Čak i solidni znalci političke povijesti teško da bi vam promptno odgovorili na pitanje tko je Henry A. Wallace. Ministar poljoprivrede u vladi Franklina Delanoa Roosevelta, a poslije i potpredsjednik, danas je gotovo zaboravljena ličnost. Ipak, po sudu Olivera Stonea , malo mu je nedostajalo da promijeni sve ono što se događalo pri kraju i nakon 2. svjetskog rata. Potkraj 1944. Demokratska stranka pripremala se za izbore s Rooseveltom kao kandidatom za predsjednika, svjesna da će mu američki birači na osnovi ratnih uspjeha podariti i četvrti mandat. Wallace je u početku figurirao kao kandidat za potpredsjednika, ali je naposljetku skinut s liste, možda i zbog nezgodne epizode na turneji po Sovjetskom Savezu, kada su mu zastrašujuće gulage predstavili u najboljem mogućem svjetlu, kao Potemkinova sela. Uvjereni populist, nije bio omiljen među predstavnicima krupnog kapitala, a znakovita je i činjenica da je za tih ratnih godina u Americi bilo najviše štrajkova u povijesti: nije ni čudo, jer su korporacije zgrtale milijune dolara na proizvodnji oružja, a radnici su se morali zadovoljiti bijednim nadnicama. Također znakovito, štrajkovi radnika nisu brutalno gušeni, nego su predstavnici sindikata ustrajno pregovarali s predstavnicima poslodavaca. Očito je vlada, u kojoj je Wallace obnašao važnu funkciju, tih godina imala drugačiji odnos prema radničkom buntu nego u ranijim razdobljima. Što bi se dogodilo da je Wallace ostao te sudbonosne 1944. na listi Demokrata kao potpredsjednik? Sljedeće godine postao bi američki predsjednik, jer je Roosevelt umro u travnju 1945. i naslijedio bi ga njegov najbliži suradnik, kako je to već politička tradicija nalagala. Pacifist Wallace vodio bi svakako drugačiju politika od Harryja S. Trumana, koji je zauzeo njegovo mjesto na listi. Truman je, naime, odobrio bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u ljeto 1945. i potom započeo razdoblje “hladnog rata” koje je podijelilo svijet u dva oštro suprotstavljena tabora, na komuniste i antikomuniste. Da je Wallace vodio Ameriku - smatra Stone - zaoštravanje među dojučerašnjim saveznicima koji su zajednički skršili Hitlerov Treći Reich nastojalo bi se izbjeći.
Amerika u 20. stoljeću
Henry A. Wallace iskrsava kao važna ličnost u nekolicini od deset jednosatnih epizoda dokumentarne serije “Neispričana povijest Sjedinjenih Američkih Država (The Untold History of the United States)”, koju je Oliver Stone pripremio zajedno s povjesničarom Peterom J. Kuznickom s Američkog sveučilišta (krajem prošle godine izdali su i istoimenu knjigu od gotovo 800 stranica, dodatno štivo za sve koje serija zaintrigira). U Americi ju je s velikom pompom počela emitirati u studenom kablovska mreža Showtime, a u nas će premijera biti u svibnju na predstojećem zagrebačkom Subversive film festivalu, na kojem će gostovati i Stone. Serija je izazvala različite komentare, od panegirika do prigovora da je antiamerička, no nikoga nije ostavila ravnodušnim: dostatan razlog da zagrebačke projekcije budu krcate.
Stone je dosad režirao i producirao nekoliko dokumentaraca (najpoznatiji je “Comandante” o Fidelu Castru), međutim u ovako ambiciozan pothvat dosad se nije upuštao. O njemu je počeo razmišljati tijekom priprema za nesuđeni film “Pinkville”, o masakru koji je američka vojska izvršila nad civilnim stanovništvom u južnovijetnamskom mjestu My Lai 1968. godine. Produkcija serije počela je 2009. i otezala se pune četiri godine, jer je Stone u međuvremenu završio dva igrana filma, “Wall Street: Novac nikad ne spava” i “Divljaci”.
Peter J. Kuznick smatra da je u Stoneu našao idealnog suradnika, jer poznati redatelj i producent guta hrpu povijesnih štiva i prije nego što se nađu u knjižarama. Upućen i u najbizarnije odvojke američke povijesti, on je s Kuznickom napravio koncept pojedinih epizoda (nije bilo lako, jer je sadržaj koji je zahtijevao 90 minuta morao biti sabijen u samo jedan sat), a lavovski posao obavila je vojska istraživača koja je po arhivima iskopala prikladnu filmsku građu. Stoneov osobni dodatak bio je uključivanje inserata iz poznatih filmova koji se referiraju na određena povijesna razdoblja, od Caprinih “Gospodin Smith ide u Washington” i “Upoznajte Johna Doea” do Scottova “Gladijatora” i “Pada crnog jastreba”. U “Neispričanoj povijesti Sjedinjenih Američkih Država” nema sugovornika, u pitanju je nizanje velikog broja filmskih inserata i fotografija koji su podloga za naratora, samog Stonea. Nije to dokumentarni prosede u stilu Michaela Moorea (iako su ideološka polazišta vrlo slična), koji pokušava zabilježiti kamerom životne situacije što idu u prilog njegovim tezama, prije je u pitanju sugestivno dociranje, zanimljivo stoga jer se barata malo poznatim činjenicama. Dakako, ne i nepoznatima: mnogo toga čime se serija bavi već je analizirano na ovaj ili onaj način u medijima, međutim nikada dosad novija američka povijest nije bila ovako polemično i pregnantno izložena u televizijskom formatu koji može pratiti i najšira publika.