NOVI IZBORNIK

NIKO KOVAČ ‘Sa 17 godina sam zaigrao u Dinamu, ali sam htio i potpuno odustati od nogometa’

Novi izbornik ‘vatrenih’ novinaru Nedjeljnog otkrio je nepoznate detalje iz života: od odrastanja uz Berlinski zid do najtežih kriza u životu

Kada je 13. studenoga, 1999. godine, na Saint Denisu pokraj Pariza, u 85. minuti zamijenio Zvonimira Bobana u njegovoj oproštajnoj utakmici za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, Niko Kovač nije ni slutio da će samo tri godine potom preuzeti i njegov broj 10 na dresu, a nedugo potom i kapetansku vrpcu. Oboje s dvojakom simbolikom: Hrvati će preko starijeg od braće Kovač početi više shvaćati položaj i ulogu defenzivnog veznog u momčadi, kao što su dotad navikli cijeniti “desetke”, a upravo će Niko Kovač predvoditi val igrača iz dijaspore pomoću kojih će naša nogometna vrsta lakše preboljeti smjenu generacije “vatrenih”, koja je vrhunac ostvarila broncom na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.

Najistaknutiji predstavnici djece naših iseljenika, nakon Nike i Roberta Kovača, od kojih su neki još aktualni reprezentativci ili aktivni igrači, su Josip Šimunić (Australija), Mladen Petrić i Ivan Rakitić (Švicarska) i ozljedama skloni Ivo Iličević (Njemačka), a dopuštenje za nastup još nema najsvježija akvizicija neumornog Zorislava Srebrića, Grégory Sertić (Francuska). Svoj su doprinos dali Anthony Šerić i Joe Didulica (Australija), braća Tomislav i Mario Marić te Filip Tapalović i Ivan Klasnić (Njemačka)...

Htio je biti menadžer

- Nijemci do punoljetnosti dopuštaju dvojno državljanstvo, a mjesec dana prije mojeg 18. rođendana pao je Zid, zapuhali su novi vjetrovi i cijela moja obitelj iščekivala je hrvatsku državu. Da je bilo drugačije, vjerojatno bih igrao za Njemačku. Tadašnji trener u klubu Christoph Daum dao mi je na znanje da me prati izbornik “elfa” Berti Vogts, no ja sam već imao hrvatsku putovnicu i nisam dvojio za koga želim igrati, iako još nisam ni slutio da će se to doista i dogoditi - pričao nam je Niko Kovač u Berlinu, u travnju 2005. godine.

Tada nas je odveo do svoje nekadašnje zgrade u radničkoj četvrti na sjeveru, Weddingu, pa livade u Schillerparku na kojoj je počeo igrati, škole, gimnazije, crkve, lokalnih klubova Rapidea i Zehlendorfa, ostatka Zida, a kasnije smo surađivali i na knjizi “Kovači vatrene sreće”, biografiji Nike i Roberta koju je napisao novinar i publicist Andrija Kačić-Karlin.

Braći je najvažniji životni postulat, koji ih je kao igrače doveo do njemačkog vrhunca, Bayerna, usadio otac Mate, a on glasi: “Bez muke nema nauke”. Mnogo, naime, malih Berlinčana sanja Bundesligu, a rijetki zaigraju čak i u njenom najvećem klubu... Nije, dakle, slučajnost to što je današnji izbornik jedan od najbolje ocijenjenih diplomaca HNS-ove Akademije. Prije osam godina, dok je kao kapetan, bio produžena ruka Zlatka Kranjčara na terenu, na pitanje o poslu nakon karijere, rekao nam je “da bi se kao mnoge bundesligaške zvijezde volio baviti menadžerstvom”. Međutim, nakon što je udahnuo, rekao je i ovo:

- Kada vidim tko je sve danas na klupama, nije isključeno ni da se posvetim trenerskom pozivu!

Gastarbajterski život

Studirajući za najviši rang, Pro licencu koju priznaje Uefa i s kojom se može raditi bilo gdje na svijetu, Niko je praksu obavio kod svoga tadašnjeg trenera u Red Bull Salzburgu Giovannija Trapattonija, jednog od najtrofejnijih Talijana. Naravno da mu je najdraži predmet bila - taktika!

A kako je sve počelo, kako je Niko Kovač postao ovo što je danas, pobjednik anketa na portalima za ulogu spasitelja, remorkera koji će nasukani hrvatski nogometni brod ipak otegliti do Rija? Kroz nekoliko crtica iz odrastanja i igračke karijere mogu se povezati korijen i krošnja današnjeg izbornika, “Nijemca” za kakvim naša vrsta vapi, prema razmišljanjima i zahtjevima stranca, a ne Balkanca...

Mate i Ivka Kovač upoznali su se u Livnu, vjenčali i zaputili na rad u Njemačku, snivajući bolji život. Njihova tura friških gastarbajtera 1970. zaustavila se u tadašnjem Zapadnom Berlinu. Mate se zaposlio na baušteli, Ivka je čistila, počeli su od nule, skupljajući pfennig po pfennig, a sljedeće jeseni, 15. listopada, rodio se Niko. Tri godine kasnije, u proljeće, 6. travnja, Robert, danas poznatiji kao “Također”, što bi mu u davnija vremena postalo i prezime.

- Nogomet sam počeo trenirati kao devetogodišnjak u Rapide Weddingu, klubu najbliže kući, odakle smo ja i kasnije brat mogli sami na treninge, jer roditelji su cijeli dan radili. Najgore nam je bilo nizati krugove po 800 metara dugačkoj stazi oko Schillerparka. Tako je to u Njemačkoj, od malih nogu se trenira snaga i izdržljivost. No, ja sam bio spreman jer sam u parku i na ulici uvijek igrao sa starijima. Kasnije sam shvatio da sam tako brže sazrijevao i nogometno i društveno.

Niko je paralelno s nogometom trenirao i džudo, zaradivši plavi pojas, a nakon treninga je morao i u dopunsku jezičnu školu, da nauči i hrvatsku gramatiku. Završio je gimnaziju, kako bi mogao na fakultet i unatoč tome što je u posljednjem polugodištu potpisao profesionalni ugovor za Herthu, upisao je ekonomiju. Roditelji su inzistirali na tome da sinovi završe škole, kako se ne bi, poput njih, morali mučiti u životu ako se izjalovi nogometna karijera.

Studij ekonomije

- Položio sam osam semestara ekonomije dok nisam prešao u Leverkusen. Izašao sam iz štosa da sad idem polagati deveti i diplomirati. Robiju je škola slabije išla, no završio je zanat za servisera telefona - pričao nam je Niko prije osam godina.

Robert je, dakle, dobro šacao da je u telefonima budućnost, i to dok još nije bilo na obzoru ni mobitela ni smartphoneova, niti braći kao “appleovcima” kasnije omiljenih iPhoneova...

Kako je mogao trčati od prve do zadnje minute, Niko je u mlađim kategorijama bio desno krilo, kasnije ga je i Ćiro Blažević koristio na desnom boku, kada ne bi bilo Jurčevića ili Stanića. No, već od najranijih dana Niko je imao stil igre po kakvom ga pamte i navijači “vatrenih”: žrtvovanje za momčad do kraja, trka, bezbroj pretrpljenih, ali i počinjenih prekršaja. Dogurao je i do reprezentacije Berlina za uzrast od 12 do 14 godina, osvojio treće mjesto na Kupu njemačkih regija...

Najteži dani u životu

No, u srednjim tinejdžerskim godinama zapao je Niko u krizu i htio - napustiti nogomet:

- Jednostavno nisam više imao volje odlaziti na treninge i utakmice. Ni danas ne znam što mi je bilo, no tada mi je otac mnogo pomogao. Rekao mi je da je on zadovoljan i sretan zbog toga što idem na nogomet i što nisam na ulici. Kako je ponosan onime što sam dosad postigao. I omekšao me. Nastavio sam trenirati više zbog oca nego zbog sebe, no odjednom mi se želja vratila, opet sam trčao, uklizavao, vikao na suigrače da se moraju boriti, počeo uživati u nogometu. Najbolje što mi je otac napravio jest to da me nije silio niti mi je zapovijedao, nego je meni ostavio odluku, a zapravo mi je pomogao da se predomislim. Hvala mu za to...

Niko je kasnije, kao i Robert u mlađim kategorijama, igrao i centarfora, jednom u mlađim kadetima bio i najbolji klupski strijelac sa 39 pogodaka, ta dječački uzor bio mu je Karl-Heinz Rummenigge, a već sa 16 godina igrao je za juniore. Ubrzo ga je u svoje redove uzela Hertha 03 Zehlendorf, za koju je zaigrao u trećoj njemačkoj ligi, gdje su ga snimili skauti tadašnjeg drugoligaša Herthe BSC. Neposredno nakon mature, u travnju 1991., Niko je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor.

- U drugoj njemačkoj ligi nije se baš mnogo igralo na tehniku, prevladavala je snaga, borio sam se do iscrpljenosti. Tu sam dalje sazrijevao i gradio svoj karakter.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Izdvajamo