloj situaciji jer uvijek gledam na krajnji pozitivni efekt. Sve što danas radim u funkciji je toga da problem za mjesec dana nestane.

Niste imali baš nikakvih naznaka ili simptoma da ćete se naći u životnoj opasnosti?

- E, sad kad gledam unatrag, na žalost, jesam, imao sam naznaka. Prvi mi je dr. Jukić na sistematskom pregledu u poliklinici Sunce rekao još prije tri godine da bi mi krvne žile mogle postati problem. Ali znate kako je, životni tempo uzima svoje, a uz to smo svi skloni razmišljati ‘ma ima vremena, nije to baš neka frka, bit će sve u redu, pa dobro se osjećam, igram nogomet, igram vaterpolo, idem okolo’ te ne poduzimati za sebe ono što bismo morali. Jako, jako dugo sam ignorirao da su me upozorili na problem nakon snimanja stanja krvnih žila.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. kolovoz 2022 12:36