Nekad se zvala Kockica, na adresi Šetalište Karla Marxa 14. Otkako je zgradu šezdesetih godina prošlog stoljeća projektirao Ivan Vitić tu su, tik do rijeke Save, u okruženju remek-djela Ede Murtića, Zlatka Price, Dušana Džamonje i Jagode Buić, hrvatski komunisti održavali ‘povijesne’ sjednice i jedan drugome rezali glave. Obični ljudi hodali su na pristojnoj udaljenosti od brojnih stepenica koje su vodile do staklenog ulaza iza kojeg je hrvatska komunistička elita stvarala povijest.
Danas se isto zove Kockica, sada je na adresi Prisavlje 14, i taj relikt socijalističke političke moći možda će sutra postati sjedište hrvatske Vlade i ugostiti Tihomira Oreškovića, Tomislava Karamarka i Božu Petrova. Hodat će onim istim hodnicima kojima su paradirali Mika Tripalo, Milka Planinc, Stanko Stojčević, Mika Špiljak i Ivica Račan.
Uvod u ‘proljeće’
Tu se u siječnju 1970. odigravala i čuvena 10. sjednica CK SKH na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, što je bio uvod u hrvatsko proljeće, a 11. prosinca 1989. dotadašnji vlasnici Kockice, članovi CK SKH, presudili su sami sebi. Moć hrvatskih komunista bila je na kraju i na jedanaestom Kongresu Saveza komunista Hrvatske koji je trajao tri dana donesena je odluka da se ide na višestranačke izbore. Ivica Račan pobijedio je na pripetavanje Ivu Družića, a od starog partijskog Predsjedništva ostao je samo jedan član. “Nažalost, na tu temu vam ne mogu ništa reći”, kratko nam je komentirao to vrijeme Ivo Družić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Reformirani komunisti odselili su na Iblerov trg, a Franjo Tuđman je spasio Kockicu od propadanja i u nju uselio nekoliko ministarstava. Dvjesto zaposlenih završilo je na burzi rada, a nikada nije razjašnjeno gdje su nestale umjetnine koje su bile izložene po cijeloj zgradi. Malo se zna i što je bilo s najpovjerljivijim papirima iz arhiva CK SKH.
U virtualnoj šetnji današnjom Kockicom, Nedjeljni Jutarnji rekonstruira slavne dane crvene katedrale, koju bi po preporuci Karamarka svećenik trebao prvo raskužiti, bez obzira što je kardinal Franjo Kuharić, uz asistenciju Ivice Račana i Zdravka Tomca to već pokušao. Povjesničar Hrvoje Klasić posebno ističe dramatične sjednice u Kockici, novinaru Gojku Marinkoviću više je puta bio zabranjen ulaz u zgradu, Jagoda Buić je nakon velike tapiserije za beogradsku zgradu CK SKJ napravila i jednu za Zagreb, a arhitekt Nenad Fabijanić tvrdi da je Kockica zaista najidealnije mjesto za hrvatsku Vladu.
Iako su u Kockici posljednjih godina među ostalima stolovali Božidar Kalmeta, Siniša Hajdaš Dončić i Darko Lorencin, krojeći pomorsku i turističku politiku s pogledom na Savu, zgrada je oronula, zapuštena i od starog sjaja više nema ništa. Ni restoran, u kojem su se šaptom prepričavale partijske tajne, više nije kao nekad, da se o dvorani za sastanke Centralnog komiteta ne govori. Dugački hodnici na katovima Kockice preplavljeni su novokomponiranom administracijom, a ostalo je isto samo jedno, raskošni vozni park u dvorištu zgrade.
Kockica na televiziji
“U nizu sjednica koje su tamo održane posebno bih istaknuo svibanjsko savjetovanje 1969. godine, što je bio na neki način i uvod u hrvatsko proljeće. Tada je postavljena politička i ekonomska platforma hrvatskog proljeća, kada se počelo govoriti o čistim računima i potrebi federiranja federacije. Izdvojio bih i Desetu sjednicu CK SKH u siječnju 1970. poznatu i kao ‘slučaj Žanko’. Mnogi i za nju govore da je jedna od početnih točaka događaja koji će slijediti godinu dana kasnije”, kaže povjesničar dr. Hrvoje Klasić.
Desetu sjednicu CK SKH po prvi put direktno je prenosila iz Kockice Televizija Zagreb. Gledatelji su tako mogli vidjeti vrući politički obračun s Milošom Žankom, partizanom i komunistom starog kova, koji je ukazivao na rastuće pojave hrvatskog nacionalizma, pa čak i među komunistima. “Odgovoreno mu je tom Desetom sjednicom na kojoj je gotovo izvrgnut ruglu i proglašen unitaristom, a unitarizam istaknut kao ključni problem. Hrvatska javnost mogla je na televizorima vidjeti kako zasjeda partijski vrh, jer je cijeli tijek burne sjednice prenošen.”
Klasić kaže da je u Kockici bila i vrlo zanimljiva sjednica koja je prethodila padu hrvatskog rukovodstva, Mike Tripala, Savke Dabčević-Kučar i drugih, nakon Karađorđeva. “Bio je to uvod u njihove ostavke.”
Dr. Klasić kaže da je to bilo vrijeme raznih dramatičnih sjednica, od kojih su se mnoge odvijale baš u Kockici. Borile su se mnoge struje za prevlast, a sredinom osamdesetih na političkoj sceni u Hrvatskoj bili su između ostalih suprotstavljeni Stipe Šuvar i Mika Špiljak. Bile su to bitke između nacionalnih i unitarističkih struja, time da je prvu predvodio Špiljak, a drugu Šuvar. Dramatična je bila i sjednica na kojoj se partijski vrh trebao odrediti hoće li Ivica Račan ili Ivo Družić voditi hrvatske komuniste u demokratske promjene koje više nitko nije mogao zaustaviti. Račana se percipiralo kao čovjeka promjena, a Družića kao onog tko je lavirao, ali bio i odlučniji za donošenje odluka. Dan ranije prije kongresa, Predsjedništvo CK SKH nije se u Kockici moglo složiti treba li raspisati višestranačke izbore, a rezultat glasanja bio je 6:6. Odlučio je glas Drage Dimitrovića, Račan je pobijedio Družića koji se kasnije povukao za sva vremena iz aktivne politike i posvetio znanosti.
Tapiserija za Kockicu
“Jedanaesti kongres SKH bio je ključni skup na kojem je donesena odluka o raspisivanju višestranačkih izbora. Naravno, ostaje pitanje kako bi izgledala budućnost socijaldemokracije, SDP-a, ali i cijele Hrvatske da je pobijedio Ivo Družić”, kaže profesor Hrvoje Klasić.
S našom slavnom umjetnicom Jagodom Buić razgovarali smo dok provodi zimske dane u svojoj raskošnoj palači u Veneciji. Dobro se sjeća kako joj je Ivan Vitić naručio veliku tapiseriju za ‘zgradu društveno-političkih organizacija’. “Tapiseriju visoku oko šest metara, vertikalnu, radila sam na Petrovaradinskoj tvrđavi, u Ateljeu 59, specijalno za svečano stepenište u Kockici”, kaže Jagoda Buić, koja nije bila na otvorenju zgrade na kojoj se okupila politička krema Hrvatske.
Jagoda Buić prisjeća se tog vremena i po jednom neugodnom događaju. Na poziv arhitekta Bernardija koji je radio svečani salon za aerodrom u Zagrebu napravila je u Ateljeu 59 također veliku tapiseriju. “Ona je na kraju nestala. Gdje, ne znam. Kada sam bila nepodobna jednostavno su je skinuli i od tada joj se gubi trag.”
Umjetnica kaže da se u to vrijeme najviše družila s arhitektima i muzičarima, pa tako i s Vitićem. “Moje društvo bili su arhitekti Bernardi, Richter, Zlatko Ugljen, a od muzičara Mladen Raukar, Jurica Muraj, Darko Lukić, Stipica Radić. To je bila moja klapa. Živjela sam od toga što sam radila u teatru i od toga financirala izradu tapiserija, što nije bilo baš jeftino. Živjela sam i od narudžbi koje sam dobivala od arhitekata.” Tako je tapiseriju Jagoda Buić napravila za zgradu Centralnog komiteta SKJ u Beogradu, koju je radio Richter, a onda je slijedila narudžba za Kockicu. “Moja suradnja bila je u sklopu arhitektonskog dizajna, jer nisam bila osoba od galerija i izlaganja i tako je nastala tapiserija za Kockicu.”
Arhitekt Nenad Fabijanić kaže da se ne sjeća natječaja za projekt Kockice, na kojem nije bila dodijeljena prva nagrada, već dvije druge, među kojima i za Vitićevu viziju. “On je bio blizak političkim strukturama tog vremena, posebno vojnoj upravi, pa je radio i čitav niz projekata. Upravo šezdesetih i sedamdesetih godina napravio je najznačajnije objekte tog vremena, Dom armije u Šibeniku, sličan kompleks u Splitu, izvanredan Dom mladih u Komiži. Što se tiče Kockice odabrano je dobro mjesto i napravljen je objekt koji nije izveden u cijelosti. To je njegova ‘nesreća’, ali i sreća jer je to još uvijek moguće realizirati”, tvrdi Fabijanić.
Zabrana ulaska
Cijeli kompleks Kockice dozvoljava mogućnost dogradnje, posebno na način kako je to vidio i Vitić. “To govori da i je i danas moguće zahvatiti cijeli kompleks i isprojektirati ono što bi se zvalo ‘hrvatskom Vladom’. Ne vidim prepreke u tome da se ministarstva presele, jer se ona ionako nalaze na raznim mjestima”, kaže arhitekt.
O mogućoj cijeni adaptacije, Fabijanić tvrdi da je u ovim vremenima sve skupo i izaziva animozitet i nervozu. “Ali, po mom sudu tu se može stvoriti jedan dugoročni koncept koji nije vezan za ničiji mandat, već za našu opću dobrobit i korist. Najmanje bi ipak koštalo smjestiti vladu u Kockicu, jer je ta zgrada ionako bila centar vlasti, pa se to može lakše adaptirati, jasno uz garanciju uspješnosti onoga tko će taj posao raditi.”
Time bi se, kaže, Fabijanić, za sva vremena riješio problem gdje će biti smještena hrvatska Vlada, a nije nemoguće da se kroz razne anekse riješi i pitanje smještaja ministarstava. To je povoljno i za sigurnosni i prometni aspekt, a reprezentativna arhitektura Kockice samo je prednost. “Vitić je naslutio u kojem smjeru treba ići i napravio je jedan simbol, koji ako baš hoćete u vulgarnoj asocijaciji može podsjećati na kockice koje se čitaju na našim grbovima i zastavama. Po meni je ideja preseljenje Vlade u Kockicu jako dobra i jedino moguća.”
Ti bi ušao? E pa nećeš
Novinaru Gojku Marinkoviću, koji je bio i ‘enfant terrible’ hrvatskog novinarstva, više puta je u dugogodišnjoj karijeri u Borbi, Vjesniku i Danasu bio zabranjen ulaz u zgradu. “U novinarstvo sam došao 1971. i moj prvi ulazak u Kockicu bio je u lipnju. Imao sam na nogama apostolke, bijele hlače i roza košulju, dužu kosu i bradu i na ulazu me portir pitao ‘Kuda ćeš ti’. ‘Idem na sjednicu CK’. ‘Kakav CK, valjda na omladinu’? ‘Ne, na CK SKH, ja sam novinar Borbe’.” Dugogodišnji portir Ilija, koji je znao sve koji su ulazili u zgradu, bio je zgrožen izgledom mladog novinara, ali ga je ipak propustio.
Bez problema moglo se ulaziti za vrijeme sjednica u dvoranu, a tko nije želio bitne informacije mogao je dobiti u restoranu. “Tamo su se čule najnovije informacije, tračevi, tko će koga. Govorilo se da je to mjesto Bermudski trokut, između zgrada CK, Vjesnika i Televizije.” Kada je Marinković prešao u Vjesnik napisao je prvi tekst koji je bio, kaže, potpuno beznačajan, ali je uslijedio poziv da mu se uskrati ulaz u Kockicu.
“Tada su me kaznili drugarskom kritikom i zabranili ulaz u zgradu, ali nikada to nisam dobio napismeno. Kada sam prešao u Danas, koji nije bio po mjeri mnogih, dozvolili su mi da pratim kongres SKH, ali Jeleni Lovrić i Mladenu Maloči nisu. Oni nisu mogli ući u Kockicu, nitko živ nije znao razlog, a kada sam pitao odgovorili su mi ‘ne petljaj se’.”