Lepu Brenu prvi put uživo i na djelu vidio sam potkraj 1972. godine. Predvodio sam košarkaše zagrebačke Lokomotive (preteče kasnije daleko slavnije Cibone) čiji sam bio predsjednik, kad smo doputovali u Beograd da odigramo prvenstvenu utakmicu s Crvenom zvezdom i odsjeli u hotelu Jugoslavija.
O visokoj, vitkoj i naočitoj plavokosoj curi ovlaš sam pročitao više novinskih prikaza nakon njene senzacionalne pojave u milijunski gledanoj emisiji kultnog voditelja Milovana Ilića Minimaksa, “Nedjeljno poslijepodne”, a koju sam bio propustio.
Tada je mlada dama početničkom pojavom zapalila jugoslavenske narode i narodnosti - kako je onda bilo uvriježeno kazati: od Jesenica do Gevgelije - dok je prpošno zapjevala poskočicu “Čačak, Čačak”, a koja se, uz njena vrlo upamtljiva svojstva - izgled, stas i glas - upila u pamet gledateljstvu i po mekanome bosanskom izgovoru “Ćaćak, Ćaćak”. Silazeći na večeru u prostrani restoran s pogledom na Dunav, uočio sam na oglasnoj ploči krupnim slovima ispisani poziv da će goste zabavljati Lepa Brena.
Čim je stala za mikrofon, ljepojka u tijesno pripijenoj modernoj haljini - kojoj je nadimak Brena nadjenuo njen košarkaški trener u Brčkome, a ono Lepa pridodao vidoviti Minimaks - svojom pojavom zapela je za oko mojim dvokatnim momcima koji su ovaj put, dašto zbog nje, ostali za trpezom dulje nego što su dotle uobičavali. Neobuzdana sportska mladost joj je klicala i odobravala, ali je u dobacivanjima bilo i neumjesnih pretjerivanja.
Pjevačica im je na to uzvraćala tek razoružavajućim osmijehom. Kasnije, pošto sam složio kocke, shvatio sam da se njena blagohotnost, kojom ih je posramila, iskazivala stoga što je i ona u Brčkom bila obećavajuća, uspješna košarkašica, za koju su se zanimali i prvoligaški klubovi iz Sarajeva, Tuzle i Zagreba, ali se ona ipak zbog studija zasvagda ostavila onda u nas pomodarske sportske igre.
Upoznao sam se s Lepom Brenom u beogradskome diskoklubu Duga kada sam se pridružio svome sugrađaninu, pjevaču Miši Kovaču koji je u tome tada izvikanom noćnom sastajalištu uročio viđenje s njome i njenim menadžerom Sašom Popovićem. Tijekom osamdesetih prošloga stoljeća i najozbiljniji sociolozi proučavali su je kao društveni fenomen. Očarala je milijune koji su hrlili da je gledaju i slušaju.
Za njome su ludovali, obožavali je i padali u trans. Snimke s Breninih koncerata dokazivali su da su joj se klanjali djeca i starci, zrele žene i muškarci, nepismeni nosači, ali i vrhunski intelektualci. Ostali su dokumenti koji će trajno svjedočiti o masovnim histerijama za Lepom Brenom.
U Mostaru je napunila nogometno igralište pod Bijelim brijegom, kada se i povrh dvadeset tisuća natisnutih gledatelja uvelike tražila ulaznica više, a da se nije pitalo za cijenu koju su šverceri zapaprili. U rumunjskome Temišvaru pjevala je pred šezdeset tisuća radoznalaca. U Bugarskoj Hubava Brena, kako su u prijevodu pobožno izgovarali njen umjetnički naziv, spustila se kao kraljica helikopterom na središte stadiona, na kome je hametice oborila rekord u posjećenosti. Onodobna jugoslavenska predsjednica vlade Milka Planinc, bez trunke izrugivanja i ironije, rekla je da će je potomstva pamtiti po tome što je vladala u eri Lepe Brene!
U Dugu je ušla u skupocjenoj krznenoj bundi, haljini skrojenoj po posljednjem pariškom modnom vrisku, a s nje se rasipao miomirisni dah nepogrešivo odabranih francuskih parfema. Razgovarajući s Lepom Brenom uvjerio sam se da je ta djevojka nadasve pametna, domišljata, obrazovana, rječita, duhovita i mudra. Dogovorili smo se da nekom zgodnom prigodom napišem doličnu priču o njoj.
Tada oboje nismo slutili da će federalna savezna zemlja od šest republika i dvije pokrajine za koju godinu puknuti kao balon i raspasti se na sedam država i jednu pokrajinu, pa smo uročeni susret upriličili nedugo nakon skončanoga rata kad su se susjedi s obje strane Dunava i Save, Srbi i Hrvati, i dalje opako gledali iza ubojitih cijevi, premda smo sada jedni drugima postati inozemstvo. Nakon što je snimka iz Duge osvanula, čini mi se, u sarajevskome Asu, bio sam izložen nebrojenim zavidljivim “oh”, “ohoho”, “ah” i “gle ti Pere!” stoga što sam za stolom sjedio do Nj.V. Lepe Brene!
A evo što je Lepa Brena rekla danas, travnja 2013., dok sam pohitao na sastanak s njome u zgradu produkcije Grand, na Bežanijskoj kosi, sa zapadne strane Save. U ovoj uspješnoj glazbenoj tvrtki ona je jedna od prvih šefica, a u njezinu studiju upravo snima nove pjesme koje će ugledati svjetlo dana u drugoj polovici godine.
(...)