"Mrze li tvoja djeca čitati lektiru?”, pitao me neki dan vidno zabrinuti kolega. Primijetio je, kaže, da njegov 10-godišnjak kod kojega je od malih nogu razvijao čitalačke navike u zadnje vrijeme nerado poseže za knjigom. Tome je, uvjeren je, uvelike kumovala lektira.
Volio bi, kaže, znati tko je odlučio da djeca u 4. razredu osmoljetke čitaju “Lutonjicu Toporka i devet župančića” Ivane Brlić-Mažuranić, djelo koje je toliko slojevito i puno arhaizama da ga teško mogu razumjeti i odrasli. Nitko ne spori neupitnu književnu vrijednost Ivane Brlić-Mažuranić, no što smo postigli ako “hrvatskog Andersena”, kako je nazivaju, hrvatski učenici smatraju dosadnim.
Dva cilja lektire
A da je tome doista tako pokazala je i anketa koju smo proveli među učenicima sedmih raz...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....