MAGAZIN OBJAŠNJAVA

Kakve veze loša matura ima sa stanjem u vrtićima

Ilustracija/HANZA MEDIA

Učenici koji su pohađali vrtić dulje od godine dana na PISA testovima postižu prosječno 22 do 35 bodova više no djece koja nisu bila u vrtiću

Nakon loših rezultata maturanata na državnoj maturi s četvrtinom negativnih ocjena, a u nedostatku mjera koje bi država morala poduzeti kako bi pomogla završenim srednjoškolcima ne samo u savladavanju ključnog ispita na kraju srednjeg obrazovanja, ujedno presudnog za upis na studij, nego i poboljšanju njihovih ispod prosječnih rezultata na međunarodnim testiranjima, vrijednim se pokazuje analiza domaćih znanstvenika, objavljena pod nazivom - Što vrtić ima s tim? Pristup ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju i reprodukcija društvenih nejednakosti u redovnom školovanju: analiza podataka PISA i TIMSS istraživanja.

Osnovni nalaz do kojega su došli znanstvenici Teo Matković, Ivana Dobrotić i Jelena Baran jest da devet godina nakon početka školovanja, učenici koji su pohađali vrtić dulje od godine dana na PISA testovima postižu prosječno 22 do 35 bodova više do djece koja nisu bila u vrtiću. Kako objašnjava Teo Matković, to je između trećine i polovice jedne razine znanja!

Istraživači su, naime, koristili podatke međunarodnih istraživanja PISA i TIMSS provedenih od 2009. do 2015. godine, ispitujući postoji li veza između pohađanja vrtićkih programa i kasnijih kognitivnih vještina iz područja matematike, čitanja i prirodoslovlja. Ispostavilo se da postoje, što je na tragu inozemnih istraživanja koja pokazuju kako činjenica da dijete polazi predškolski program na različite načine poboljšava njihov budući školski uspjeh.

- Istraživanja su pokazala kako činjenica da dijete polazi predškolske programe može na različite načine poboljšati školski uspjeh djece, počevši od kognitivne prednosti koju dijete stekne u dječjem vrtiću u vidu bolje spremnosti za školu, što ga na neki način štiti od početnog neuspjeha; motivacijske prednosti u smislu ustrajnosti, samopouzdanja, planiranja, orijentacije na zadatak, prednosti u smislu usvojenosti društvenih normi, samodiscipline i sposobnosti suradnje s drugima pa do rada s roditeljima i utjecaja na njihova ponašanja, stavove i očekivanja te veće sudjelovanje u obrazovanju djece - objašnjava Ivana Dobrotić, korisnica stipendije Marie Curie na Sveučilištu u Oxfordu.

Autori analize ističu kako je riječ o opaženoj prednosti koja većinom proizlazi iz kompozicijskog učinka učestalijeg pohađanja vrtićkih programa djece iz obitelji višeg socioekonomskog statusa, pri čemu se samom pohađanju vrtića može pripisati doprinos od najviše 12 bodova postignuću na testovima, što predstavlja jednu šestinu razine znanja u TIMSS i PISA testovima.

- Moguće je da bi slika bila bitno drugačija da Hrvatsku ne karakterizira visoka selektivnost pohađanja programa predškolskog odgoja i obrazovanja, odnosno činjenica da djeca koja su u najvećem riziku i koja bi imala najviše koristi od pohađanja redovitih predškolskih programa, iste najčešće ne pohađaju - napominje Dobrotić.

Naime, u Hrvatskoj tek 23,7 posto djece jasličke i 61,3 posto djece vrtićke dobi pohađa programe predškolskog odgoja. Paralelno, u Sloveniji je riječ o 63,5 posto (jaslice) i 91 posto (vrtić) djece, pri čemu su društvene nejednakosti u Sloveniji daleko manje prisutne.

Prema podacima iznesenim u analizi, u Hrvatskoj je vrtiće dulje od godine dana pohađalo samo 16 do 27 posto djece čiji niti jedan roditelj nije završio srednju školu, 32 do 53 posto djece roditelja s trogodišnjom srednjom školom te čak 74 do 90 posto djece čiji je barem jedan roditelj sveučilišno obrazovan. Iako je obuhvaćenost djece jasličkim programima niža, slične su razlike vidljive i u učestalosti pohađanja programa jaslica. Također, i među polaznicima je prosječno trajanje pohađanja redovnog vrtićkog programa do 1,5 godinu kraće kod djece čiji niti jedan roditelj nema srednje obrazovanje u odnosu na djecu sa sveučilišno obrazovanim roditeljem.

- Mreža jasličkih i vrtićkih programa u Hrvatskoj je nedovoljno razvijena, a u takvim okolnostima u praksi se prednost upisa primarno daje djeci oba zaposlena roditelja te je udio djece polaznika redovnih predškolskih programa u Hrvatskoj s oba nezaposlena roditelja tek dva posto. Možemo pretpostaviti da roditelji višeg stupnja obrazovanja imaju bolji položaj na tržištu rada te time češće traže i lakše upisuju djecu u predškolske programe, ali iste i sufinanciraju, objašnjava Dobrotić.

Naime, osim što su nedostupni, zbog nepostojanja jedinstvene politike subvencija predškolski programi nisu priuštivi nemalom broju roditelja, posebice onima nižeg socioekonomskog statusa i u slabije razvijenim regijama koje imaju manje izdašne subvencije.

- Jedno je naše ranije istraživanje pokazalo kako polovica roditelja djece predškolske dobi usluge smatra slabo ili teško priuštivima. Kako su te nejednakosti odraz samog dizajna sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, govori i zadnja analiza koju sam radila u okviru InCARE projekta (radi se o Marie Curie projekt koji provodim unutar Horizon 2020 programa na Sveučilištu u Oxfordu). Ona je, naime, pokazala kako se društvene nejednakosti u pristupu predškolskim programima mogu suzbiti tek kada se vidljivije prošire kapaciteti i osigura kvalitetno i priuštivo mjesto u vrtiću za svako dijete.

Usporedimo li zemlje u regiji, društvene su nejednakosti u pohađanju predškolskih programa ponajmanje prisutne u Sloveniji koja jedina provodi takvu politiku te danas ima mrežu koja pokriva potrebe većine djece predškolske dobi. Također, dio roditelja kojima su na raspolaganju neformalni oblici brige za dijete, primjerice bake i u manjoj mjeri djede, ili je majka izvan tržišta rada, jednostavno djecu niti ne upisuje u predškolske programe, pri čemu u Hrvatskoj malo znamo o razlozima koji stoje iza takve odluke, odnosno je li to samo zbog nedostupnosti i nepriuštivosti programa ili pak i zbog same odluke roditelja da iz nekog razloga ne žele ili ne vide potrebu da njihova djeca pohađaju predškolske programe, kaže I. Dobrotić.

Za razliku od Hrvatske, Slovenija se približila tzv. barcelonskim ciljevima, odnosno smjernicama EU koje traže da zemlje članice do 2020. dosegnu cilj od 33 posto djece jasličke dobi te 90 posto djece vrtićke dobi obuhvaćeno predškolskim odgojem. U analizi koju spominje Ivana Dobrotić, stoji kako u ostalim postjugoslavenskim zemljama sustav ostaje nerazvijen i nedostupan velikom broju djece, što je posebno izraženo u primjerice BiH koja jedva pokriva potrebe desetine djece predškolske dobi. S druge strane, stoji u analizi, postepeni rast obuhvaćenosti djece predškolskim programima u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji velikim je dijelom bio rezultat smanjivanja populacije djece predškolske dobi, a tek unazad nekoliko godina počinju vidljivija ulaganja u predškolske programe.

Pritom BiH ima najviši postotak djece upisane u privatne vrtiće, 30 posto, Hrvatska 19 posto, Srbija 10, a Crna Gora i Slovenija svega oko pet posto.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo