Prošli tjedan bila sam kod svoje zubarice kod koje redovito čistim zube. Zove se Marija, no zanimljivo je da ona svoje ime piše s “j” u sredini, a da joj prezime završava na ić. Znam da to može značiti da je podrijetlom vjerojatno Hrvatica ili Srpkinja ili možda i jedno i drugo (no vjerojatno nije muslimanka s obzirom na tradicionalno kršćansko ime, iako je i to moguće - ta moji su roditelji meni dali muslimansko ime - tko će ga znati?). Nisam nikad o tome pokušala razgovarati s njom. Moglo bi se reći da sam to nastojala izbjeći. Možda bi razgovor o tim pitanjima bio sasvim normalan i ugodan, ali što ako bi krenulo po krivu? Volim svoju zubaricu, odlično radi svoj posao i ne prigovara mi što zube rijetko čistim koncem. Uostalom, zašto bih morala razgovarati o svojim ili tuđim hrvatskim korijenima? Zašto ne bih jednostavno očistila zube i gotovo?
Nemojte me krivo shvatiti. Ponosna sam na svoje podrijetlo. Još kao dijete bila sam svjesna da potječem s nekog dalekog mjesta, mjesta na kojem nikad nisam bila. Mjesta koje sam prvi put vidjela tek u svojoj 17. godini. Bila sam pripadnica naroda za koji svijet nije ni znao da postoji, no meni je bilo jako važno što sam ja sama znala da postojimo.
U predgrađu Toronta
Rođena sam u predgrađu Toronta, u Clarksonu, točnije rečeno. No, još preciznije, rođena sam u roditeljskoj kući u kojoj sam živjela sve do svoje 19. godine. A porodio me moj otac, i to dan nakon što je umro Tito.
Dok sam odrastala, nije mi svaki put bilo lako drugima objašnjavati da sam Hrvatica, no uvijek bih bila strpljiva i dala bih si vremena.
“Ja sam Hrvatica. Moja je obitelj iz Hrvatske”, govorila bih.
“Je li ta Hrvatska neka država koja postoji?”
“Ne postoji, ali mi bismo to žarko željeli.”
Kako živim u Kanadi, u školi smo znali pisati o svom podrijetlu. Bila sam sretna kada bih na zemljopisnoj karti mogla pokazati gdje je Hrvatska, pokazati našu zastavu, odsvirati našu nacionalnu himnu i objasniti svojim školskim kolegama našu političku borbu. Moja je mlađa sestra također imala slično predstavljanje u svom razredu, no očito ju je netko iz škole krivo razumio kad im je objašnjavala odakle potječe. Naime, vratila se iz škole sa zastavom - plavi, bijeli, crveni i crvenom zvijezdom u sredini - na što smo se mi, djeca u kući, počeli smijati, iako to mojim roditeljima uopće nije bilo smiješno. Zaista mi je bilo žao nesretne osobe koju je moja mama toga dana dobila telefonom u školi.
Moj je otac bio hrvatski aktivist, pa je naša kuća bila poprište žestokih političkih aktivnosti. U našu kuću, u kojoj smo uz moje roditelje živjeli nas osmero djece i nekoliko mačaka, često su na duže staze dolazili kojekakvi gosti (pamtim brata jednog od jako poznatih političkih disidenata, kao i jednu trudnu umjetnicu koja je morala pobjeći iz Hrvatske), a svakodnevna navala posjetitelja bila je uobičajena. Moj otac i njegovi prijatelji pušili bi jednu cigaretu za drugom, do kasno u noć, politizirali i pravili kojekakve planove. I moja majka bi im se pridružila, iako joj je znalo smetati kad bi to potrajalo predugo i kad bi previše zadimili kuću. Znali smo često i paliti roštilj u dvorištu te peći janjetinu i ribu koju je majka servirala s češnjakom, sitno isjeckanim peršinom i maslinovim uljem. Stariji ljudi na tim sjedeljkama uvijek su govorili hrvatski, dok smo mi djeca govorili uglavnom engleski, s pokojim hrvatskim začinom. Sjećam se da smo znali uzimati kojekakve protestne natpise i slike i nositi u školu. Na putu do škole prolazili bismo ispred zgrada kanadske vlade i stranih predstavništava. Tako smo pokušavali ukazati svijetu da postoje Hrvati. One godine kad je počeo rat cijelo sam ljeto provela ispred američkog konzulata i protestirala. Bilo je dosta ljudi koji su se tamo okupljali, ali i onih koji bi nam dobacivali: “Bolje bi nam bilo da si nađete neki posao!”, što je meni uvijek bilo smiješno. Moj je otac, naime, uz to što se bavio politikom, bio liječnik, a to doista svi smatraju jako dobrim zanimanjem.
Na našoj strani
Među Hrvatima koji su kod nas navraćali bilo je i onih koji nisu bili na našoj strani. Među njima je bio i jedan obiteljski prijatelj, inače fotograf, za kojega sam nedavno doznala da je bio i doušnik jugoslavenskih vlasti u ono vrijeme. Čini mi se da se svako malo prisjetim neke nove neobičnosti o mojoj obitelji, poput ove koju sam upravo navela, i sada mi se, kao odrasloj osobi, sve to čini vrlo neobičnim, iako mi je to sve kao djetetu bilo sasvim normalno, poput zraka koji sam disala.
Danas, međutim, jedva da ikada progovorim hrvatski. Moje hrvatstvo je i dalje dio mene i mog života, ali tek manjim dijelom, možda samo površinski, da tako kažem. U svakom slučaju mi to danas puno manje znači nego što mi je značilo u ono vrijeme u kući u kojoj sam odrastala.
U jednom sam trenutku shvatila da je to moje hrvatstvo u određenom konfliktu s mojom pripadnošću Kanadi i mojim kanadskim državljanstvom. To iskustvo ovdje dijele djeca mnogih emigranata, najrazličitijeg podrijetla. Kanada je multikulturalna zemlja, a Toronto je jedan od nacionalno najizmješanijih gradova svijeta. Za razliku od Sjedinjenih Država, gdje vole reći da se ta etnička raznolikost “međusobno prožima”, mi u Kanadi volimo za sebe reći da smo “kulturalni mozaik”. Razne nacije čuvaju običaje zemalja iz kojih su potekle, iako se istovremeno integriraju u društvo u kojemu žive. (Neki put mi se čini, međutim, kao da ono što potječe iz bjelačkog, engleskog kulturnog kruga čini osnovu filtera koji druge kulture moraju proći, filtera koji će ih propustiti ili odbaciti - no to je tema nekog drugog eseja kojom se ovdje nećemo baviti.)
Nedavno me jedan kolega s posla upitao je li se moja obitelj ikada smatrala jugoslavenskom. Odgovorila sam mu da nije i ispričala mu onu anegdotu sa sestrom i jugoslavenskom zastavom u školi. On mi je tada počeo objašnjavati da su Hrvati u dijaspori uglavnom desno orijentirani, što je i logično, jer se nisu slagali s režimom i zbog toga su emigrirali. To što je govorio prilično mi je zasmetalo. Ispalo je kao da su svi oni Hrvati koji su ostali živjeti u Jugoslaviji bili tamo sretni. Rekla sam mu tada da je većina Hrvata glasovala za neovisnost. Nije istina da su samo Hrvati iz dijaspore željeli neovisnu hrvatsku državu.
Liberalni umovi
U Kanadi, kad ljudi govore o događajima kao što su bili oni nedavni u Fergusonu, liberalno orijentirani će odmah reći da je nedopustivo da pretežito bjelačka policija uvodi red među pretežito crnačkom populacijom. Međutim, isti ti liberalni umovi ne mogu shvatiti zašto su Hrvati bili nezadovoljni time što je u krajevima gdje su oni činili većinu policiju činili pretežito Srbi.
Jugoslavensko bratstvo
Ne mogu shvatiti da to jugoslavensko bratstvo zapravo uopće nije značilo opću jednakost. Uostalom, ta je država bila diktatura, umjetna tvorevina koja nije bila stvorena po volji većine nego u interesu jedne manjine. Moj je narod želio demokraciju. Otac moga oca borio se s Titovim partizanima u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je dobio dobar posao u državnoj službi. Svi su u njegovoj obitelji također bili komunisti, kako su mi ispričali. No, bili su Hrvati. A moj je otac bio toliko Hrvat da je jednog dana odlučio emigrirati, kako bi se protiv tog sistema borio izvana. Bio je ponosan na svoje podrijetlo i htio je da se tako mogu osjećati i drugi. Zašto bi to odmah značilo da je bio desno orijentiran? Jesam li tako i ja samim svojim rođenjem postala desničarka? Postoji jedan čovjek koji je zadnjih 20 godina zvao moju majku samo da bi joj prenio kad je netko negdje u medijima nešto loše rekao o Hrvatima. Moje je odrastanje bilo okruženo popriličnom paranojom i u tom smislu prilično teško. Brzo mi je postalo jasno da se ne želim baviti takvim stvarima, ali činjenica je da su se sigurno tako morali osjećati mnogi Hrvati rođeni u Torontu.
To nije uzbuđivalo samo one ljude koji o politici znaju toliko malo da sve shvaćaju pogrešno. Kad sam bila mala, za Hrvate tada kao da nitko nikad nije bio čuo. Tijekom rata ljudi su za nas govorili da smo luđaci s Balkana, gdje se ljudi tuku zato što su različitih vjera i zato što se stoljećima mrze. To sam toliko puta u to vrijeme čula na vijestima. Danas nas ljudi znaju po lijepim plažama, nogometu i ratu. Tim redom. Drago mi je da je hrvatska obala toliko lijepa i da među Hrvatima ima i dobrih sportaša, tako da su o nama ljudi počeli i drugačije razmišljati. Ti isti ljudi govore mi da kod njih na poslu ima i Hrvata, i po uredima i na gradilištima. I čujem da o tim Hrvatima govore pohvalno, da su to uglavnom neki pristojni ljudi.
Neki dan sam vozila bicikl po gradu i prošla kroz crveno svjetlo. Na tom raskrižju susreću se samo biciklisti i pješaci. Pogledala sam i lijevo i desno i pričekala da pješaci prođu prije nego što sam polako nastavila, no tada sam čula jednu drugu biciklisticu iza sebe koja mi se ljutito obratila: “Oho! Baš ste dali lijep primjer”.
To mi se učinilo vrlo čudnim. Znam da ima ljudi koji ne vole da se pravila krše, među koje se ja sigurno ne ubrajam, tako da znam napraviti i pokoji prekršaj kad znam da to nikome neće učiniti ništa nažao. Međutim, ova me žena prekorila kao da sam postala ozbiljnom prijetnjom cjelokupnom društvu kad sam prekršila zakon brzinom od sedam kilometara na sat. Nikad za sebe nisam tvrdila da sam uzorna biciklistica niti pozivala da se drugi ponašaju poput mene. Možda sam na isti takav način željela biti i Hrvatica, ne želeći nikome poslužiti kao primjer.
Zašto viču na mene?
A opet, možda je to moje hrvatstvo ipak stalno prisutno. Usprkos tome što sam u samoj Hrvatskoj provela manje od dva mjeseca u cijelom svom životu i usprkos tome što sam svoje posljednje praznike provela u Indiji učeći jogu, umjesto da na Jadranu obiđem kojekakve tete i stričeve. I usprkos tome što je moj dečko Kanađanin, iz nekog gradića na obali jezera Ontario, i što sam već u godinama kad tradicionalnije odgojene Kanađanke hrvatskog podrijetla već podižu djecu sa svojim hrvatskim muževina. I usprkos tome što znaju proteći mjeseci a da ne izgovorim niti jednu hrvatsku riječ i usprkos tome što mi se zato broj hrvatskih riječi kojima baratam stalno smanjuje. Usprkos tome što nemam pojma što se događa na hrvatskoj političkoj ili nogometnoj sceni i što već godinama nisam bila u Hrvatskom parku u Torontu i što sam u Hrvatskoj crkvi u Torontu bila samo jednom, na sprovodu vlastitog oca. Možda je sve to tako jer ne volim poštovati pravila i što teško mogu razumjeti te Kanađane koji viču na mene zbog onoga što mi se čini nevažnim. Možda zato imam prijatelja Palestinaca i Tamila jednako kao i Hrvata. Možda zato istovremeno osjećam i ponos i nesigurnost, zato što valjda u tom mom postojanju ima toliko kontroverzi. Možda je to u meni neka želja za borbom. Želja koja postoji bez obzira na to borila se ja ili ne. Bez obzira na to hoću li ikada upitati zubaricu Mariju (s onim “j”) odakle li je i bez obzira na to hoće li ikada ona mene upitati počinje li to moje ime Emina s “e”. ( Preveo Saša Drach)
*Emina Gamulin je kanadska književnica i novinarka podrijetlom iz Hrvatske