Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća direktor produkcije Jadran filma pošalje mi scenarij i knjigu. “Limeni bubanj”. Trebam pročitati scenarij, pa knjigu, i onda naći lokacije za snimanje, poručuje mi. Pročitam scenarij, knjigu negdje stavim i nikad je više nisam našao. Odmah shvatim da se dio filma može snimiti kod nas. Dio filma koji se odvija na Atlanskom bedemu na obali Atlantika ne može.
Naravno, prvi put čujem za pisca. Od Peterlića u Corso kavani doznam da Grass nije samo pisac. Grass je i dizajner i slikar i kipar. Naravno, to Grassu u Njemačkoj nije umanjilo ugled. Dapače. Rijetko je pojedinac kao Günter Grass dobar u likovnoj umjetnosti i u literaturi. Günter je Grass neosporno bolji u literaturi i kao pisac nego kao grafičar... U nečemu se mora biti bolji i u nečemu lošiji. U velikim kulturama to je tako. U malim kulturama gdje je sve manje i malo to ne ide. Zašto? Zato jer u malim narodima ima malo ljudi koji mogu i u stanju su načiniti nešto dobro. U jednoj diciplini. Ako to mogu u dvije ili tri, najbolje bi bilo ubiti ih. Ili izolirati. Osuđeni su proživjeti kao sumnjivi i nepodobni. Ali Nijemci su velik narod, kaže mi Peterlić. U Njemačkoj se s jednakim respektom govori o grafikama Grassa kao o njegovim romanima. U Hrvatskoj bi bio pisac i točka. To je razlika između velikih naroda i kultura i malih.
U dvorcu Mayerling
Bilo je očito da je glavni scenografski objek Pošta u Gdanjsku. Službeno je Drugi svjetski rat počeo 1. rujna 1939. godine. Hitler je iskoristio napad Poljaka na radiostanicu u Gleiwitzu, koji su zapravo izveli Nijemci. Njemački je Blitzkrieg zaustavljen u Gdanjsku kod Pošte. U Pošti su Poljaci pružili otpor. Kada je pala Pošta, pala je i Poljska.
Kasarne u Ilici i na kraju Deželićeve ulice Jugoslavenska je vojska napustila. U jednu kasarnu u Ilici uselila se ekipa Jadran filma. Središnju kasarnu, zvanu Rudolfova kasarna, pretvorio sam u Poštu u Gdanjsku. Poslije sam doznao da je ta zgrada sagrađena iste godine, 1889., kao i Rudolfova kasarna u Zagrebu koja je dobila ime po prestolonasljedniku Rudolfu koji je zaglavio u dvorcu Mayerling. I tu sam priču snimao s Miklosom Jancom par godina prije “Limenog bubnja”. Na livadi iza kasarne sagradili smo tribine, dekorirali je zastavama, stavili crveni tepih, i na toj smo livadi snimili veliki nacistički miting. U svakom se filmu nešto nauči. Ni jedno snimanje nije isto. Snimanja se razlikuju kao otisci palca kod ljudi. Za snimanje mitinga bilo je angažirano oko 1000 statista. Jedan dan snimanja s tom gomilom košta neizmjerno. Tragedija je za producente kada se snimanje ne završi kako je planirano. Od jednog dana novog snimnja svaki producent poludi. Snimali smo miting tri dana. Moralo se ponoviti. Zbog pogreške snimatelja. I ponovilo se. Bez vike, bez svađe, bez svaljivanja odgovornosti. Film je škola života. Četrdeset godina nakon snimanja pamtim samo svoju scenografiju Pošte u Gdanjsku.
Nitko se nije bunio
Filmovi koji se snimaju po predlošcima dobre literature drukčiji su od uobičajenih filmova. Ekipe naučene na gluposti koje slušaju i na koje se naviknu, drugačije rade i drugačije se ponašaju kada čuju dobru rečenicu, a ne jadnu i žalosnu glupost napisanu od diletanta i glupana. Članovi ekipe hodaju na prstima. I za vrijeme proba vlada sveta tišina. Iz keteringa ne dolazi smijeh, ne čuju se motori automobila, asistenti se ne deru na statiste. Glumci nemaju lažnu važnost. Osrednji glumci koji kada na sceni govore dobar tekst - postaju dobri. Snimatelj koji pokvari pola dana snimanja u sapunici dobiva otkaz iste sekunde, izvrijeđa ga se i izbaci iz hotela, nema šofera da ga se odveze na aerodrom. U filmu “Limeni bubanj” nitko nije povisio glas kada je trebalo ponoviti scenu Mitinga. Ako radite stotinjak filmova, i ako imate sreću, snimat ćete nešto pametno dva ili najviše tri puta.
U Tübingenu sjedim u galeriji slika. Čekam galerista. U galeriji su izložene grafike Roya Lichtensteina. U uglu galerije uz prozor postavljena je stolica. Stolica je zanimljivija od grafika Roya. Obilazim oko stolice. Zanima me kako se čovjek osjeća na toj stolici. Kako se sjedi na toj stolici i napokon je li to stolica ili skulptura. U galeriju ulazi sredovječni muškarac. Dosta brzo prođe pokraj grafika, zaustavi se kod stolice. Kao i ja gleda stolicu. Obiđe stolicu. Koleba se da sjedne. Odustane. Još jedanput obiđe grafike, pozdravi me i ode iz galerije. Kroz prozor vidim da razgovara s galeristom Hansom.
“Oprostite, je li ovo stolica ili eksponat?”, pitam Hansa.
“To me je isto pitao i gospodin Grass”, odgovori mi.
“Pisac Grass?”, pitam.
“Pisac, grafičar i kipar”, odgovori galerist.
Volio bi izložiti njegove grafike, zato je došao da vidi prostor. Meni će to puno značiti.
“Jeste li slučajno vidjeli njegov film ‘Limeni bunanj’?”, pita me.
“Jesam”, kažem.
“Ja sam ga gledao tri puta. Nećete vjerovati, tek sam nakon gledanja filma pročitao slavni roman ‘Limeni bubanj’. Jeste li pročitali ‘Limeni bubanj’?
“Nisam”, odgovorim istinu. “Pročitajte roman i vidjet ćete da je film bolji od romana. Da Grass živi u nekoj drugoj državi, cijenili bi ga i kao grafičara. Ali to se ne može u Njemačkoj. U Njemačkoj na žalost vladaju mediokriteti koji Grassa mrze. Još bi mu i oprostili da je samo veliki pisac. Ali i grafičar i kipar, to ne ide.
Razgovor s Hansom
Mislim da ovu skulpturu mogu baciti”, kaže Hans i pokaže na stolicu: “Napravila ju je Eva, retardirana rođakinja moje bivše žene koja ima često napade lažnih trudova i za to vrijeme radi skulpture koje moja bivša žena da mi napakosti gura u moju galeriju”. Hans zgrabi s mržnjom stolicu i iznese je iz galerije. Čujem tresak i Hans se vraćajući govori: “Ima jedan problem. Grass je ljevičar, ja nisam. U taj čas u galeriju ulazi sretni bračni par. Gledaju po galeriji. Muškarac se obrati Hansu.
“Nemojte mi samo reći da ste prodali onu skulpturu?”
“Molim?”, pita Hans.
“Obećao sam supruzi pokloniti tu skulpturu za petogodišnjicu braka”.
“Skulptura je na čišćenju, odmah je donosim”, kaže Hans i ode.
Bračni se par drži za ruke. Hans se vraća sa stolicom. Nosi je pažljivo. Pažljivo je stavi na pod. Muž vadi ček. Žena sretno gleda u stolicu. U Tübingenu sam prvi i zadnji put imao priliku upoznati Grassa i razgovarati s njim. Sigurno ne bismo razgovarali o “Limenom bubnju”. Razgovarali bismo o Evinoj stolici.