Zastupnica Mosta Ines Strenja Linić, liječnica iz Rijeke, neurologinja koja radi su KBC-u Rijeka, ima iznimno bogatu i zanimljivu biografiju. U politici je dva desetljeća. Bila je od osnivanja član regionalne stranke Primorsko-goranskog saveza, ali se prije godinu dana s njima razišla i nastavila rad kao nezavisna vijećnica u Skupštini Primorsko-goranske županije. U politiku je ušla nakon rata, koji je provela na prvoj crti bojišta u Gospiću, i to svih pet godina. Kao bolnički liječnik aktivirala se u Hrvatskoj udruzi bolničkih liječnika (HUBOL) i praktično stvorila njihovu podružnicu u Rijeci. Ove je godine izabrana za predsjednicu Skupštine Hrvatske liječničke komore. Razgovarali smo u petak, nakon sjednice Nacionalnog vijeća Mosta koje nije donosilo nikakve odluke, nego je, kako kažu, još jednom utvrdilo vlastite stavove uoči idućeg tjedna kada bi se trebalo konačno znati hoće li zaživjeti njihova ideja tripartitne vlade i nestranačkog premijera. Pitali smo je o planovima Mosta i njenim osobnim ambicijama.
Velike koalicije postoje u Njemačkoj i Austriji, ali to je rezultat dogovora i želje stranaka koje ih čine, dok Most prisiljava HDZ i SDP na suradnju. Zašto to radite?
- Ne prisiljavamo ih. Smatramo da samo reformska vlada koja uz podršku dvije koalicije može riješiti gospodarsku situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi i provesti reforme na kojima inzistiramo. Za reformiranje pravosuđa, javne uprave, lokalne i regionalne samouprave i poreznog sustava potrebna je podrška ove dvije koalicije. Ako te dvije suprotstavljene strane s različitim ideologijama kažu da se slažu s 90 do 95 posto naših zahtjeva, to znači da nema ideoloških prepreka za reforme. Uostalom, vjerujem da stotine tisuća mladih i nezaposlenih danas u Hrvatskoj ideologija ne zanima, nego u prvom redu mogućnost kako preživjeti, pronaći posao, riješiti stan ili im je poći preko granice. Mi to ne želimo. Most se pojavio kao korektiv, kao odraz nezadovoljstva građana radom jednih i drugih u proteklih 25 godina. Na nama je zato velika odgovornost da im stavimo do znanja kako trebaju zatomiti vlastite interese i zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku.
Neposredno ste uključeni u pregovore pa bih molila prognozu za idući tjedan. Hoćemo li dobiti Sabor i mandatara?
- Očekujemo da će se obje strane očitovati, da će shvatiti u kakvom se trenutku Hrvatska nalazi, zatomiti svoj ego i pozitivno odgovoriti na naš zahtjev za reformskom vladom i nestranačkim premijerom. Mislim da su blizu toga.
Ciljevi Mosta
U koaliciji Hrvatska raste već su rekli da to ne žele.
- To su rekli manji partneri. Svi bi htjeli bez Mosta imati podršku 76 zastupnika. No, u ponedjeljak će se vidjeti gdje su i tada će sve biti jasnije.
Čini se da bi HDZ mogao prije pristati na nestranačkog premijera. Hoćete li s njima formirati vlast?
- Ne. HDZ se još nije očitovao.
Zašto nakon razgovora s jednom i drugom koalicijom o reformama niste procijenili koja vam je strana bliža i s njom formirali vlast?
- Zato što se obje strane slažu s nama.
Ali je Most u poziciji procijeniti, koja vama više odgovara i s kojom biste lakše proveli svoje ciljeve?
- Mi možemo i moramo sa svima, znamo koja je naša uloga. Moramo provesti i ustavne promjene. Bez njih su neke reforme nemoguće. Uostalom, dvotrećinska većina nam treba i za imenovanje ustavnih sudaca. Jedno mjesto je već prazno, a sada je istekao mandat za još pet njih.
Kažu da se Most ljulja.
- Nas petnaest je stavilo potpise koji jamče da zajednički čekamo ponedjeljak i da ćemo biti jedinstveni u odluci što dalje.
Obavezuje li i vas osobno izjava koju je Božo Petrov ovjerio kod javnog bilježnika?
- Božo Petrov je potpisao izjavu u ime svih nas. Ono što govori Drago Prgomet nije istina. Petrov je taj papir donio pred sve nas i svi smo se s njim suglasili. A u njemu stoji da nema pojedinačnog pregovaranja i pojedinačnog priklanjanja ni jednoj koaliciji. Tu stoji i da Most neće ući u koaliciju ni s jednom od dvije velike stranke, nego s njima samo možemo surađivati na reformama. Reformska vlada na kojoj inzistiramo nije koalicija, nego je suradnja. Mi smo i inače protivnici koalicija jer one ne predstavljaju volju naših građana.
Neslužbena je informacija s jednog od pregovora glasila da je Petrov rekao kako će na kraju pustiti da svatko u Mostu glasa po svojoj savjesti. Je li to točno?
- Nije.Ta se informacija stalno provlači, ali ja takvo što nisam čula. Mi smo se još na Plitvicama obavezali da ćemo glasati i donijeti zajedničku odluku. Imamo ljude jakih osobnosti, različitih ideoloških profila, ali sve to nije važno jer smo jedinstveni. Kada sve prijedloge dobijemo na stol, svatko će o njima glasati po svojoj savjesti, ali će odluka koju donesemo biti zajednička i svi će se je pridržavati.
Kako ste se povezali s Mostom?
- Posljednjih godinu dana promatrala sam što se to događa u Mostu. U politici sam 25 godina, lokal-patriot sam, regionalac. Bila mi je zanimljiva opcija koja se javila jer sam vidjela ljude koji se u svojim sredinama bore za neke stvari jednako kao i ja u svojoj. Obratila sam se uredu Mosta, nakon čega su mi poslali čovjeka s kojim sam razgovarala, a potom sam se srela s Božom i Nikolom Grmojom. Budući da sam ja već stvarala platformu nezavisnih ljudi, nezavisnih lista i manjih stranaka u primorsko-goranskoj regiji, imala sam već nešto konkretno s čim sam prišla Mostu. To je bilo u travnju i već smo tada razgovarali o izlasku na parlamentarne izbore.
Tada ste se već razišli s Primorsko-goranskom strankom?
- Ima godinu dana da sam se razišla s njima, ali sam kao nezavisna vijećnica ostala dosljedna borbi za svoje ciljeve, a to je decentralizacija, regionalizacija i druge stvari koje su i priča Mosta.
Uvijek se glasuje
Kako funkcionirate u Mostu? U javnosti je stvoren dojam da na Petrova ključni utjecaj ima glasnogovornik Mosta Nikola Grmoja, zatim Ivica Relković, koji je utemeljitelj Grozda, govori se da je pod utjecajem crkve… Kakva je vaša uloga, koliko se Petrov konzultira s vama kao iskusnom političarkom?
- Drago mi je što ni jednu odluku nismo donijeli bez glasanja. Petrov inzistira da se baš o svakoj odluci glasa, da se svatko o njoj izjasni. Zna se tko je bio za, tko protiv i zašto. Zato se i zna tko će u ponedjeljak i utorak ići na koje pregovore i kakva će biti strategija na njima. Sustav je vrlo demokratičan, a Petrov sa svima nama jako puno razgovara. Mi smo grupacija koju čini most nezavisnih lista, skup jakih pojedinaca u svojim sredinama koji su se našli na ideji da Hrvatskoj treba nešto novo, a to nisu HDZ-ove i SDP-ove koalicije. Morate znati da ja nisam bliska Hrastu i nipošto ne bih mogla podržati posljednje izjave Ladislava Ilčića, ali nikada u Mostu nisam osjetila utjecaje koji bi vrijednosno pripadali Hrastu ili Grozdu. Među nama su ljudi koji su praktični katolici, ali i oni koji ne upražnjavaju vjeru. Ali to nije bitno, jer priča Mosta nije svjetonazorska.
Gdje sebe vidite kada se formira nova vlast?
- U zdravstvu i socijali, ali samo u Saboru. Mislim da mi je tamo mjesto i u Saboru ću stalno otvarati teme zdravstva. Žao mi je što nismo stigli ispregovarati reformu zdravstva, a imamo je kompletno napisanu, kao i za socijalu. Nedostatak novca u hrvatskom zdravstvenom sustavu posljedica je više činjenica: visoke nezaposlenosti u društvu, relativno stare populacije, malih izdvajanja za zdravstvo, neracionalnosti u vođenju prevelikog i neučinkovitog sustava. U sve segmente i na sve razine treba uključiti sve relevantne faktore u zdravstvenom sustavu - komore, poslodavce, sindikate, udruge za zaštitu i promicanje prava pacijenata - kako bi se u suradnji sa zdravstvenom administracijom, koja ne smije imati prednost u kreiranju zdravstvene politike, pronašla rješenja za nagomilane probleme u zdravstvu. No, te ću teme otvarati u parlamentu i kroz saborske odbore. Mislim da sam tu najjača, a drugo me i ne zanima.
Nezadovoljni liječnici
Predsjednica ste Skupštine Hrvatske liječničke komore. Jeste li već dali ostavku na tu funkciju budući da je ona nespojiva s novom funkcijom?
- Sabor još nije konstituiran, no Skupština je ubrzo i morat ću dati ostavku na mjesto predsjednice. Žao mi je zbog toga jer je Hrvatska liječnička komora na pragu velikih promjena koje se moraju dogoditi. Hrvatskoj nedostaje 2500 liječnika, statusom su liječnici jako nezadovoljni, a stanje je alarmantno. Možemo nabaviti uređaje, urediti bolnice, ali nećemo imati dovoljno liječnika koji bi liječili bolesnike. Iz toga je proizašla Hrvatska udruga bolničkih liječnika, čiji sam jedan od osnivača u Rijeci. Vidjeli smo da se Hrvatska liječnička komora ne bavi statusom liječnika niti se bori za njihova prava. Čak je na jedvite jade podržala liječnike kada su stupili u štrajk, jedva se očitovala kada se liječnicima uvela radna obaveza koju je Ustavni sud ukinuo. Udruga bolničkih liječnika je izašla na izbore i osvojila 82 posto mandata u Komori, a ja sam postala predsjednica Skupštine. Predsjednik je Trpimir Goluža, a prvi dopredsjednik Krešimir Luetić. Stvorena je cijela nova postava i na novi se način promišlja uloga Komore.
Iza vas je nevjerojatna godina. Izgleda da dobivate na svim izborima.
- Tako izgleda. Uspjeh u HUBOL-u, pa u Komori, i sad na parlamentarnim izborima. Usto sam proslavila 50. rođendan i oženila sina, također liječnika. Godina mi je uspješna i vjerujem da će tako završiti, da ćemo formirati vladu prije Nove godine.
Sretna obitelj
Aktivni ste i na području socijale. Što točno radite?
- Posljednjih šest godina jako sam aktivna na promicanju udomiteljstva. Moram reći da je dio programa Mosta i decentralizacija socijalnih usluga, ali i deinstitucionalizacija. Ne mogu sva djeca biti usvojena, jer imaju roditelje i rođake, ali zato što postoje prepreke usvojenju njihova sudbina ne smije biti odrastanje u domovima. Prije pet godina sam i sama udomila djevojčicu iz doma koja danas odrasta kao moja kći. Imam dva sina, suprug sina iz prijašnjeg braka i predivno je još jednom djetetu podariti dom i obitelj. Dakle neponovljiva kombinacija - moje, tvoje, naše i nečije dijete. U zapadnom dijelu Hrvatske jako je dobro razvijeno tzv. urbano udomiteljstvo, da parovi koji imaju biološku djecu proširuju obitelj udomljavanjem djece. Moja djevojčica sada ima 11 godina, sportašica je, ali je zanima i to što radim i moj angažman u Mostu. Jednom prilikom me gledala na televiziji, slušala što govorim i poslije pitala zašto nisam rekla da i ja imam pokćerku. Objasnila sam joj da ona mora pristati i željeti da o tome govorimo. Odgovorila mi je da to želi, i to zato što će se onda još netko vjerojatno odlučiti da uzme dijete iz doma. Suprug i ja smo zastali svjesni koliko sada ima više samopouzdanja, jer isprva nije željela da se zna da je bila u domu, a sada je spremna o tome javno govoriti. U svom političkom radu angažirat ću se za djecu koja su u domovima, da ne budu u njima do 18. godine, a poslije toga prepuštena sama sebi i prenoćištima za beskućnike. Ta djeca moraju biti pozitivno diskriminirana. Država im mora pomoći da se dalje školuju i moraju imati prioritet pri zapošljavanju. Djece poginulih branitelja koja nemaju posao uglavnom više nema, oni su svi već zbrinuti. Sada se moramo brinuti za ovu djecu koja odrastaju po domovima.
Kako gledate na odluku gradske vlasti u Đakovu da besplatno klizanje imaju samo djeca koja redovito dolaze na mise?
- Ne slažem se s tim. Redovno pohađanje vjeronauka ili odlaska u crkvu ne smije se na ovakav način nagrađivati. Mogu, kako je bilo kada sam ja kao dijete išla u crkvu, djeci pokloniti neke lijepe sličice ili ih nagraditi na neki drugi način. Ovdje se radi o svoj djeci. Što je s onom djecom koja uopće ne idu na vjeronauk jer su im roditelji ateisti ili druge vjeroispovijesti? Ovakvim postupcima djecu odmalena dijelimo po vjerskoj pripadnosti, a meni je to neprihvatljivo.
A što mislite o vjeronauku u školama?
- Cijelo svoje djetinjstvo išla sam na vjeronauk, ali u crkvu. Mislim da vjeronauk u školi treba biti izborni predmet koji ne treba ocjenjivati. I satovi vjeronauka ne bi smjeli biti usred nastave, nego zadnji sat kako se ne bi osjećala diskriminiranom ona djeca koja ne idu na vjeronauk.
Što kao osoba koja je cijeli rat provela na bojištu mislite o pravima branitelja i prosvjednicima u šatoru u Savskoj?
- U ratu sam provela pet godina, odnosno 1629 dana u borbenom sektoru. I nikome nije bilo jasno kako to da nisam u HDZ-u, pa im nije bilo jasno kako zastupam neke stavove, a dolazim iz “crvene” Rijeke. Morate znati da se 34.000 Primoraca odazvalo mobilizaciji ili se dragovoljno priključilo HV-u i bili su pretežito na ličkom ratištu. Ali biti branitelj je osobna čast. Nikada nisam mislila da me to na bilo koji način diže iznad ostalih. Što se šatoraša tiče, mislim da su bili izmanipulirani, instrumentalizirani. Dio njih su moji prijatelji, ali nisam im mogla odobravati da problem nekih prava za koja su doista bili zakinuti rješavaju na ovakav način. Zalagat ću se za to da se prava branitelja objedine u jednom zakonu te da se prava koja su zajamčena doista i provode u praksi.
Kao mlada liječnica riječke hitne pomoći dovezli ste humanitarnu pomoć u Gospić i ostali. Kako to?
- Vidjela sam da nema liječnika. Otišli su Hrvati i Srbi i shvatila sam da mi je mjesto tamo. Jednako kao svećenik ili učitelj, tako i liječnik mora biti sa svojim narodom. Puno mojih prijatelja već je bilo na ratištu. Stupila sam u kontakt s tadašnjim predsjednikom Kriznog štaba u Gospiću Draženom Jurkovićem. Odveli su me Norcu, u čijoj su brigadi bili dr. Milan Vrkljan i dr. Darko Milinović. U brigadu sam ušla kao treći liječnik i ostala svih pet godina u ratu. Do kraja 1992. godine bila sam u 118. brigadi, a nakon toga postala sam prvi načelnik saniteta 6. gardijske brigade. U vojsci sam provela 12 godina, a onda izašla uz častan otpust i zaposlila se kao neurolog. Poslije sam postala prvi vojni neurolog, ali kako nema vojnih bolnica, odlučila sam nastaviti raditi kao neurolog u KBC-u Rijeka, na Klinici za neurologiju gdje sam i danas. Kasnije sam doktorirala i radim na Zavodu za cerebrovaskularne bolesti. Doktorirala sam iz područja stenoza karotidnih arterija, autor sam brojnih znanstvenih radova iz tog područja. Međutim, unatoč uvjetima koji su danas dovoljni i za odabir u zvanje profesora, već desetak godina mi je onemogućen prijem na Medicinski fakultet u Rijeci, pismeno sam zatražila da me sadašnji dekan primi na razgovor kako bih razjasnila situaciju - već sedam mjeseci nije se udostojio ni odgovoriti niti me primiti na razgovor. Što reći, nažalost dokle god budu nečija stranačka pripadnost ili neki drugi razlozi uvjet stručnog i profesionalnog napredovanja u svim segmentima našeg društva, nećemo moći reći da smo dostigli europske standarde. I upravo zato se događa Most.
Vratimo se u Gospić. To je bila hrabra odluka, posebno za ženu. Jeste li se pokolebali koji put?
- I danas se bojim mraka i tišine. Ali kad radite taj posao, kad spašavate ljude, onda imate samo to na umu. Nastradala sam u Medačkom džepu, a i danas kada gledam na taj dan, pitam se što me tada nosilo. Izvukli smo nekoliko ranjenika i sanitetskim vozilom ih prebacivali do bolnice kada su pogodili BOV (borbeno oklopno vozilo) ispred nas, a onda i nas. Izvukli smo se, a za nekoliko sati došla su druga sanitetska kola. Izvukli smo četiri ranjenika, sjeli u ta druga kola, krenuli, a onda desnim kotačem naletjeli na minu i opet odletjeli u zrak. Imala sam motorolu u rukama i cijela bojišnica je slušala što se događa. I dečkima je bilo strašno kada su čuli zapovjednika da govori kako mu je sanitet otišao u zrak i da šalju drugi, a za nekoliko sati kako govori da više nema sanitet, a ima ranjenika koje treba izvlačiti. Tada sam mu se javila na motorolu. Možete zamisliti kako je bilo mom suprugu koji je također sve to slušao. Naime, u Gospiću sam upoznala supruga i vjenčali smo se za vrijeme rata.
Jeste li bili ozlijeđeni?
- Zadobila sam samo ogrebotine i udarci na prvi tren, što je sreća jer sam morala ići dalje. Ali još i danas osjećam posljedice.
Zločini u Gospiću
U ratu ste dobro upoznali Mirka Norca. Što mislite o njemu?
- On je jedan od rijetkih ljudi koji su mi i danas autoritet. Kao zapovjednik nikada nije bio iza nas, nego uvijek ispred. Poštujem ga i respektiram sve što je napravilo. Žao mi je zbog onog što mu je društvo učinilo i mislim da je velika žrtva. Drago mi je što se od svega uspio maknuti i što danas ipak vodi normalan život. Pitanje je kako mu je određena krivnja za zapovjednu odgovornost i što se tu zbivalo. Ali ne želim o tome. Za mene je on častan čovjek.
Govorite o zapovjednoj odgovornosti za zločine u Medačkom džepu, no Norcu se sudilo i za neposredne zločine. Jeste li znali za njih dok ste bili u Gospiću?
- Apsolutno ne. Mogu samo reći da je to bio rat koji malo tko može shvatiti. Teško je opisati kako je to izgledalo i kako smo se borili za opstanak. Srbi su napali Gospić i sve što se tada događalo bilo je spašavanje golog života. Od listopada 1991. godine, kada sam došla u Gospić, sve čemu sam svjedočila je na čast i ponos.
Koju biste vrlinu, a koju manu izdvojili kod Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića?
- Iznijet ću samo vrline koje sam primijetila. U razgovoru s Milanovićem uočila sam jako dobro opće obrazovanje. U komunikaciji često citira poznate osobe i vrlo dobro zna verbalizirati stavove. Karamarka sam upoznala sada, a na pregovorima se pokazao puno jednostavniji i pristupačniji nego što ostavlja dojam u javnosti.