'REKTORAT JE IZGUBIO SVEUČILIŠTE'

STUDENTI NAJAVLJUJU DA ĆE PROSVJEDOVATI DAN UOČI IZBORA ZA REKTORA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Potporu im je dao i bivši rektor Aleksa Bjeliš

Zagreb, 110417.
Hrvatsko katolicko sveuciliste, Ilica 242.
Svecano predstavljanje knjige Ilije Zivkovica i Suzane Vuletic u izdanju Hanza Medije pod nazivom Posljednji trenutci prije vjecnosti.
Na fotografiji: Aleksa Bjelis.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / HANZA MEDIA

Aleksa Bjeliš

Sveučilišna platforma organizira prosvjed studenata dan uoči izbora za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Prosvjed će se održati u četvrtak, 22. veljače u 17 sati ispred zgrade Sveučilišta na Trgu Republike Hrvatske.

Potporu studentima dao je bivši rektor Sveučilišta Aleksa Bjeliš, čije pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovane kolegice i kolege,

Podržavam vaš poziv Sveučilištu da dođe pred svoj Rektorat. Živom i mladom Sveučilištu, koje i vi i mnogi drugi koji ne dopiru do javnosti neprekidno obnavljate, doista je mjesto pred Rektoratom. Ipak, neka vas, kada opet tamo dođete, ne iznenadi što će vas iza dugačke željezne ograde dočekati Rektorat bez Sveučilišta.

Rektorat je svoje Sveučilište gubio postupno, na početku neprimjetno, pa zatim sve očiglednije. Gubio ga je svakim onim potezom, javnim ili nejavnim, koje to Sveučilište nije smjelo prihvaćati jer je i dalje željelo ne zanijekati sebe, i imati svoje mjesto u svjetskoj obitelji u koju su ga prijašnje i sadašnje generacije uvele.

Rijetko se događa da rektorat izgubi sveučilište. Mnogi nalaze razloge opisati takvo stanje grotesknim. Imaju nažalost pravo. Griješe pak oni pak koji bi na grotesku najradije odgovarali mûkom ili sarkazmom. Griješe jer time pravdaju svoju nemoć, nespojivu s akademskim integritetom na koji ih obvezuje pripadnost Sveučilištu.

Od takvog sarkazma otužniji je samo sarkazam moćnika. Od takvog mûka otužniji je samo mûk kada treba govoriti, i odgovarati, i akademskoj i sveukupnoj javnosti kad god to one očekuju ili traže. Otužna je i sarkastična i krinka koja, prikrivajući sukob interesa, proglašava nedoraslost toj neupitnoj obvezi uzvišenom akademskom korektnošću prema suparniku.

Otužne su i one moralne, akademske, ljudske (pa time i svekolike ...) osobine na kojima se temelje, kako lažna samodostatnost i bahatost kojima se odbija poštivati zakone, tako i sudski progoni i odvjetnički demantiji kojima se pravnička suhoparnost pretvara u dadaističke kalambure.

Sve to što protječe pred našim očima ne treba nas ljutiti, već nas treba dovesti do motivacijskih pitanja. Doista, kako smo došli do stanja u kojem nekadašnji rektor pozdravlja vaš poziv? Moja je podrška samo odraz godina koje smo zajedno iskusili; godine bojazni i strepnje, godine nevjerice i zabrinutosti, godine koja je donijela tugu i osjećaj bespomoćnosti. Konačno, došla je 2017. u kojoj nas je jedna mlada kolegica s pravom podsjetila kako prolazimo kroz stanje srama, da bismo zatim ubrzano stigli do mučnine zbog nestvarnog i iracionalnog postignuća kojim se na sudišta počelo slati najmlađe među nama zbog riječi koje su izgovorili ili napisali. Mučnina zbog onih koji šute i prijavljuju, i još više zbog onih koji ne prijavljuju ali šute.

Došlo je tako vrijeme kada se treba suočiti s našim tamnim stranama. Bez okolišanja uroniti u njih, svatko u svoju vlastitu, svi zajedno u zajedničku tamnu stranu Sveučilišta. Sveučilišta koje, zahvaljujući jednom još puno dubljem i težem cinizmu, ne izlazi iz desetljetnih skolastičko-interesno-pravničkih, uglavnom intramuralnih, petlji, vrtloženja i pomračenja, nepoznatih u drugim zemljama izkruga kojem želimo pripadati. Zemljama u kojima se „radost i veselje“ postižu neprestanim propitivanjem i ustrajnim radom, a ne usputnim priželjkivanjem u konformističkoj magli kroz koju smo naučili hodati.

Kolegice i kolege,

Ne dvojim kako će u vrijeme koje ste zakazali jedina radost i veselje pred željeznom ogradom biti radost i veselje koje ćete vi donijeti. Vrlo je vjerojatno da će vas pred njom i pred velikim drvenim vratima dočekati prikladno odjeveni ljudi, koji će, kao i u ranijim takvim prilikama, odgovorno, savjesno i profesionalno obaviti svoju zadaću i zapriječiti i Sveučilištu i javnosti ući u njihov Rektorat, pokazujući se na taj način razumnijim od onih čije zahtjeve i naloge su dužni izvršavati.

Ta su drvena vrata međutim oduvijek imala svrhu zaustaviti hladnoće i žege, ne i ljude. Ipak, što će više i češće ljudi, Sveučilište, dolaziti pred njih, to će se prije ona otvoriti, i opet biti prozračni ulaz u vestibul koji i postoji zato da bi mogao upijati sve glasove svoga Sveučilišta.

Eto, toliko od mene.

Ne zaboravimo kako radoznalost, kreativnost i polifonija nikada ne smiju biti podčinjeni sveučilištu, pogotovo ne kada se slobodna i odgovorna sveučilišna autonomnost pokušava obezvrijediti njenom suprotnošću. Naprotiv, sveučilište je na sigurnom putu samo kada čuva i štiti sve svoje akademske kreativnosti. Samo na takvom putu kreativni ljudi svih generacija neprestano obnavljaju i jačaju svoje sveučilište.

Vjerujte stoga u sebe. Neka vas pobjede ne zavaravaju, a porazi ne obeshrabruju. Svaki je vaš poraz pobjeda veća od prijetvornih pobjeda kojima se iza krinki zavaravaju neprepoznatljivi.

Svako vam dobro,

Aleksa Bjeliš

Izdvajamo