Pretvorba i privatizacija i nakon 24 godine još su aktualna tema. Štoviše, u javnosti danas prevladava mišljenje da se upravo tada, devedesetih, dogodila najveća pljačka Hrvatske. No, o tome kako je i zašto donesen Zakon o privatizaciji, kakvi su njeni financijski učinci i radi li se doista o jednom od najvećih grijeha hrvatske politike razgovarali smo s Franjom Gregurićem, bivšim premijerom koji je vodio Vladu demokratskog jedinstva.
Uz to što je 1991. godine u Saboru u ime Vlade bio predlagač Zakona o privatizaciji, Gregurića je ovih dana kao najodgovornijeg za privatizacijsku štetu prozvao bivši obavještajac i njegov prethodnik na čelu Vlade, 95-godišnji Josip Manolić koji je upravo objavio memoare pod naslovom “Politika i domovina - moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”.
- Poštujem dob gospodina Manolića i ovom prilikom želim naglasiti da smo tijekom zajedničkog rada u Vladi kojom je on predsjedao, a ja bio potpredsjednik surađivali korektno i s punim međusobnim poštovanjem. Na sjednicama Vlade nikada nije bilo nesuglasica, ali je bilo razlika u mišljenjima. Najveći interes Josip Manolić je kao iskusni policajac pokazivao u području sigurnosti jer je njegovo iskustvo iz bivšeg sustava bilo u prvim danima samostalne Hrvstske izuzetno važno. To je vjerojatno i bio motiv predsjedniku Tuđmanu da ga imenuje predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost nakon odlaska iz Vlade - kaže Gregurić. Nije mu namjera, ističe, odgovarati ni na čije prozivke, a još manje se opravdavati, ali želi da se zna istina.
- Uvijek govorim argumentirano i sve što iznosim mogu potkrijepiti - kaže dok prelistava i pokazuje mi brojne stenograme sa sjednica u vrijeme dok je bio premijer te dokumente. Sve je uredno složeno na njegovu radnom stolu.
Ipak, Manolić je u Nacionalu izjavio da trebate odgovarati po zapovjednoj odgovornosti jer ste kao potpredsjednik Vlade bili zaduženi za privatizaciju?
- Kad je riječ o izjavi gospodina Manolića o odgovornosti za donošenje Zakona o privatizaciji društvenih poduzeća i pratećeg Zakona o Fondu za privatizaciju u Hrvatskom saboru - istina je da sam kao resorni potpredsjednik bio predlagač Zakona o privatizaciji na sjednici Sabora u prvom kvartalu 1991., nakon što je Vlada pod predsjedanjem Josipa Manolića prihvatila prijedlog Zakona i uputila ga u saborsku raspravu i usvajanje. U Saboru je bila rasprava o prijedlogu zakona s amandmanima koje su predlagali saborski zastupnici. U pripremi donošenja zakona direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj obavio je više od 30 javnih prezentacija i više od 700 konzultativnih sastanaka s predstavnicima komora, sindikata i velikih radnih organizacija. U raspravi je i naglašavana potreba donošenja tog zakona jer su bili na snazi postojeći savezni zakoni, a upravo smo zbog negativnih posljedica koje bi mogli imati u dijelu hrvatskog gospodarstva htjeli donijeti novi zakon. Vječno je pitanje je li trebalo donositi zakone o pretvorbi i privatizaciji 1991. godine, kada je rat već bio na vidiku, ili cijeli proces zamrznuti za neko novije doba. Svi smo očekivali da će rat u Hrvatskoj trajati kratko, no on se, nažalost, produljio do konačnog oslobođenja 1995. završnom akcijom Olujom. Vlada kojom sam ja predsjedao nakon Manolića imala je u svom radu temeljne zadatke borbe za međunarodne priznanje i prijem u Ujedinjene narode, u čemu smo zajedno s hrvatskim braniteljima i uspjeli, te brigu o više od 600 tisuća prognanih i izbjeglih građana Hrvatske. Manolićevo prozivanje za ‘zapovjednu odgovornost’ prema njegovu intervjuu u jednom tjedniku nije korektno. Neodgovorno je i u konačnici nije istina.
Vladimir Šeks u svojim nedavno objavljenim memoarima također spominje saborsku sjednicu na kojoj ste vi predložili Zakon o privatizaciji te je naveo da su vas tada napali i vladajući i oporba.
- Najveća rasprava o Zakonu vodila se od strane zastupnika Kluba HDZ-a, o čemu u knjizi ‘1991. Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat’ Vladimir Šeks piše, citiram: ‘Na klubu zastupnika je Josip Manolić ‘teškom artiljerijom’ udario po neposlušnima zaprijetivši im vratima ako ne poštuju prijedlog Vlade i odluku većine Kluba HDZ-a. Svi su zakoni doneseni’. Osim toga, posebno naglašavam da je doneseni zakon doživio brojne izmjene i dopune te živi i primjenjuje se i danas, 24 godine od njegova donošenja. Zakon je mijenjan i dopunjavan nakon objave u Narodnim novinama 18. 4. 1991. još sedam puta - 1992., 1993., 1994., 1995., 1999., 2011. i 2013., a možda i više jer nemam točnu evidenciju o svim izmjenama i dopunama. Detaljno razmatranje i analitička provjera svih procesa pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj trebali bi poslužiti za ocjenu spomenutih procesa od 1990. do danas i u skladu s odredbama Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije i ratnog profiterstva, te dati konačan odgovor na dosad provedene procese. Osim toga, bilo bi od velike koristi vidjeti kako je privatizirana društvena imovina u razdoblju proteklih pet Vlada, i to svake Vlade posebno, a zatim sumarno dati ocjenu procesa. Ističem, također zbog pune istine, da bi trebalo prezentirati hrvatskoj javnosti odgovor što je to u protekle 24 godine privatizirano, kakvi su financijski učinci privatizacije i, konačno, kako se proces nastavlja danas, te kakav je plan za sljedeći period. Koliko znam, početkom ove godine bilo je postavljeno zastupničko pitanje u Saboru vezano uz kvantifikacije provedbe gospodarenja državnom imovinom u širem smislu, ne samo privatizacije i pretvorbe, nego i drugim oblicima raspolaganja društvenom imovinom. Tako su, primjerice, postavljena pitanja o vrijednosti imovine, o izgubljenoj vrijednosti imovine privatnih i javnih tvrtki zbog gubitka jugoslavenskog tržišta uslijed rata i razaranja i lokacija tvrtki na okupiranom području Hrvatske. Zatim, koliko je sredstava uloženo u restrukturiranje javnih tvrtki i koliko se povećao ili smanjio broj zaposlenih po godinama, te konačno koliki je broj i vrijednost društvenih stanova koje su građani otkupili u protekle 24 godine.
Privatizacija državne imovine još traje jer u DUUDI-ju postoji više stotina objekata u djelomičnom ili potpunom vlasništvu države. Prijepori su oko toga kako i do kojeg postotka privatizirati većinu javnih poduzeća, te komunalnih vodoopskrbnih poduzeća na svim razinama.
Naglašavam da je u svakoj dosadašnjoj Vladi postojala kontrola procesa privatizacije kroz Fond za privatizaciju, a kontrola donesenih odluka bila je na Izvršnom odboru Fonda, koji su u pravilu činili ministri gospodarstva, ministri financija i drugi resornih ministarstava u čijoj je nadležnosti bila imovina o kojoj se donosila odluka.
Znači, kontrola Vlade je bila prisutna uvijek, pa tako i danas. Zbog velikog interesa naših građana za ovu tematiku naglašavam da je i državni Ured za reviziju redovno kontrolirao zakonitost obavljenih pretvorbi i u svojim godišnjim izvješćima Saboru ih upućivao na odobravanje i prihvaćanje. Također su, u protekle 24 godine, izvještaj o praćenju privatizacije društvenih poduzeća u svom djelokrugu podnosila i ministarstva financija, gospodarstva, poljoprivrede, šumarstva, Hrvatski zavodi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, te državna Agencija za štedne uloge i sanaciju banaka radi uvida u provedene postupke sanacije banaka.
Privatizacija je ostala prva i često jedina aktivnost upravljanja državnom imovinom, pa se upravljanje svodilo na upravljanje financijskim udjelima u javnim poduzećima, na privatizaciju društevnih stanova i privatizaciju i sanaciju banaka. Zbog svega toga smatram da bi bilo od izuzetnog značaja podastrijeti podatke o ovim procesima, a da bi se to moglo učiniti, Sabor bi trebao osnovati saborsko povjerenstvo koje bi uključivalo stručnjake državnog Ureda za reviziju, znanstvene djelatnike javnih instituta, HAZU-a, profesore pravnih i ekonomskih znanosti, te mjerodavna ministarstava, ali i DORH.
Bojim se da ovaj sadašnji saziv Sabora nema vremena za takve aktivnosti, ali predlažem već danas novom sazivu koji će biti nakon izbora da takvu ideju prihvati i omogući konačno dobivanje pune istine.
Je li to trebalo učiniti i puno ranije? Naime, vrlo brzo se pokazalo da Zakon o privatizaciji ima brojne ‘rupe’, pojedinci su se obogatili preko noći?
- Vjerovao sam 1991. iskreno da tim zakonima oživotvorujemo hrvatski Ustav koji je odbacio cjelokupni društveno-politički sustav zasnovan na društvenom vlasništvu, samoupravljanju i jednopartijskoj državi i da time stvaramo temelje za tržišno-socijalno gospodarstvo. Također su se nad pretvorbom i privatizacijom nadvile mnoge ‘crne sjene’. Vjerovao sam da će privatizacija u hodu biti korigirana, popravljena i ispravljena te dotjerivana u skladu s interesima građana i države. Nismo u tome potpuno uspjeli jer, kako kaže Šeks, a slažem se potpuno s tom ocjenom, da su mnoge slabe točke ‘maheri’ uočili i perfidnim mehanizmima izigrali dobre namjere zakonodavaca. Mnogi su uspješno izigrali kontrolne mehanizme, čime je nanesena velika šteta u javnosti u kojoj prevladava uvjerenje da su pretvorbe i privatizacija jedno od najvećih grijeha hrvatske politike od njezina osamostaljenja do danas.
Bili ste direktor Ine, kako gledate na privatizaciju te naftne kompanije?
- U Zakonu se posebno naglašava da se privatizacija pravnih osoba u vlasništvu RH, i to Ine, HEP -a, HRT-a, HŽ-a, javnog poduzeća Hrvatska pošta i telekomunikacije, Hrvatskih cesta i Hrvatskih šuma, uređuje posebnim zakonima za svako poduzeće. Sabor je do sada takvim zakonom dopustio privatizaciju Ine, koja se još uvijek provodi, i to ne na najbolji način. Naprotiv, mislim da je na štetu Hrvatske. Što je značila Ina na početku stvaranja Hrvatske najbolje svjedoči rasprava o poslovanju Ine za 1991., 1992. i 1993. godinu i prijedlog plana poslovanja i plana investicija za 2004. godinu koji je razmatran, odobren i prihvaćen na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost 15. 4. 2004. Citiram dio izvješća: ‘Raspadom bivše Jugoslavije i padom socijalističkog uređenja stvoreni su novi geopolitički uvjeti u Europi i na Balkanu koji zahtijevaju i novu razvojnu strategiju Ine za bržim uključivanjem u srednjeeuropske i eurpske integracije na području naftne privrede i petrokemije’.
Pod točkom 1 stoji da se pozitivno ocjenjuju dosadašnje statusne promjene i preoblikovanje Ine u dioničko društvo, te potiče daljnju vlasničku transformaciju i privatizaciju prerađivačkih kapaciteta Ine. Točka 2 tog izvješća kaže: ‘VONS daje potporu temeljnim ciljevima ravoja i razvojne strategije Ine, s posebnim naglaskom na jačanje djelatnosti istraživanja nafte i plina, a novim izvorima u zemlji i inozemstvu, Republici Hrvatskoj osigurale dovoljne količine nafte i plina i dugoročnu energetsku stabilnost Hrvatske. Vrlo značajni i važnim ocjenjuju se planovi Ine u plinifikaciji Hrvatske, te povezivanje naftovodima i plinovodima u više pravaca i uključivanje u energetski sustav Srednje Europe. Time će se Ina i Hrvatska značajnije valorizirati u postojećoj i budućoj eurposkoj suradnji te geopoličkom i gspodarskom sustavu Europe.
Točka 3 - daje se potpora planovima Ine za značajna ulaganja u modernizaciju rafinerijskih kapaciteta u Rijeci i Sisku, posebno na projektima hidrodesulfurizacije (HDS) u rafineriji Rijeka i fluid katalitički kreking (FCC) u rafineriji Sisak, te aktiviranje LNG projekta. VONS ocjenjuje pozitivnim i za Hrvatsku značajnim sveukupno postignute rezultate poslovanja od 1991. do 1993. godine koji su ostvareni u posebno složenim uvjetima provedbe stabilizacijskog programa i restrukturiranja gospodarstva Hrvatske’.
Od navedenih programa realiziran je program desulfurizacije u rafineriji nafte Rijeka, a ostali projekti, nažalost, nisu dosad realizirani. Ovog časa se mnogo govori o LNG terminalu na Krku. Želim spomenuti da je još 1993. godine bio formiran tim stručnjaka koji je radio na zajedničkom ulaganju sa stranim naftnim kompanijama na realizaciji tog projekta. Bila su provedena sva geološka istraživanja te izrađen idejni projekt. Danas se ponovno radi na aktiviranju sličnog projekta za potrebe opskrbe Europe zemnim plinom iz terminala. Nadam se da će se projekt u novim geopolitičkim odnosima ubrzati i krenuti u njegovu realizaciju.
A u vezi s ostalim nabrojenim pravnim osobama koje bi trebalo privatizirati posebnim zakonom, smatram da treba biti oprezan kod privatizacije Hrvatske elektroprivrede zbog osjetljivosti na stabilnost opskrbe danas najvažnijim energentom - električnom energijom. Dobro je da iz iskustava drugih zemalja koje su privatizacije sličnih poduzeća provele na različite načine nema jedinstvenog stava što je optimalan sustav privatizacije. Rješenja ovise od zemlje do zemlje i njihovim specifičnostima.
Uz sve loše što se dogodilo s Inom, nastavak se dogodio i s organskom petrokemijom, gdje je u stečaju završio Dioki, a kako stvari izgledaju, vjerojatno će i Dina. Neoprostiv je nemar da se kvalitetna i tehnološki konkurentna proizvodnja organskih petrokemikalija jednostavno i zauvijek ugasi.