ZAGREB - Tim je terenom prošla specijalna postrojba. Dečki su se malo zaigrali, bili su nabrijani, još uvijek je rat. Oni su nacionalistički nabrijani.’
Ovako je Željko Sačić, bivši zamjenik zapovjednika specijalne policije reagirao dan nakon pokolja u Gruborima, stoji u službenom iskazu Čede Romanića, tadašnjeg policijskog načelnika u Kninu, koji je to iskazao sucu istrage u Zagrebu još 12. veljače 2010. godine.
Romanić je samo jedan od 63 svjedoka koji su ispitani prije podizanja optužnice za ubojstvo šestero civila srpske nacionalnosti 25. kolovoza 1995. godine za koje još nitko nije kazneno odgovarao.
U tijeku je postupak na Županijskom sudu gdje se za zločin sudi bivšim specijalcima Frani Drlji i Boži Krajini. Trećeoptuženi Igor Beneta preminuo je za vrijeme bijega pod misterioznim okolnostima koje su prvo okarakterizirane kao samoubojstvo vješanjem. Ranko Ostojić, ministar unutarnjih poslova sada je, nakon što je u medijima objavljena stravična fotografija obješenog Benete, pokrenuo internu istragu o okolnostima njegove smrti i eventualnom zataškavanju ubojstva.
Zločin je po zapovjednoj odgovornosti procesuiran u Haagu, zbog čega je nepravomoćno osuđen tadašnji šef specijalne policije Mladen Markač, a general Ivan Čermak oslobođen je svake odgovornosti. Tužiteljstvo je također iz slučaja izdvojilo ulogu Željka Sačića, tada Markačevog zamjenika, i naložilo dodatnu provjeru njegove uloge u tom slučaju.
Zbog čitavog niza kontroverzi oko toga da li je bilo pokušaja zataškavanja ubojstava i tko je sve znao za pokolj, Nedjeljni Jutarnji po prvi put objavljuje neke od službenih iskaza tada nadležnih osoba koje su prve doznale za zločin i koje su prve izašle na teren. Njihovi iskazi kao i opis dramatičnih događaja iz perspektive mještanke Grubora bacaju dodatno svjetlo na proceduru i pozadinu događaja u prvim danima nakon ubojstava u tom srpskom selu pored Plavnog, poprištu teškog ratnog zločina.
***
25. kolovoza 1995.
Žena u panici trči cestom i zapomaže.
“Ljudi, iz Grubora se vije dim”, viče svojim susjedama. Tri žene zajedno kreću nazad u selo. Na ulazu se u strahu skrivaju u grmlju i gledaju.
U štalama gori živa stoka. Dvije krave propucane leže na livadi. Nedaleko od njih Dušanka Grubor pronalazi svog supruga Jovu. Grlo mu je prerezano, nedostaje mu pola lica. U obližnjoj kući bolesnog Miloša Grubora, starog 80 godina Dušanka pronalazi njegov leš.
Miloš leži na podu u pidžami, u lokvi krvi. Pored njega su ispaljene čahure.
Tog su dana, dvadeset dana nakon okončanja Oluje, u Gruborima ubijeni Marija Grubor (90), Miloš Grubor (80), Jovan Grubor (63) Milica Grubor (51) Đuro Karanović (41) i Jovan Karanović (73).
Selo se nalazi 20 kilometara istočno od Knina, u brdima pored granice Hrvatske i BiH. Dušanka je tvrdila kako je od 13 seljana koji su ostali u selu za vrijeme Oluje, samo dvoje bilo mlađe od šezdeset godina. Zbog paleži i pljačke u selu nije bilo sigurno pa je UNPROFOR seljanima ponudio prijevoz u Srbiju. Šestero ih je ostalo u Gruborima.
Na putu prema školi u susjednom selu gdje su se bjegunci željeli prijaviti za prijevoz, Dušanka je vidjela skupinu od 20-ak naoružanih muškaraca u hrvatskim uniformama s njoj nepoznatim oznakama na rukavima kako idu u smjeru Grubora.
A onda je počelo gorjeti.
Nakon prvog dana Dušanka se slijedeće jutro ponovno s UNPROFOR-om vratila u potragu. Ispod nagorjele grede našla je svoju svekrvu, 90-godišnju Mariju kako leži na leđima, s rukama je prekrivala lice i cijela je bila opečena.
Nedaleko livade na kojoj je našla ubijenog Jovu bila su još dva leša: Milica Grubor koja je bila izbodena nožem i izrešetana te Đure Karanovića ubijenog na isti način. Šesti susjed vjerojatno je izgorio u svojoj kući.
UNPROFOR je svaki pronađeni leš fotografirao, snimio kamerama i popisao njihova imena.
To se pokazalo ključnim u rasvjetljavanju zločina.
***
“Informaciju o Gruborima je prenio ukrajinski policajac, inače časnik civilne policije UN-a. Tog su dana na tom području primijećena policijska vozila RH. Dogovorio sam sa svojim zamjenikom Zvonkom Gambirožom da otiđemo na mjesto događaja da vidimo što se dogodilo i gdje se to dogodilo”, iskazao je Čedo Romanić koji je u to vrijeme bio na dužnosti načelnika policijske uprave Kotar Knin.
Njih su dvojica u Grubore krenuli istog dana, dakle na dan ubojstava, oko 16 sati. Do Plavnog su stigli za 45 minuta, međutim Romanić je iskazao da taj dan Grubore nisu pronašli.
“Padala je jaka kiša i vrijeme je bilo izrazito loše. U mjestu Plavno zatekli smo u zgradi škole nekoliko civila koji su nam rekli da ima mrtvih tijela u selu Grubori i pokazivali su nam rukom kuda moramo ići. Kako putokaza nije bilo prošli smo kolima nekoliko puta oko Plavnog i nismo uspjeli pronaći to selo”, tvrdio je Romanić.
Dojava o tom događaju u Dnevnik događaja zavedena je 26. kolovoza i dogovoren je dolazak istražnog suca ekipe za očevide iz Zadra.
“Želim reći da je to bilo 20 dana nakon završetka akcije Oluja i očito se radilo o kaznenom djelu ubojstva civila. Zbog toga je slučaj trebala istražiti krim policija.
U Kninu su u to vrijeme bili i Stjepan Buhin i Ivan Barić, djelatnici MUP-a iz Zagreba koji su dodijeljeni kao koordinatori radi ispomoći u uspostavi PU u Kninu pa smo i njih obavijestili. Buhin se s našim planom složio”, iskazao je. Istodobno je ostvaren kontakt s civilnom policijom UN-a, kako bi ih na mjesto događaja odveo ukrajinski policajac koji je ubojstva i prijavio.
Međutim tada počinju problemi.
“Dok smo se kroz jutro pripremali za izlazak na teren, u zgradu policije u Kninu došao je nepozvan Željko Sačić (tada zamjenik zapovjednika specijalnih postrojbi, op.a.), a s njime još netko iz Specijalne policije. Došli su u moj ured gdje su već bili Buhin i Gambiroža. Sačić nas je pitao o čemu se tu radi i što mislimo poduzeti. Buhin i ja smo rekli da se radi o ubojstvu civila i da treba napraviti očevid. On se usprotivio”, stoji u iskazu.
Sačić im je rekao da ne treba vršiti očevid.
“Rekao je da je tog dana specijalna policija vršila čišćenje terena i da se dogodilo to da su tamo nađeni mrtvi civili s time da nije posebno objašnjavao kako se to dogodilo i kako su ti civili stradali. Buhin i ja smo rekli da baš zato treba napraviti očevid i utvrditi na koji su način ti civili stradali.
Sačić je međutim bio oštro protiv toga. Vikao je i galamio i čak i prijetio. Pitao nas je tko smo mi da mu se suprostavljamo, a Buhinu je rekao da će izgubiti posao u MUP-u i da će ga vratiti u Zagreb što se i dogodilo, jer se Buhin doista istog dana povučen u Zagreb. Sačić je rekao da nikakvog očevida neće biti, a Buhin i ja smo i dalje zastupali tezu da se on treba obaviti. Sve je to skupa trajalo prilično dugo, a onda smo Sačić i ja otišli kod generala Čermaka”, objasnio je Romanić.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG