Neobično je gledati kada jedan redatelj režira drugog redatelja. U zagrebačkoj Ulici Božidara Adžije, nedaleko od Samoborskog kolodvora, u prostorijama poduzeća Maxima film neuobičajeno je živahno. Ognjen Sviličić, koji je s producentom Damirom Terešakom napravio vrlo uspješan film “Armin” te upravo završava novi, “Dva sunčana dana”, doveo je njemačkog videožurnalista Claasa Vorhoffa i njegovu ekipu da im pred kamerom pokaže kako izgleda jedan njegov radni dan.
Prestižan zadatak
Strani filmaš ocjenjuje prostor, odlučuje gdje će se snimati, smješta za stol Sviličića i Terešaka i posao je obavljen za samo nekoliko minuta. To je, međutim, samo jedan od kadrova. Vorhoff odabire još nekoliko pozicija kamere, pa se unatoč njegovoj brzini i efikasnosti poslijepodnevno snimanje na toj lokaciji rasteglo na puna dva sata. A treba još stići na Gornji grad i poslije se spustiti do kina Europa. Sviličiću je povjeren itekako prestižan zadatak. Odabran je kao neka vrsta hrvatskog ambasadora da u filmu od tri minute, koji režira Vorhoff, predstavi kulturu svoje zemlje, točnije Zagreba, članicama EU.
Filmove je naručio Odbor za proširenje EU od svjetske marketinške agencije Media Concept u kojoj su pomno istražili “teren” i odabrali potencijalne kandidate. Nisu htjeli da međunarodne zvijezde poput Orhana Pamuka ili Emira Kusturice predstavljaju svoje zemlje, nego stvaralačke ličnosti najrazličitijih generacija čija je karijera trenutačno u usponu, bez obzira na to jesu li književnici, filmaši, dizajneri ili DJ glazbenici. Također, službena, tj. etablirana kultura nije dolazila u obzir.
Sviličić nije slučajan odabir, on je predstavnik novoga hrvatskog filma koji u svijetu uživa iznimnu reputaciju. Nije toliko prestižan poput rumunjskog, ali ga “skauti” velikih filmskih festivala itekako uvažavaju. Naši se cjelovečernji filmovi zasad, istina, ne uspijevaju probiti u službeni program Cannesa ili Venecije, ali ih znalci nazivaju “next best thing” i vjerojatno je pitanje trenutka kada će napokon uspjeti probiti barijeru. Očito, u svijetu ga percipiraju kao danas najzanimljiviji hrvatski kulturni proizvod. Sviličićevi filmovi “Oprosti za kung fu” i “Armin” obišli su međunarodne festivale, pokupili pregršt nagrada, a sam je redatelj bio vrlo aktivan na europskoj filmskoj sceni. Bio je dva puta u Bruxellesu prije nego što je odlučeno da će on predstavljati Hrvatsku, pokazivao svoje filmove i razgovarao s publikom na prigodnim projekcijama. Kada mu je javljeno da je izbor pao na njega, kontaktirao ga je već spomenuti Claas Vorhoff i tri mjeseca radili su na sinopsisu filma.
Naručitelji željeli Zagreb
Sviličić je rođeni Splićanin, koji je u Zagreb došao početkom devedesetih, na studij režije na Akademiji dramske umjetnosti. Pitao sam ga zašto nije sugerirao da Split predstavlja Hrvatsku? Razmišljao je o tome, zapravo, najradije bi da su taj prilog snimili u Rijeci, koji mu se čini najživopisnijim hrvatskim gradom, no naručitelji su ipak preferirali Zagreb. Odmah je shvatio i zašto. Članicama EU Hrvatska je kulturno najbliža, ona je “dizajnirana” Rumunjska, Rumunjska za šminkere: stranac se u njoj osjeća sigurno i dobro. Posebno u Zagrebu, koji predstavlja spoj austrougarske i socijalističke arhitekture: odlikuje ga izvjestan red kojim se ne može pohvaliti nijedna metropola u regiji. Poneka informacija o nama zgranut će europskog došljaka, poput činjenice da se u Hrvatskoj plaća porez za Crkvu, no to već predstavlja domaći politički folklor. Uostalom, kao i podložnost, po Sviličiću svojevrsna zaostavština iz razdoblja komunizma, koja je i danas najprihvatljiviji svjetonazor.
Identitet u znaku kocke
Sviličićev je koncept bio vizualno predstaviti hrvatski put iz socijalizma u kapitalizam, bez turističkog kiča koji simboliziraju Gornji grad i Trg bana Jelačića: njih nije namjeravao izbjeći, ali je htio da u prilogu dominira nešto drugo, ponajprije Novi Zagreb, zadnji veliki projekt arhitekata iz socijalističkog razdoblja. Na popisu mu se našlo i staro Trnje, s ruševnim zgradama uz koje su se nemilosrdno nagurala moderna zdanja. Ta je zagrebačka četvrt osobito oduševila Vorhoffa, ali i golemi stambeni kompleks Mamutica, koji zahvaljujući istoimenoj seriji zapaženo figurira na našim malim ekranima.Zagreb se za Sviličića nije stisnuo unutar famozne “Lenucijeve potkove”, nego je puno širi prostor koji određuju kockasti oblici, od dvorane Lisinski do novosagrađenog Muzeja suvremene umjetnosti. Zapravo, hrvatski je identitet u znaku kocke, od Kraševih bajadera do dizajna majica koje nose poklonici “vatrenih”.
Znajući Sviličićev talent i njegovu artikuliranost, već se sada može ustvrditi da je Hrvatska dobila odličnog promotora. Što nije mala stvar, jer u mnogim europskim zemljama nemaju pojma o našoj kulturi. Sviličić ironično dodaje: “Nisu jedini. Ni mi nemamo pojma da se u Moldaviji snimaju filmovi”.
Hrvatska kultura na putu po Europi
Film o Hrvatskoj dio je opsežnog projekta Southeast Europe: Cultural Journey čiji je cilj upoznavanje kulture zemalja koje će se u skoroj budućnosti pridružiti Europskoj Uniji.
Već nekoliko mjeseci traje turneja književnika, glazbenika, filmaša i gastronoma iz tih zemalja po zapadnoj Europi u sklopu koje se prikazuju i hrvatski filmovi, Sviličićev “Oprosti za kung fu” i “Kino Lika” Dalibora Matanića, svoje radove čitaju Edo Popović i Daša Drndić, dok nastupe uživo ima i svjetska atrakcija, orkestar Bobana i Marka Markovića.
Trominutni filmovi u kojima odabrani umjetnici predstavljaju svoje zemlje - od Hrvatske, Srbije i Makedonije do Bosne i Hercegovine, Albanije, Crne Gore i Turske - drugi su i završni dio toga projekta.
Kad filmovi budu završeni, najprije će biti pokazani šefovima Europske Unije, a zatim će na mnoge europske televizije, u programe u kojima se predstavljaju zemlje kandidati.