Na mojem se kompjutoru YouTube slučajno otvara naslovima francuskog repa koji ovdje u Bruxellesu slušamo gotovo svi: od predgrađa gdje nastaje do stanova na dobrim adresama, od klupice u parku do klubova minimalističkog dizajna gdje se težak život transformira u šik i art, od nezaposlenih do onih koji imaju trajne naloge za svoje mjesečne račune pa i ne misle o tome - slušamo zato što je to taj ritam, to su te riječi života ulice. Francuski grad već desetljećima nije šansona, nego:
Dans la street tout se monnaye
(Na ulici sve se plaća)
Sors les kalash comme ŕ Marseille
(Vadi kaljašnikove kao u Marseilleu)
Ma question préférée: qu’est-ce j’vais faire de tout cet oseille?
(Moje omiljeno pitanje: što da radim s tom silnom lovom?)
Isprike na prijevodu koji ne prenosi ritam stiha, jednako snažnog kao što je i aleksandrinac, taj ponos francuskog literarnog izraza - poanta je da se izražava osjećaj tužnog bijesa, mržnje prema bogatijima, prema nepravdi koju trpe siromašni, prema političarima i prema rasizmu. Neke od repera zvali su “reporterima, novinarima predgrađa”. Stvar je u tome kako život može skrenuti i izazvati događaje kojima se sada svi čudimo.
Kad se čovjek malo prisjeti kako žive milijunska pariška i marsejska predgrađa, nameće se pomisao da ubilački pothvat braće Saida i Cherifa Kouachija nije imao veze s religijom, nego su motivi kompleksniji. Jesu politički, i posljedice su političke, ali možda ne onakve kakve nam se čine.
Dvojica braće ubojica imali su slične biografije kao francuski reperi La Fouine, Booba, Kaaris, a to znači policijske dosjee u kojima su zabilježene sitne krađe, kultura mačizma i frajerizma, fantazije da su veliki gangsteri iz američkih gradova, te za ovu dvojicu boravak u zatvoru. Oni koji su imali talent, izrazili su se u muzici, Kouachi i treći ubojica, Amedy Coulibaly, kliznuli su u pokolj onih koje nisu mogli razumjeti i za koje su smatrali da su privilegirani. Između njih su svi drugi ljudi koji se sada moraju svrstavati. Ako ne žive u getu kao što je predgrađe Saint Denis, gdje su ostavljeni sami sebi u šumi nebodera na kojima se arhitekti nisu sjetili napraviti balkone, doseljenici iz sjeverne Afrike moraju se opravdavati da nemaju veze s pokoljem ovih nekoliko luđaka. Charlie Hebdo upravo su bile novine koje su čvrsto stajale na strani inkluzivnosti imigranata u društvo, ali, istina, prema francuskom, republikanskom modelu odvojenosti religijskih institucija i države.
Svakome tko je prošao republikansko školovanje to je toliko jasno da je nemoguće da zamisle neki drugi model društva. Ipak, taj model nije dovoljno snažan da na zadovoljstvo svih asimilira valove imigracije. Republikanstvo je ideal francuskog društva i kad se uvidjelo da nema automatski istu privlačnost za sve, šok je bio snažan.
Šok je bio takav da srednjostrujaške političke stranke i ljevica, dobro znajući da je Francuska bila i kolonizator Alžira, ali i zato što republikanizmu ne pristaju takve teme, nisu našle riječi, nisu znale kako pristupiti problemu koji je predstavljao dolazak vala iz sjeverne Afrike.
Nije pitanje brojeva - muslimana u Francuskoj ima 4,5 milijuna na 66 milijuna stanovnika, a samo dva milijuna izrazilo se da im je religija u osobnom životu važna.
Radi se o tome jesu li se doseljenici mogli naći u koritu koji je izdubila europska tradicija i snaći u sadašnjici. Mnogi jesu, ali mnogi nisu, jer svatko tko je deprivilegiran i siromašan, i živi na krivoj adresi, i gotovo svatko za koga roditelji i djedovi nisu istrčali dionice staze lupa glavom o staklene zidove. No, vremena za laganu apsorpciju nema mnogo jer je s druge strane izronio konkurentni model integrizma.
U psihoanalitičkom smislu, kleinovski, motor za ova ubojstva bila je zavist u kojoj se razbija ono što se ne može posjedovati. Nije ništa novo. Braća su bila radikalizirana u zatvoru, a to znači da su našli mentora koji im je ponudio integrizam, tj. amalgam vjere i politike, i negaciju cijelog paketa republikanizma. I braća i Coulibaly bili su u potrazi za identitetom, a integrizam i terorizam nudili su instantno zadovoljavanje. Onaj treći, Coulibaly, Afrikanac, bit će da je iz Malija, mogao je “smisliti” samo to da upadne u židovski restoran s košer hranom i ubija. Svatko valjda treba nešto za što vrijedi živjeti. Ili umrijeti. Ali, to nema baš nikakve veze s islamom, i tražiti od muslimana da se izjasne o tome kako su protiv pokolja čini mi se nelogično, pa i uvredljivo za njih. Potpuno razumijem muslimane koji smatraju da se nemaju za što ispričavati. Za što? Jesu li ga oni počinili?
Nije ovo rat muslimana i kršćana ili muslimana i ateista. Nema veze ni s palestinskim pitanjem. Ovo je izraz konfuzije identiteta, koji uništava i sebe i druge u aktu zavidnog nasilja.
Ali, za čime je ta zavist? Vjerojatno za svime što predstavlja stara Europa, a što je blizu, gotovo nadohvat ruke, a ipak nedostupno. To rađa mržnju. Francuski republikanizam sigurno je pri vrhu. Jedan od vođa Francuske revolucije, Saint-Just, poznat je po tome što je prvi politički formulirao da čovjek, običan čovjek, ima u svom životu pravo na sreću. Također, da nema slobode za neprijatelje slobode. Temeljem te izjave provodio je, tada, revolucionarni teror, sa svakog drveta njihao se poneki neprijatelj slobode. Ipak, danas se taj povik čini kao linija obrane. Samo pred kim? Tko je neprijatelj? Ne valjda milijuni muslimana stisnutih između luđaka ubojica i nepovjerljivih pogleda sugrađana druge tradicije?
Drugi elementi koji su izazivali zavist ne mogu se jasno definirati. Duhoviti zezanti iz Charlie Hebdoa, brbljavi, elokventni, drski, kojima se, u njihovoj potpunoj, realiziranoj osobnoj slobodi, živo fućkalo što im netko govori da smiju ili ne smiju, sigurno mogu frustrirati.
Konačno, kolege novinari, pobijeni na svom redakcijskom kolegiju, bili su predstavnici i partizani epohe koja je možda na zalasku, tako je barem nedavno konstatirao francuski pisac Michel Houellebecq.
To je ideja i epohe prosvjetiteljstva, epohe koja zastupa razum, čak Razum, znanje, školovanje, kidanje praznovjerja, gradnju povjerenja koje čovjek ima u vlastite sposobnosti.