Usporedimo li našu osnovnu školu sa slovenskom koja traje devet godina i u kojoj školska godina traje tri tjedna dulje, ispada da slovenski osnovnoškolci imaju dvije godine dulje obrazovanje. U usporedbi s nekim drugim državama, razlika je rapidno veća.
Moguće je da ova teza, koju iznosi jedan od glavnih autora nacionalne Strategije obrazovanja i znanosti Neven Budak, djelom utječe na rezultate hrvatskih učenika na međunarodnim propitivanjima znanja i vještina koji, ne treba ponavljati, nisu nešto s čim se možemo ponositi.
U šumi političkih, stručnih i polustručnih rasprava o obrazovnoj reformi, premalo prostora posvećuje se nekim od ključnih problema funkcioniranja školstva. Riječ je o organizaciji strukture rada osmogodišnje škole i trajanja nastave.
Dugo, toplo ljeto
Da kratko pobrojimo: Hrvatska je sa svojom osmogodišnjom školom usamljenik među europskim državama - u regiji je samo još Srbija ostala na istome. Školska godina traje nam 35 tjedana, odnosno 175 radnih dana. U Europi je taj raspon između 162 (Francuska) do 200 dana (Danska, Italija), pri čemu je u 15 država raspon između 181 i 190 dana. Ljetni školski praznici u Hrvatskoj traju podugačkih 10 do 11 tjedana, naspram šest do 10 u nizu država, pri čemu ima i onih s duljim ferijima no što ih imaju hrvatski školarci, a u tome prednjači Bugarska s rekordnih 15 (podaci Eurydice, 2016./17.).
Odgovor na dobar dio problema kada je o Hrvatskoj riječ je u nastavnom planu (i programu). Godišnja satnica obaveznih predmeta od prvog do osmog razreda u Hrvatskoj iznosi između 630 i 910 sati godišnje (zbroj 45-minutnog školskog sata svih nastavnih predmeta). U slučaju preračuna u sunčane sate, što je model koji se koristi u europskim komparacijama zbog razlike u trajanju sata po državama od 35 do 50 minuta - naši učenici na obvezne predmete od prvog do osmog razreda potroše u nastavi 473 i 683 sata godišnje. Usporedimo li to s brojem sati obvezne nastave u školama Slovenije od 581 (prvi razred) do 776 sunčanih sati (deveti razred), ispada da su naši učenici već u prvome razredu opterećeni 108 sati manje od slovenskih prvašića.
Pritom ti podaci (Eurydice) ne uzimaju u obzir sate koje djeca u Hrvatskoj provode na boravku (jer boravak nije obvezan), ali niti sate izborne nastave, dopunske i dodatne nastave, ni sat razrednika. Pribrojimo li i te sate, nastava u nižim razredima osnovne škole u prosjeku je opet među kraćima u Europi: osnovci u Italiji provode između 792 i 990 sunčanih sati na obaveznoj nastavi godišnje, u Francuskoj između 864 i 1036. - obje zemlje imaju desetogodišnju školu - ili, primjerice, Danskoj od 600 do 990, Irskoj od preko 900 sati godišnje.
Dvije smjene
Ukupno trajanje obveznog obrazovanja, trajanje nastavne godine i školskih praznika glavni su faktori kojima je moguće utjecati na novu strukturu rada škola u Hrvatskoj. Prepreka u tome je svojevrsni specifikum - rad škola u različitim smjenama. Svaka druga srednja i svaka četvrta osnovna škola u Hrvatskoj radi u dvije smjene, uz poznate fenomene međusmjenske nastave, poneke trosmjenske škole i organizacije izbornih predmeta u suprotnoj smjeni. Takva organizacijska kaotičnost, dovodi do potpunog nesklada “radnog vremena” škola i radnog vremena zaposlenih roditelja.
Kakve posljedice to ima na djecu i roditelje, ali i na nemogućnost primjene reformskih rješenja u kakve je Slovenija uronila još sredinom devedesetih, vidljiva je iz jednostavnog primjera učenika iz škola bez organiziranog dnevnog boravka ili njegovog ranog ukidanja (od trećeg razreda): devetogodišnjacima u jutarnjoj smjeni nastava u pravilu traje četiri do pet školskih sati. Djeca zaposlenih roditelja bez boravka u trećem osnovne ostaju sama (isključimo li ustaljenu shemu baka i djeda čuvalica) u prosjeku četiri do pet sati dnevno (nastava završava u 11.30, odnosno peti sat u 12.20). U slučaju međusmjena ili varijante početka nastave u drugoj smjeni od nultog sata, 13.10, devetogodišnjaci iz škola bez boravka su opet bez nadzora pet sati, pri čemu u danu s četiri školska sata nerijetko stižu kući prije roditelja.
Dubravka Kuterovac, profesorica s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, slaže se da je radno vrijeme škola i vrtića ostalo prilagođeno starom, radničkom dobu.
- Djeca imaju razne potrebe, a jedna od najvažnijih psiholoških potreba je potreba za sigurnošću. Ona je ugrožena ukoliko dijete ostaje dulje vremena samo i poželjno je ne ostavljati ih bez nadzora na dulje vrijeme prije 10. do 12. godine - kaže Gordana Kuterovac.
Kada se vratimo temi kratkog boravka djece nižih razreda u školi, za Nevena Budaka nema sumnje - manji broj sati provedenih u školi utječe na rezultate koje učenici postižu, i to iz dva razloga. Prvo, nemaju dovoljno vremena proći temeljito vrlo opširno gradivo, pa ga učitelji ne stižu dovoljno objasniti, a učenici usvojiti. Drugo, zbog malog broja sati provedenih u školi izrada zadaća i ponavljanje prepušteni su obiteljskom krugu.
- Umjesto da pod nadzorom učitelja koji im može pružiti stručnu pomoć uče i naprave zadaće, učenici to moraju napraviti sami ili uz najčešće nestručnu pomoć članova obitelji. To onda rezultira uzimanjem instrukcija, a posljedica svega toga je da djeca nemaju slobodnog vremena, dok roditelji ostaju bez novca i živaca - komentira profesor Neven Budak.
Ekstremni primjeri
Ovisno o regiji i udaljenosti doma od škole, spektar je poraznih primjera funkcioniranja radnog dana djece. Učenici u, primjerice, Dubrovačkom Vrbovcu prisiljeni su ustajati u 4.50 ujutro da bi stigli (autobusom neprilagođenog voznog reda) na nastavu u vrbovečku gimnaziju. U školi su u 6 sati (kasnija linija ne postoji), nastava traje u prosjeku do 13 sati, da bi učenici čekajući autobus ponovno izgubili sat vremena na putu do kuće u koju stižu u 15. Dakle, bez osiguranog ručka, djeca su 10 sati u pogonu. Njihove školske obveze nastavljaju se kod kuće, zbog preobimnog gimnazijskog programa. Ta djeca, dakle, na put do škole, nastavu i učenje dnevno troše u prosjeku 11 sati.
- Kada bismo uspjeli osigurati jednosmjensku nastavu s cjelodnevnim boravkom, učenici bi mogli puno bolje usvajati predviđena znanja, vještine i vrijednosti. Posebno nadareni učenici mogli bi imati stručno osmišljene programe kojima se potiče njihov razvoj, a učenici s teškoćama podršku koja bi im omogućila lakše usvajanje kompetencija. Osim što bi takva škola nudila kvalitetniji odgoj i obrazovanje, djeca bi ostatak dana bila rasterećena od školskih obveza i mogla bi slobodno vrijeme koristiti za igru, druge aktivnosti ili druženje s roditeljima, a pala bi i potreba za instrukcijama - smatra N. Budak.
Podsjeća da u nekim dijelovima Hrvatske, poput Varaždinske ili Krapinsko-zagorske županije, u kojima je očito lokalnim vlastima stalo do dobrobiti djece više nego u nekim drugim, velika većina škola prešla je na jednosmjensku nastavu. - Bit će zanimljivo vidjeti kakav će uspjeh učenici iz tih škola postizati na PISA testovima. Doista je došlo vrijeme da prestanemo misliti o osobnim interesima i počnemo misliti o interesima naše djece, apelira Budak.
Glavni kreator kurikularne reforme, znanstvenik fokusiran na područje obrazovanja, Boris Jokić, potvrđuje da je jasno da strukturni argumenti kraćeg osnovnog školovanja i relativno kratke školske godine, u kombinaciji sa smjenskim radom škola rezultiraju manjim brojem sati učenja i poučavanja u usporedbi s drugim zemljama.
- Gotovo je nevjerojatno da Hrvatska i dalje ima osmogodišnju osnovnu školu, ne iz razloga pomodnosti i ugledanja na druge, već zato što produljenje osnovnog školovanja omogućuje drukčiji ritam učenja i poučavanja, inovativniji raspored usvajanja sadržaja te bolju prilagođenost razvojnoj dobi učenika. Model predložen Strategijom obrazovanja u kojem bi prvih pet razreda bilo razredna nastava, a četiri predmetna, prilagođen je tradiciji hrvatskog školstva. Od njega kao i od fleksibilnije organizacije učenja korist bi imali svi: učenici, nastavnici i roditelji - smatra Jokić.
Napominje da su Strategijom obrazovanja i cjelovitom kurikularnom reformom predviđene organizacijske promjene koje su trebale rezultirati prije svega produljenjem obveznog obrazovanja s osam na devet godina od školske godine 2021./22., što bi otvorilo značajan prostor za organizacijske inovacije i povećanje sati učenja i poučavanja.
Uvjeti imaju cijenu
Naravno, i školski sindikati imaju stav u ovoj priči: - Želimo li postići da učenici fizički više vremena provode u školi, moramo im osigurati uvjete. Uvjeti imaju cijenu. Ona ovisi o politici koja za to treba osigurati novac - kaže predsjednik Školskog sindikata Preporod.
Produbimo li usporedbu sa Slovenijom, dolazimo do sljedećeg paradoksa: naši prvašići imaju jedan obvezni predmet više (7), dok je u osmom razredu broj predmeta (11) jednak. Razlika je i u satima koje izdvajaju za pojedini predmet. Materinji jezik u Hrvatskoj osnovci uče pet sati tjedno u prvih šest razreda, dok Slovenci svoj jezik uče u prvom razredu šest sati, u drugome i trećemu po sedam, od četvrtog do sedmog po pet. Matematika u Hrvatskoj u svih osam razreda uči se četiri sata tjedno, slično kao u Sloveniji, uz iznimku trećeg i četvrtog razreda s fondom od pet sati.
Predmete poput fizike, kemije i biologije Slovenci uvrštavaju tek u osmom i devetom razredu s po dva sata, dok je umjetnost (likovna, glazbena) u Sloveniji dvostruko više zastupljena od prvog do petog nego kod nas. Informatika u Sloveniji ne postoji kao predmet, no imaju od četvrtog do devetog prvo prirodoslovlje i tehniku, potom, tehniku i tehnologiju. Ako ove razlike i proglasimo neznatnima, ostaje nešto što Slovenci imaju a mi ne. Riječ je o dodatnim školskim programima organiziranim u ukupnoj godišnjoj satnici od 150 do čak 225 sati. Zovu ih dnevi dejavnosti (aktivnosti): na dane kulture troše 150 sati godišnje, prirodoslovne dane 135 sati, tehničke 165 i sportske 225. Ukupno je, dakle riječ, o 675 sati takvih aktivnosti.
Slične aktivnosti predviđala je i kurikularna reforma.
- Već u osnovnoj školi predviđene su bile i različite aktivnosti poput školskih tjedana koji ne bi bili klasična nastava već bi služili drugačijem usvajanju ishoda učenja - prirodoslovni tjedan, na primjer, gdje bi svi razredi funkcionirali integrirano na projektima, kombinirajući različita područja učenja - objašnjava Jokić.
Smatra da se time otvara mogućnost nastavnog procesa u nižim razredima osnovne škole koji bi trajao tijekom radnog dana roditelja. - Time bi se sam nastavni proces prilagodio i razvojnoj dobi učenika, a ne kao što je sada, da djeca sa sedam ili osam godina, i u situaciji kada im roditelji rade, moraju biti sama doma - kaže B. Jokić. Ako se sugovornici slažu oko potrebe produženja na devet godina školovanja, kao i produženja nastavne godine, jasno je da je rješenje u skraćenju školskih praznika. Ljetni praznici naših učenika traju dakle oko dva i pol mjeseca, a njihovim skraćivanjem dobio bi se prostor za nastavu i izvanškolske aktivnosti.
- Svi roditelji znaju kakav je problem organizirati djeci dva i pol mjeseca ljetovanja uz godišnje odmore koji traju do mjesec dana. Neke druge zemlje imaju kraće ljetne praznike, ali i nekoliko slobodnih tjedana kroz godinu. Postoje razni modeli. Ne vidim zašto se ljetni praznici ne bi skratili za dva do tri tjedna u kojima bi se učenicima mogli nuditi razni sadržaji kreativnih, sportskih ili drugih aktivnosti kojih manjka u sadašnjim nastavnim planovima i programima - predlaže N. Budak.
Vlado Prskalo, novi pomoćnik ministrice obrazovanja, a donedavno jedan od najuspješnijih ravnatelja škola u Hrvatskoj, slaže se da bi naša obrazovna priča možda mogla biti takva da imamo kraće ljetne praznike, no ima potrebu naglasiti da više vremena u školi ne znači nužno i više znanja i vještina za učenike…
Politika dominira
- Trebamo osmisliti obrazovni sustav, ojačati nastavnike i škole na način da poučavanje bude produktivnije i korisnije - kaže Prskalo. Dakle, poanta po njemu jest, ne da djeca budu dulje u školi i uče iz prenatrpanog programa, nego da budu u školi onoliko koliko je potrebno za usvajanje znanja, kreativnog i kritičkog mišljenja za vrijeme koje je ispred nas.
A doajen hrvatskog školstva, Dragutin Rosandić, koji se više od pola stoljeća zalagao za reforme obrazovanja, bio je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gost predavač u Švedskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i Austriji te afirmator zagrebačke metodičke škole čija je monografija svojedobno prevedena u Sloveniji i dijelom korištena kao polazište za reformu školstva, u kraćem razgovoru za Magazin komentira:
- Priča o potrebi produženja obrazovanja i usklađivanja našeg sustava s europskim sustavima, traje već više od deset godina. Osmogodišnjeg obrazovanja nema u europskim sustavima. Kada je riječ o našem školstvu, još uvijek ne vidim svjetlo na kraju terena. Politika je došla u prvi plan, a kompetentni znanstvenici iz područja odgoja i obrazovanja su marginalizirani. Dok je tako, naše školstvo neće krenuti naprijed.